Dokazao da Međimurci nisu Mađari
Lukavo je i taktički nabrajao sva prezimena ljudi iz Međimurja. Prezime po prezime. Sva hrvatska
Kao što u Mađarskoj neki još i danas misle da im je Jadransko more oteto, tako je prije samo osamdesetak godina bilo onih koji su tvrdili da Međimurci zapravo nisu Hrvati. Dobro, nisu vjerojatno ni Mađari jer bi valjda danas razumjeli barem tri riječi na mađarskom jeziku, ali su neko zasebno slavensko pleme. Tvrdio je to, sasvim ozbiljno, dr. Jozsef Fara, arhivist iz Zalaegerszega, koji se u svojoj knjizi upro iz sve snage dokazati tu tezu. Suprotstavio mu se junak ove priče, premalo poznat hrvatski povjesničar dr. Rudolf Horvat, čija se 75. obljetnica smrti obilježava ove godine izložbom koja je u tijeku u njegovoj rodnoj Koprivnici, odakle će se premjestiti i u Čakovec te Varaždin, gradove o kojima je Horvat također rado pisao. No, vratimo se na pokušaj mađarskih povjesničara da dokažu podrijetlo Međimuraca.
– Iz njegove je bibliografije vidljivo da više o Međimurju piše 1919., 1943. i 1944. godine, odnosno u vrijeme kad je bilo potrebno dokazivati hrvatstvo Međimurja. Tako je i Horvatovo drugo dopunjeno izdanje “Poviesti Međimurja” izdalo Prosvjetno-poviestno društvo Hrvatski rodoljub 1944. godine. Naime, Mađarska se nije pomirila s Trianonskim ugovorom koji je bila prisiljena potpisati nakon Prvoga svjetskog rata i gubitkom golemih teritorija zemalja krune sv. Stjepana te je u travnju 1941., na temelju “povijesnog prava”, okupirala Međimurje. Vlast Nezavisne Države Hrvatske nije priznavala mađarsku okupaciju Međimurja, a Horvatova knjiga “Poviest Međimurja” bilo je jedno od sredstava koje je trebalo pomoći u diplomatskoj borbi za Međimurje. Horvat je u to vrijeme bio sveučilišni profesor povijesti u Zagrebu, a knjigu je dopunio kanonskim vizitacijama međimurskih župa, službenim popisima stanovništva te događajima od 1861. godine do početka Drugoga svjetskog rata. Ponovno se dokazao kao marljiv istraživač koji u svojim knjigama otkriva mnoštvo arhivskih izvora, a njegov je znanstveni
rad bio čitak i jasan – objašnjava Ana Šestak, viša kustosica i voditeljica povijesnih zbirki u Muzeju Međimurja.
Dr. Horvat je lukavo i taktički, premda se to nekima činilo i dosadnim za publiciranje, strpljivo nabrajao prezimena ljudi koji su živjeli u Međimurju. Prezime po prezime, sva hrvatska. Povjesničarka Borka Bunjac pojasnila je kontekst. Međimurje je, naime, tijekom travanjskog rata 1941. godine bilo pod njemačkom okupacijom. Vlast Nezavisne Države Hrvatske nije bila dobro organizirana, pa je novonastalo stanje odlučila iskoristiti skupina mađarskih iredentista, koja u suradnji s mađarskim državnim vrhom organizira ulazak mađarske vojske u Međimurje. “Tada se ponavlja sve ono kroza što je Međimurje prolazilo od Hrvatsko-ugarske nagodbe do 1918. godine. Ukratko, Mađarska ne bira sredstva da mađarizira Međimurje, dok se Hrvatska odupire. Tadašnja ustaška vlast nastojala je prikupiti što više podataka kako bi dokazala kontinuitet obitavanja Hrvata u Međimurju i hrvatske vlasti u tom kraju”, ističe Bunjac u radu “Dr. Rudolf Horvat i dr. Jozsef Fara – usporedbe iznošenja povijesne građe o Međimurju tijekom Drugog svjetskog rata”. Najozbiljniji pokušaj pisanja mađarske verzije povijesti bila je upravo knjiga Jozsefa Fare, koji je selektivno birao informacije, naravno iz mađarskih izvora. Tiskao je svoje teze i na mađariziranoj hrvatskoj kajkavštini, samo da bi opravdao ponovnu mađarsku dominaciju u Međimurju i kako bi svoje Mađare uvjerio da je okupacija Međimurja zapravo povratak na prirodno stanje stvari. Bilo mu je, ističe Bunjac, važno istaknuti da Međimurci nisu Hrvati, nego navodno neko zasebno slavensko pleme! Nisu, dakle, nužno Mađari, ali bilo mu je važno da nisu ni Hrvati. To je očito trebala biti prva etapa odnarođivanja stanovnika Međimurja, smatra Bunjac. Tu onda uskače dr. Horvat, koji je u to vrijeme predavao povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. I dalje je pisao o hrvatskoj povijesti na način zbog kojeg je 1932., u doba diktature kralja Aleksandra Karađorđevića, izgubio posao. Dopunio je knjigu kanonskim vizitacijama s popisom hrvatskih prezimena i događajima nakon 1861., u kojima ističe hrvatstvo Međimurja i piše o održavanju mađarske vlasti u Međimurju običnom silom.
