SVI KOJI RUSIJI ŽELE DOBRO, TREBAJU POMOĆI UKRAJINI DA POBIJEDI
Zadovoljstvo je bilo razgovarati s čovjekom koji je u svojim najboljim danima, ali i danas, u svojem sportu predstavljao ono što je Muhammad Ali značio za svijet boksa, ali i puno šire. A Gari Kasparov (59) istinski je div najpopularnije umne igre, o čemu svjedoče i podaci da je s 22 godine postao najmlađi neosporeni svjetski šahovski prvak ikad, da je između 1986. i 2005. bio prvorangirani svjetski šahist u 225 od 228 tjedana. Osim toga, Gari drži i rekord po broju uzastopno osvojenih profesionalnih turnira (15) i osvojenih šahovskih Oskara (11).
Stoga smo razgovor počeli pitanjem kako se osjeća kada vidi da ga i 17 godina nakon umirovljenja svaka tražilica još uvijek smatra najvećim svih vremena.
– Skeptičan sam kad je riječ o uspoređivanju igrača koji nikad nisu igrali jedan protiv drugoga. Polaskan jesam ako ljudi tako misle, no možda se aktualni prvak Magnus
Carlsen s time ne slaže. Postoje ljudi koji vjeruju da je Bobby Fischer najveći. To je prilično provizorno. To je kao kada razgovarate o tome tko je najbolji nogometaš svih vremena. Pele, Maradona, Messi... I siguran sam da ćete dobiti različite odgovore koji prilično ovise o dobi. Eto, tko je po vama najbolji nogometaš svih vremena? Zanima me hoćete li reći Pele ili Maradona?
– Pele.
– O. K., ja bih išao s Maradonom. Mlađi će ljudi reći Messi ili Ronaldo.
Povod za ovaj razgovor je Grand Chess Tour, koji će se od 20. srpnja održavati u Zagrebu. To je elitno natjecanje koje ste vi pokrenuli.
– Pokrenuo sam tu seriju 2015. u kooperaciji sa St. Louis Chess Clubom. Kada nisam uspio promijeniti šah iznutra, u Međunarodnoj šahovskoj federaciji, mislio sam da bi bilo važno imati neovisno natjecanje koje neće ovisiti o sponzorima koji dolaze iz upitnih izvora. Znamo da je već desetljećima FIDE pod kontrolom Rusa i natjecanja se često održavaju na vrlo čudnim lokacijama ili u zemljama koje ne možete zvati demokratskima. A ja sam držao da šah zaslužuje bolje, trebali smo profesionalno sponzorstvo. Rasli smo postupno i sada je to najbolje natjecanje u svijetu šaha. A istovremeno FIDE ima problema u pronalaženju novca. Ruski novac više nije dostupan, a zemlje koje su podržavale rusku prevlast sada su se isto povukle. Tako Grand Chess Tour pokazuje da vodimo nešto što što svijet šaha treba. Vrlo sam sretan što ćemo u Zagrebu vidjeti najbolje šahiste svijeta, uključujući svjetskog prvaka Magnusa Carlsena i njegova izazivača Jana Nepomnišija. Kao hrvatskom građaninu moja je dužnost da šah najviše razine dovedem u Hrvatsku.
Hoćete li na zagrebačkom turniru zaigrati kao i lani?
Tražite previše. Ono lani bilo je loše iskustvo. Ove godine to je nemoguće jer sam jako puno angažiran oko političkih tema. Otkako traje rat u Ukrajini, moje misli putuju nekamo drugamo. Mogu igrati Fischerov 960 šah, u kojem nema teorija otvaranja. No nastupati na turniru zahtijeva jako puno rada. Ne smeta mi izgubiti, no ne želim izgledati kao idiot.
Hoćete li igrati simultanku kao lani?
Ekshibicije mogu igrati relativno dobro. Mogu igrati dobro ako ne moram raditi posebnu domaću zadaću. No sučeliti se s ovim momcima bez priprema nema smisla jer ono što ja znam o šahu odveć je staro, a ovo što se danas igra ne odgovara mojem stilu. Mogao bih proći bolje nego lani. no bojim se da potrebna razina energije nije prisutna.
