Koja li je tajna zdrave igre?
Izvan ove priče ostaje ironija na kojoj počiva moderno doba, izgrađeno na aksiomu skorojevića: “Sve počinje od mene!” I zato današnje generacije igrača i oni koji ih savjetuju, koji su se obogatili od košarke, i ne znaju da su dužne barem cent svima koji su udahnuli život košarci na ovim prostorima. Zato, između ostalog, košarka ovdje više i nije ono što je bila. Kraj citata... Gdje smo ono stali? Ah da, kod košarke i filmova na tu temu. Nekad filmovi pojedu knjige po kojima su nastali. “Bićemo prvaci sv(ij)eta” jedan je iz te klase, nastao po knjizi “Džez basket”, kojoj i pripada citat s početka teksta, a u kojoj je beogradski novinar Aleksandar Miletić ispisao detaljnu, a emotivnu posvetu nekadašnjoj jugoslavenskoj košarci, ne favorizirajući pritom preko mjere velik doprinos Beograda kao glavnog centra. Dapače, knjiga je gotovo jednako važna i za hrvatsku i za slovensku košarku. “Džez basket” vrvi sjajnim detaljima poput onog da je Mladen Delić, prije nego što će postati komentatorska TV-zvijezda, sudio derbije košarkaša Zvezde i Partizana pa se jednom i posvadio s braćom Šaper jer su smatrala da navlači za zvezdaše (ha!) Zanimljiva je i priča o Marjanu Maržanu, zvanom Maja, koji je kao sokolski vođa imao presudan utjecaj na razvoj košarke i u Beogradu i u Zagrebu. gdje je sa svojom ekipom “cvajeraša” još 1933. dao ime igri ispod obruča nazvavši je košarka, a ne koškanje ili košomet, što su bili protuprijedlozi. Miletić o Maržanu piše: “Otišao je iz Beograda 3. veljače 1941. Zatrpan poklonima, ušao je u vlak za Zagreb i odatle nešto sjevernije, u Ivanec... Beograđani su ga tada vidjeli posljednji put. Dvije godine kasnije uhićen je i odveden u logor u Lepoglavi i zatim ubijen u pokušaju oslobađanja logoraša 1943. Toliko toga je učinio i za hrvatsku i za srpsku košarku, a ne samo da je teško naći njegovo ime u sportskim enciklopedijama u obje zemlje već je nepoznat i datum njegova rođenja i smrti”. Takvih primjera pozitivne razmjene znanja i kvalitete zbog kojih je košarka i došla do rezultata koji su iz današnje perspektive nezamislivi i kasnije je bilo jako puno. Tko zna bi li Kukoč ikad otišao tako daleko da mu Aco Nikolić na treningu u Splitu nije rekao: “Toni, gledam te kako se naprežeš, kao da radiš neki težak posao. Košarka je muka samo za one koji nemaju talent, a ti si za nju rođen. Zato se opusti i uživaj u njoj”. Pa ipak, najveća tajna stare košarke bila je nesebičnost, kako osobna, jer su igrači i sami znali graditi dvorane u kojima će igrati, do toga da je, kako je otkrio Novosel, bilo nezamislivo da jedan ili dva kluba dovedu sve što vrijedi u ligi. “Ljudi koji su je vodili to ne bi dopustili.” Sweet memories... ego, što sad imamo? Ako je nekome promaklo, dok smo mi još jednom ponirali u Ljubljani i Rijeci, Srbija, s čijim klubovima dijelimo regionalnu ligu, u istim
Nje kvalifikacijama s Pešićem na klupi prvo glatko izgubila u Letoniji, da bi je onda u Nišu pobijedila – Belgija! I što ćemo sad... pjeva Konstrakta. Ništa, sve je to normalno, rekao bi Muta, logičan rezultat vremena u kojem ništa nije normalno, pa ni košarka, a njezino prvo ime na ovim prostorima nisu danas ni Jokić ni Dončić ni jedan od Bogdanovića, pa čak ni Željko Obradović, nego menadžer i vlasnik agencije za prodaju igrača i “eskort” na putu za neki ljetni kamp. Ali nije kriv čovjek koji je bolje od drugih shvatio nova pravila igre, nego slabost sustava koji ga u tome ne može pobijediti. Mi smo bar jednu iluziju razbili – da će sve biti O. K. čim košarku pustiš košarkašima. Simpatično na papiru, ali u praksi to češće završi u raspravi kakvu danima vode Rađa, Stojko i Petrović, a koja se cijela svodi na jedan klasičan – faul u napadu! Tko više može biti pametan, ali u vremenu novca možda bi bolje bilo da proba netko s klikerom za biznis koji ne trpi inertne, one u raskoraku s vremenom, neinventivne i – isključive. Pa mi već 20 godina raspravljamo smije li nam igrati stranac! Iako smo s Draperom bili četvrti u Europi, što danas djeluje senzacionalno. Slovenija ih mijenja kao na traci i ništa joj ne nedostaje. Ako ne može stranac, može li bar netko s našim podrijetlom? Ili su i Stanišić i Pongračić budale kao što je bio i Rakitić? Evo, u Minnesoti raste bek čudesne statistike, hrvatska loza s majčine strane, po postovima na Twitteru pod imenom Ayden McDonald, zaluđen Modrićem, Kovačićem i Hrvatskom općenito. Naravno da možda neće biti ništa od njega, ali mi smo ionako sad već u poziciji kad nas sve može zanimati. I zato bismo za početak bar trebali urediti međusobne odnose. Jer, svaka igra, kao i umjetnica, pa i košarka... Mora biti zdrava. Biti zdrava... •
Barem smo razbili iluziju da će sve biti O. K. čim košarku prepustiš košarkašima. I onda dobiješ raspravu koja se cijela svodi na jedan klasičan – faul u napadu