Pobio teze Jozsefa Fare
”Ako Horvatova dopunjena knjiga nije bila izravan odgovor Fari, onda je možda bila priprema za političku raspravu o pripadnosti Međimurja, za koju se očekivalo da bi mogla uslijediti”, piše B. Bunjac. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. godine NDH je, naime, vratila teritorije izgubljene Rimskim ugovorima iz 1943. godine, pa se ustaška vlast možda nadala da bi se na sličan način moglo vratiti i Međimurje. Fara u svojem “Kratkom pregledu povijesti Međimurja” i Horvat u “Poviesti Međimurja” koriste, napominje, svjesno izabrane povijesne izvore kako bi potvrdili svoja politička uvjerenja. Fara je tako nastojao dokazati da je Međimurje mađarsko još od najstarijih dana, a jedan od glavnih argumenata bilo mu je to što svi dokumenti iz srednjeg vijeka to područje nazivaju Muraköz, a čak je i hrvatski povjesničar Tadija Smičiklas, primijetio je Fara, objavio spis iz 1264. u kojem ban Roland Međimurje naziva “In Draua Muraköz “. No, za dr. Horvata to je bio dokaz da je Međimurje hrvatsko jer je hrvatskom banu Rolandu kralj dao zadatak riješiti pravni spor oko posjeda u Međimurju, i to po starim pravilima i običajima u Slavoniji. Ako zakoni tadašnje Sjeverne Hrvatske – Slavonije vrijede i za Međimurje, to je, rezonirao je, dokaz da je Međimurje hrvatsko! Slična razilaženja ta su dvojica imala i oko dokumenta iz 1232. godine, u kojem kraljica Gizela, supruga ugarskoga kralja Stjepana Svetoga, vespremskoj biskupiji daruje posjed Vizmić u Međimurju. Tu je zemlju oteo bivši ban Oguz-Očić protiv kojeg je podignuta tužba u županiji Zala. Kako su mađarski kraljevi od davnina darovali zemljišta u Međimurju, Fara je smatrao da je to još jedan dokaz da je Međimurje mađarsko. No, Horvat je uzvratio da je te godine Međimurje pripadalo Hrvatskoj, a ne Ugarskoj. Međimurje u 13. stoljeću jest bilo dio Zaladske županije, no uz Šomođsku i Baranjsku županiju tada je pripadalo Hrvatskoj. Još nije bilo granice između Zaladske i Varaždinske županije, koja je postojala kasnije. Horvat je kao argument izvukao i listinu iz 1226. godine, najstariju koja govori o Međimurju. Fara je pak pisao i o navodnoj privrženosti obitelji Zrinski Mađarskoj, a svojatao je i “Zrinianu” koju je napisao Nikola Zrinski. Horvat, opisujući Zrinske, navodi da potječu iz Dalmacije, pa se podrazumijeva da su Hrvati. Nepotrebno je to, smatrao je, dodatno dokazivati. Zrinske Horvat spominje kao hrvatske banove i zapovjednike hrvatske vojske, a naglašavao je i njihovu ljubav prema hrvatskom jeziku, posebice kod Katarine Zrinske. Fara, s druge strane Drave, piše o nastojanjima biskupa iz Szombathelyja da Međimurje i crkveno pripadne Mađarskoj, no taj je pokušaj završio debaklom jer je car Franjo I. 1829. godine osobno prekinuo daljnju raspravu o pitanju crkvene jurisdikcije nad Međimurjem.