Igrali ste simultanke protiv poznatih osoba, političara, glumaca, sportaša... Je li vas itko iznenadio svojim šahovskim znanjem?
Oni igraju uglavnom amaterski. Ako
govorimo o simultankama u Hrvatskoj, sjećam se da sam 1995. igrao u Splitu protiv Gorana Ivaniševića i on je odigrao puno bolje nego što sam očekivao. Ljudi misle da sam mu poklonio remi, no Goran ga je izborio. Znamo da se zalažete za šah u osnovnim školama. Šah pomaže djeci da razvijaju kognitivne vještine, to ih uči da razumiju što se događa na obje strane ploče. Puno je primjera koliko i mala količina šaha može pomoći djeci u matematici i čitanju.
Koliko je šah bio važan u vašem djetinjstvu?
Za mene šah nije bio edukacijska igra jer sam od samog početka bio vrlo kompetitivan. Čim sam ga naučio igrati, bio sam fasciniran. Sve od tada, a imao sam pet i pol ili šest godina, šah je bio moj odani pratilac. Sada imam skoro 60 i još uvijek uživam gledajući partije, rješavajući probleme ili podučavajući mlađe.
Odrastajući u Sovjetskom Savezu, jeste li ikada kao mladac sanjarili o životu iza željezne zavjese?
Ja sam odrastao u kasnim 60-ima i 70-ima, znao sam nešto iz knjiga i filmova, jer nije bilo tako strogo kao tijekom Staljinovih godina. Kao član reprezentacije imao sam priliku putovati u Francusku, predstavljati SSSR, na Svjetskom prvenstvu do 16 godina. Bilo je to 1976., kada sam imao 13 godina. Francuska je na mene ostavila jako velik dojam i brzo sam shvatio da je život u SSSR-u daleko od savršenoga. Zahvaljujući i kućnom odgoju znao sam nedostatke komunizma i zarana poželio mijenjati svoju zemlju da ne bude komunistička diktatura.
Vaš otac je Židov, a majka Armenka. Zašto ste s 12 godina promijenili prezime iz Weinstein u Kasparov?
Moj je otac umro kada sam imao sedam godina, što je bio tragičan gubitak. Majka se nikad nije ponovno udala i provela je sljedećih 50 godina radeći za sina. To je bila sveta posvećenost. Odrastao sam uz majku i njezinu obitelj pa je bilo normalno preuzeti njezino prezime. Posebno jer je njezin otac imao tri kćeri, a nije imao sina. U to vrijeme antisemitizam u SSSR-u bio je druga prepreka pa ipak nešto bolje bilo imati armensko prezime. Rođaci s tatine strane razumjeli su da je to za mene bolje zbog mnogo razloga.
Kažete za sebe da ste samoprozvani kršćanin. Što bi to značilo?
Vjerujem u kršćanske vrijednosti, volim čitati Bibliju, no ne pripadam nijednoj crkvi. Ne vjerujem da bi između mene i vrhovnog bića trebao biti posrednik. Vjerujem da sam proizvod židovsko-kršćanske civilizacije i u potpunosti prihvaćam vrijednosti kršćanstva, ali nisam kršten.
Razgovarajmo malo o sovjetskom šahu. Na jednoj top 10 listi najboljih šahista svih vremena čak šestorica su Sovjeti.
SSSR je dominirao svjetskim šahom, no imali ste Petrosjana, koji je bio Armenac, Keres je bio Estonac, a Talj Židov iz Rige. Imali ste i Gellera, Židova iz Odese, dakle iz Ukrajine, ja sam rođen u Azerbajdžanu. Dobar dio njih bili su Židovi, poput Botvinika, a i većina ih je rođena izvan današnje Rusije. Zato, kada ljudi govore o sovjetskom šahu, ne bi ga trebalo miješati s današnjim ruskim šahom. Šah u SSSR-u država je podržavala jer je bio dio ideologije. Uostalom, i vi ste odrastali u Jugoslaviji i šah je i ovdje bio velik sport, vrlo popularna igra, a sada, kada gledate zemlje nastale raspadom Jugoslavije, ne vidite da je puno toga ostalo. To sa sovjetskim šahom bio je i dio propagande, no ja sam posljednja osoba koja bi se žalila jer su benefiti bili veliki. Rastao sam kao šahist vrlo brzo jer sam imao pristup šahovskoj infrastrukturi. Rusija nije više dominantna snaga u svijetu.
Vjerujem da sam proizvod židovsko-kršćanske civilizacije i u potpunosti prihvaćam vrijednosti kršćanstva, ali nisam kršten i ne pripadam nijednoj crkvi
Sretan sam da sve više dobrih šahista dolazi iz slobodnog svijeta.
Možemo li reći da su u Sovjetskom Savezu šahisti bili sredstvo prestiža kao što su to bili sovjetski astronauti ili slavni književnici poput Tolstoja, Dostojevskog ili pak pjesnika Puškina?
Premda su spomenuti umrli prije nastanka SSSR-a, oni jesu bili općepoznata imena u svijetu. Naravno, šahisti su bili velike zvijezde, kao što su košarkaši ili tenisači bili u Americi ili pak u bivšoj Jugoslaviji. Da, moglo bi se reći da je svjetski šahovski prvak u SSSR-u imao status nekog visokog svećenika u velikom hramu, gotovo sveca. Bez dvojbi. Osim toga, od 1886. u šahu je bilo samo 16 svjetskih prvaka što ovu igru čini posebnim sportom.
U doba informatičke revolucije šah je vrlo prikladan sport za igru na internetu. Igrate li ga i vi online?
Naravno. Gdje bih inače mogao toliko pomicati figure? Ja volim reći da ja samo pomičem figure, jer igrati šah zvuči mi odveć profesionalno. Hvala što šah smatrate sportom jer šah to jest. To je igra koja traži jako puno energije, jako puno priprema. I možete vidjeti da su oni najbolji sve mlađi jer je pritisak na igrače golem. Moraju memorirati tone informacija, moraju provesti sate i sate ispred računala i potom igrati. Ljudi ne shvaćaju koliko se fizičke energije potroši tijekom jedne partije. Šahovski turniri su dugi, traju danima, ponekad i tjednima i tu je velik utjecaj tjelesne kondicije. Naravno, internet pridonosi popularnosti ove igre svaki dan. Na stotine tisuća partija igra se online i to je sjajan prikaz kako se jedna drevna igra, koja je stara 1500 godina, uspijeva prilagoditi zahtjevima zajednice. Ljudi me često pitaju zašto šah danas nije popularan kao nekad, kada su svoje mečeve za svjetskog prvaka igrali Fischer i Spaski ili kada sam ja igrao protiv Karpova, no to je optička varka. Jer, šah 1972. ili 1985. bio je puno manji nego što je danas. Tada nije bilo ničega drugoga, nije bilo industrije online zabave kao danas. Šah je danas popularniji tisuću puta, a svijet zabave narastao je milijun puta. I zato je šahovski univerzum puno veći, no to se ne vidi u konstelaciji toliko zabavnih aktivnosti.
Igrali ste šah protiv računala zvanog Deep Blue. Kakvo je to bilo iskustvo?
Bio je to važan eksperiment da bi se razumjelo kako će to funkcionirati između nas i strojeva. Igrao sam puno mečeva protiv računala i prije i poslije Deep Bluea. Danas to više nema smisla jer su strojevi mnogo bolji od čovjeka, kako u šahu tako i u drugim igrama te vrste pa tako i u pokeru, recimo. Sve dok imate fiksirana pravila i okvire igre, strojevi će uvijek dominirati jer oni “znaju” brojeve i malo griješe. Oni ne mogu kalkulirati na kraju partije, no ni ne moraju. Sve je u tome da čine manje pogrešaka. Vi možete imati “mirnu ruku”, no čak i najbolji od nas čine pogreške, a ponekad i vrlo ozbiljne. To više nije zanimljivo jer su strojevi puno bolji. I naš odnos nije boriti se protiv stroja, nego kolaborirati sa strojevima. Ne samo u šahu, koristite ih u financijama, medicini... Strojevi postaju fundamentalno važni u unapređenju kvalitete naših odluka.