Horvat je dokaz da je Međimurje hrvatsko pronašao, uz ostalo, i u djelu Ivana Kukuljevića “Jura regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae”, u kojem se našla i povelja iz 1701. godine u kojoj se međimurski župnici izjašnjavaju da govore hrvatskim jezikom. Međimurje je poslije, istina, postalo dio Zaladske županije, a time i dijelom Ugarskoga kraljevstva, i to u vrijeme kad je njime upravljala obitelj Althan, od 1719. godine. Mađarima je smetalo i to što 1941. nisu uspjeli dobiti i crkvenu jurisdikciju nad Međimurjem. Fara je puno pozornosti davao svećeniku Marku Gašpariću Kletušu, koji je rođen u Međimurju, a osjećao se Mađarom. Rodom je iz Cirkovljana kod Preloga, a međimurski Mađari, mađaroni, podigli su mu spomenik, i to dva puta. Drugi je put maknut nakon prestanka mađarske okupacije sredinom 1945. godine.
Dr. Horvat rođen je 1873. godine u Koprivnici, kao prvo dijete krojačkog obrtnika Andrije i Marije Horvat rođene Hedl. Obiteljska kuća Horvatovih nalazila se u istočnom dijelu grada, u kvartu Lenišće. Tijekom studija u Zagrebu stanovao je kod majke pjesnika Dragutina pl. Domjanića. Diplomirao je i doktorirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, s temom o kralju Tomislavu. Bio je profesor u gimnazijama u Zagrebu, Osijeku, Zemunu i Petrinji. Često je dolazio pod udar režima, kao na primjer kad je u knjizi “Hrvatska na mučilištu” pisao o položaju i progonima Hrvata u Kraljevini Jugoslaviji. Umirovljen je 1932. godine, i tada počinje više pisati. Nastankom NDH počeo je predavati na Vojničkoj akademiji i Filozofskom fakultetu. Osuđen je na robiju 1945., a umro je 1947. godine. Pokopan je u obiteljskoj grobnici na zagrebačkom Mirogoju. Objavio je čak 56 knjiga iz hrvatske povijesti, što je u prosjeku nešto više od jedne knjige godišnje, u brojnim i raznim novinama i stručnim časopisima objavio je više od 1200 povijesnih članaka, dakle dva naslova mjesečno. Uz to je uspio diljem Hrvatske održati više od 2000 predavanja. Napisao je i 1943. objavio prvu knjigu iz povijesti Koprivnice, a između dva svjetska rata u koprivničkom tisku objavljivao je i crtice iz koprivničke povijesti, potpisujući se povremeno pseudonimom Historicus.
”Povijest grada Varaždina”
– Koprivnica je stari hrvatski povijesni grad koji ove godine obilježava 750 godina od prvog spomena svog imena 1272. godine, a upravo je Rudolf Horvat kao povjesničar taj koji je svojim polustoljetnim radom od samoga kraja 19. do sredine 20. stoljeća brojnim javnim predavanjima i novinskim člancima o povijesti grada i napokon objavljivanjem prve knjige “Poviest slo. i kr. grada Koprivnice” 1943. godine uvelike pridonio takvom povijesnom identitetu grada. Horvat je uz Emilija Laszowskog, može se slobodno ustvrditi, utemeljitelj podravske historiografije u prvoj polovici 20. stoljeća. Popularan i razumljiv način povjesnice koju je pisao za narod u historiografiji nazivamo događajnicom, i to je metodološki svojstven način pisanja povijesti i produkcije knjiga u vrijeme njegova života, kako su, primjerice, pisali njegovi suvremenici Vjekoslav Klaić i Ferdo Šišić. Njegovo djelo danas valja iščitavati i tumačiti u najširim kulturološkim relacijama jer je bogat izvor strukturnih podataka, kako za političku tako i za gospodarsku, društvenu, vjersku, sportsku, književnu povijest ne samo rodnoga grada već i Varaždina i Čakovca te brojnih hrvatskih gradova i regija. Na primjer, bio je davao instrukcije iz povijesti grada Zagreba jednoj Mariji Jurić Zagorki, a ona je to koristila u svojim povijesnim romanima – kaže nam Dražen Ernečić, viši kustos i povjesničar u Muzeju grada Koprivnice. Horvat je, dodaje, indirektno utjecao i na stvaranje građanske svijesti o čuvanju vrijedne podravske baštine, što je rezultiralo i osnutkom “čuvara starina” Muzeja grada Koprivnice 1945. godine. Stoga se na pročelju koprivničkog muzeja i nalazi ploča njemu u spomen.