Dopustite mi da vas pitam pomalo čudno pitanje. Možete li zamisliti turnir s ljudima i robotima, da igraju jedni protiv drugih?
Za time više nema potrebe jer strojevi su puno, puno bolji. Ako na svom laptopu preuzmete neki jak šahovski program, on može biti puno bolji od Magnusa Carlsena. To je velika pukotina između takve vrste uređaja i čovjeka. Recimo, kao između Usaina Bolta i Ferrarija. Vi možete trčati prvih 50 metara paralelno, a onda vam Ferrari kaže: “Doviđenja”.
Vi ste natjecateljsku karijeru završili s 41 godinom. Je li to prerano za umirovljenje jednog šahista?
Nije to samo pitanje godina. Ja sam uvijek htio činiti razliku i činio sam je u šahu, a onda sam došao do točke u kojoj sam poželio nešto drugo. Graditi svoj život. Ne možete igrati šah zauvijek. Osoba sam s puno interesa i to je bio vrlo dobar trenutak da se posvetim drugim aktivnostima, posebno jer sam vidio da moja država Rusija klizi u novu diktaturu. Osjećao sam da je moja dužnost uzvratiti, a očekivati da ću pobijediti nije bila ista borba kao u šahu. Posvetio sam se držanju govora i pisanju knjiga u pokušaju investiranja šahovskog iskustva i analitičkih vještina u druga područja što bi moglo biti korisno za ljudski rod. Vrlo sam ponosan da sam od 2005. počeo novi život, oženio sam se, pri čemu je moja supruga bila od velike pomoći da izgradim život koji neće ovisiti o prethodnoj šahovskoj slavi. Ljudi još govore o meni kao o velikom šahistu, no ja sam napisao nekoliko knjiga o donošenju odluka, o kompjutorima, o politici, a i aktivno sam uključen u borbu za ljudska prava. Ne samo u Rusiji nego i drugdje. Sada pak radim neke stvari u prostoru kibernetičke sigurnosti. Puno je tu interesa, pri čemu je šah još uvijek dio mog života. Pokrenuo sam i svoju zakladu koja pomaže mladim šahistima. Bila je vrlo dobra odluka to što sam prestao igrati šah dok sam još bio broj jedan i sada imam vremena i energije izgraditi reputaciju na drugim poljima.
Koje je razdoblje života, u smislu snage mozga, najbolje za šah?
Kada sam ja odrastao, govorilo se da je šahovski vrh negdje između 30. i
35. godine. Kada vidim prosjek godina današnjih šahista, rekao bih da je to manje, između 25. i 30. godine. Magnus Carlsen je sjajan, a on će ove godine napuniti 32. Rekao bih da oko
30. godine dosegnete svoj vrh. Teško je to mjeriti točno, no to je kombinacija energije i dovoljno iskustva. Ja sada imam pregršt iskustva i mogu objasniti zašto je neki potez dobar ili loš, ako nisam pritisnut vremenom i turnirskom tjeskobom mogu jako dobro analizirati, no nemam istu energiju i koncentraciju kao prije.
Koliko su teške bile vaše tjelesne pripreme za sve vaše velike mečeve? Sjećamo se da ste 90-ih dolazili u Rovinj na pripreme.
Ovo je moje 30. ljeto u Hrvatskoj. Prvi put bio sam na Crvenom otoku 1993. i svako ljeto nakon toga bio sam u Hrvatskoj. Nekoliko godina dolazio sam na Crveni otok, nakon toga preselio sam se u Makarsku, na nekih 16-17 sezona, a sada sam u Podstrani. Zapravo, tijekom pandemije proveli smo ovdje 10 mjeseci, “skrivajući” se ovdje. Moji klinci, koji su rođeni u New Yorku, za to su vrijeme pohađali svoju newyoršku školu online. Zahvaljujući svojoj majci ja sam bio vrlo usredotočen na tjelesne pripreme od ranih dana. Tako sam i ostao na vrhu toliko dugo. Svako ljeto ovdje sam intenzivno vježbao. U Makarskoj sam veslao, ovdje pak najviše plivam. Zahvaljujući tome mogao sam podnijeti pritisak dugih turnira. Nikad ne bih bio umoran kao moji mlađi suparnici jer sam bio snažan. Ja vjerujem da je tjelesna priprema bio vrlo važna, integrirani dio sveukupnog uspjeha.
Kao slavna osoba mogli ste izabrati bilo koju zemlju za drugi dom, a vi ste izabrali Hrvatsku. Zašto?
Ponekad morate imati i sreće, a kad je imate, onda se stvari odvijaju u vašu korist. Moj prvi dolazak u Hrvatsku bio je 1993. i tada sam podržao vašu zemlju u njezinu konfliktu sa Srbijom. Mislim da sam bio prva strana poznata osoba iz svijeta sporta koja je digla glas oko toga osuđujući srpsku agresiju i nudeći svoju pomoć. Odrastao sam na jugu SSSR-a, a ovdje u Makarskoj i Podstrani osjećao sam se kao kod kuće jer je klima prilično slična. Odrastao sam u mjestu koje ima more, sunce i vinograde i zato je i ovo za mene pravo mjesto za život. A i izgradio sam čvrste veze s mnogim hrvatskim prijateljima. Kada je došlo do toga da moram napustiti Rusiju, kada sam mogao osjetiti da mi se sprema uhićenje, zatražio sam od hrvatske Vlade pomoć i moram reći da je tadašnji premijer Zoran Milanović bio vrlo susretljiv odmah mi ponudivši putovnicu što je bilo veliko olakšanje. I osjećam se ovdje kao da sam kod kuće. I moja supruga i moj sin dobili su državljanstvo. Hrvatska je sada naš drugi dom i vrlo smo sretni jer znamo kamo ići. Pandemija je bila trenutak kada ste testirali svoju pripadnost, a mi smo proveli deset mjeseci ovdje u Podstrani, od lipnja 2020. pa do travnja 2021.
Volite li hrvatsku kuhinju?
Riba je ovdje fantastična. Preferiram kuhinju koja se temelji na maslinovu ulju, volim i vaša vina. Najbolja maslinova ulja su iz Istre, a dalmatinsko vino je sjajno. Kada sam u Francuskoj ili negdje drugdje, imam priliku jesti puno “fancy” hrane, no ovdje je ona doista zdrava. Volim ovdašnje ljude i cijela ta atmosfera čini me jačim.
Slušate li išta od hrvatske glazbe?
Volim klasičnu glazbu, a ovdje nemam svoje favorite, no glazba me uvijek motivira.
Vi ste igrali za iseljeni Vukovar, a vaš najveći rival Anatolij Karpov, s kojim ste igrali pet mečeva za naslov svjetskog prvaka, igrao je u okupiranom Vukovaru. Jeste li ikad s njim o tome raspravljali?
Što se tu ima raspravljati? Karpov je član Putinova parlamenta. Mi smo bili na suprotnim stranama tijekom sovjetske ere, bili smo na suprotnim stranama tijekom balkanskih ratova i na suprotnim smo stranama i sada. On je jedan od članova parlamenta koji je glasao za ovaj kriminalni rat u Ukrajini. O čemu mi možemo razgovarati? Ja sam uvijek bio na strani žrtava agresije. Meni je gotovo 60, on ima više od 70 godina i mi se nećemo promijeniti. On pripada svijetu agresije i totalitarizma, a ja pripadam suprotnoj strani.
Možemo li reći da ste vi 80-ih godina bili simbol nadolazeće perestrojke, a da je on bio simbol onih koji je se pribojavaju?
Ne morate to ni reći, to je činjenica. Za mnogo ljudi u Sovjetskom Savezu moja pobjeda izborena nad Karpovom te 1985. bila je znak da je promjena moguća. Napola Armenac, napola Židov, rođen u Bakuu, pobijedio je ruskog prvaka u Moskvi. To je bio signal da bi se jednog dana mogao promijeniti cijeli sustav.
Kada ste posljednji put bili u Rusiji?
Krajem veljače 2013. Otišao sam na jedan put u inozemstvo i potom me nazvala moja majka i rekla mi da sam