Obilježavajući 75. godišnjicu njegove smrti, Muzej grada Koprivnice, Gradski muzej Varaždin i Muzej Međimurja Čakovec organizirali su tematsku, povijesnu, memorijalnu izložbu. Autori stručne koncepcije izložbe i tekstova su Dražen Ernečić, Spomenka Težak, muzejska savjetnica, i Ana Šestak, viša kustosica. Kao povjesničar, napisao je i brojne knjige o povijesti hrvatskih gradova, a među njima i “Povijest grada Varaždina”, koju je dovršio 1936., no knjiga je objavljena tek 1993. godine.
– Razlozi zašto rukopis nije tiskan složeni su, prije svega cjelovit rukopis završen je tek pred sam početak Drugoga svjetskoga rata, a ratne prilike nisu bile pogodne za tiskanje. Kako je Rudolf Horvat bio politički aktivan u vrijeme Nezavisne drža
Davao je instrukcije iz povijesti Zagreba Mariji Jurić Zagorki, a ona je to koristila u svojim romanima
ve Hrvatske, nakon njena završetka bio je osuđen na gubitak građanskih i političkih prava na deset godina te u razdoblju socijalističke Jugoslavije tiskanje njegovih rukopisa nije baš bilo sretno rješenje. Tijekom 2020. godine tiskan je i njegov rukopis “Kulturna povijest Varaždina”, koji se isto tako čuva u Gradskom muzeju Varaždin, zahvaljujući suradnji Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Zavoda za znanstveni rad i Gradskog muzeja Varaždin te Grada Varaždina. Rukopis je tiskan iako je nedostajalo pet omotnica sa 132 lista rukopisa, za koje smo tada smatrali da su zauvijek izgubljene, no srećom ovih dana pronađene su sve nedostajuće omotnice – istaknula je S. Težak.
”Kad se latih prikupljanja izvora za povijest grada Varaždina, bilo mi je 36 godina. Sad sam starac od 60 godina. Razumjet ćete dakle moju vruću želju, da povijest Varaždina bude štampana godine 1934.”, napisao je Horvat u pismu 1933. godine. Tadašnjim političarima kod angažiranja Rudolfa Horvata bila je, objašnjava Težak, važna činjenica da je Horvat bio učenik varaždinske franjevačke gimnazije u 5. i 6. razredu, samo dvije godine, jer mu otac nije mogao plaćati školovanje na gornjogradskoj gimnaziji u Zagrebu. Ponovno će se vratiti u Varaždin kao doktor znanosti i profesor povijesti kojeg je tadašnja gradska vlast angažirala za pisanje o povijesti grada. “Povijest grada Varaždina” najčešće je citirano djelo o varaždinskoj povijesti.
Novi val narodnog pokreta
”Kada će čitatelji čitati moju knjigu, neće ni slutiti, koliko me je muke i ustrajnosti stajalo prikupljanje materijala za sastavljanje povijesti Varaždina”, zapisao je Horvat. I brojni su Međimurci prva znanja o Međimurju stjecali zahvaljujući Horvatu. Za prvi kontakt Rudolfa Horvata i Međimurja najvjerojatnije je, ističe A. Šestak, zaslužan varaždinski pravnik i političar Pero Magdić, čije su novine “Naše pravice” bile dio novoga vala hrvatskoga narodnog pokreta početkom 20. stoljeća, koji je zahvatio i Međimurje, koje je u to vrijeme bilo u sklopu županije Zala. Taj se tjednik jedini ozbiljno suprotstavio čakovečkom mađaronskom tjedniku “Muraköz – Medjimurje”, objavljujući tekstove kojima svrha, napominje Šestak, nije bila samo probuditi nacionalnu svijest međimurskih Hrvata nego i senzibilizirati Hrvate preko Drave za sudbinu Međimurja. Magdić je za pisanje tekstova angažirao i Horvata. U knjizi o povijesti Međimurja obuhvatio je razdoblje od dolaska Hrvata u 7. stoljeću do Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868. godine. U predgovoru je napisao kako žali što mu kao profesoru niže gimnazije u Petrinji nisu bili dostupniji arhivi i knjižnice. No, uspio je dokazati da je Međimurje povijesno prava hrvatska zemlja. “Hrvati se u Međimurju nastaniše okomgod. 600 poslije rođenja Isusova. Tada je naime bila dovršena doseoba Hrvata iz njihove pradomovine, koja se nalazila sjeverno od Karpata...” Tom rečenicom počinje njegova knjiga.