Đorđi Peruzović
Moja pjesma “Di si bija kad je grmilo” prije pedeset godina bila je svjetski hit, a i danas bi pobijedila na svakom festivalu
Đorđi Peruzović iza sebe ima 60 godina karijere, na stotine tisuća prodanih ploča, stotine koncerata, mnoštvo hitova, pregršt nagrada i 82 godine života. Istinska zvijezda 70-ih i 80-ih koja je svojim hitovima “Di si bija kad je grmilo”, “Ponoćno sunce”, “Gdje je taj svijet”, “Vražja Mare” žario i palio ne samo na području bivše Jugoslavije već i u Čehoslovačkoj, Bugarskoj, Sovjetskom Savezu gdje je na turnejama imao i po četiri koncerta dnevno. Razgovarali smo o njegovoj bogatoj karijeri, dogodovštinama, glazbi nekad i sad, modi, a razgovor smo započeli sa Splitskim festivalom na kojem je sudjelovao čak 55 puta, koji ga je lansirao i na kojem je i započeo svoju karijeru.
Kako vam se svidio ovogodišnji Splitski festival?
S obzirom na financijske mogućnosti i okolnosti, Tomislav Mrduljaš održava festival na jednoj dobroj razini. Ima nekoliko šou-programa, ima i mladih pjevača, ja mislim da nitko to ne bi bolje radio s ovim novcem. Nekada je Splitski festival bio odskočna daska za sve izvođače moje generacije: Mišo, Radojka, Tereza, svi smo potekli sa Splitskog festivala. Više to nije tako, ali i danas se isplati predstaviti i nastupiti u Splitu iako to više nije jedini način, sada su spotovi važniji.
Vi ste na Splitskom festivalu prvi put nastupili 1963. s “Baladom o tovaru” i odmah dobili nagradu.
Tada se festival zvao Melodije Jadrana i održavao na Bačvicama. Zdenko Runjić me pozvao i dao mi je pjesmu “Balada o tovaru”. Tada se svaka pjesma pjevala u dvije verzije, a pjevali smo je Tereza Kesovija i ja. Dobili smo treću nagradu publike. Tako je počelo, odmah s nagradom.
No zanimljivo je i ono što je bilo prije toga, u svijet glazbe uvela vas je Lepa Smoje.
Dok sam išao u školu nisam se namjeravao baviti glazbom, pokušavao sam igrati nogomet. Otišao sam s prijateljem na Splitov stadion, tamo je trener bio čuveni Luka Kaliterna. Bilo je ljeto, vrućina, a on kaže: “Dico, danas polijte teren i dođite sutra.” Mi polijemo, dođemo sutradan i opet
isto: “Polijte teren i dođite sutra.” I tako smo mi deset dana “trenirali” i vidjeli da nema ništa od toga pa sam odlučio trenirati boks dok jednoga mog prijatelja nisu prebili pa sam se ostavio i toga. Onda sam otišao u Mozaik k Lepi Smoje. Tamo je bilo lipih cura, to je bila 1958. godina, meni je bilo 18 godina. Došao sam s Hvara u Split u Tehničku školu i živio sam u učeničkom domu. U Mozaik sam došao s prijateljem iz doma. Lepa me pogledala i rekla: “Dobar si, visok, može!” I onda sam počeo plesati. I to sam bio solist, a bile su tu Ana Kljaković, Maja Srbljenović, Seka Vrca i te poslije profesionalne plesačice. Nastupali smo. Poslije su došle Meri Cetinić, Severina, svi su tamo napravili prve korake.
Kada ste prvi put nastupili kao pjevač?
Trebao je nastupiti Jimmy Stanić, a mi smo plesali. Međutim, vlak mu nije došao, zapeo je negdje u snijegu. Pita mene Đeki Srbljenović: “Znaš li ti nešto pivat?” Kažem ja: “Znam nešto, ali...”, kaže on: “Nema ali, ajde, izađi i pivaj, nemamo šta” i izbacio me na scenu. Pjevao sam “Volare”, publika me jako lijepo primila i počeo sam pjevati.
Debitantski nastup na Splitskom festivalu donio vam je nagradu. Početak karijere kao iz snova, jeste li surađivali s Runjićem i dalje?
Naravno. Negdje 1970. imao sam gažu u Zadru kada me zvao Runjić i kaže mi da ima jedna pjesma od nekog Jimma Cliffa, da neće nitko da je pjeva, bih li je ja uzeo. Znao sam za Jimma Cliffa, to je reggae pjevač. Uzeo sam pjesmu “Gdje je taj svijet” i pobijedili smo te godine na Splitu, koji je bio međunarodni festival, dobili smo prvu nagradu, Grand Prix. Tada su bile novčane nagrade, on je dobio 1000 dolara, a ja nikad nisam dobio, odrekao sam se za festival. Radojka Šverko te je godine izvela “Kud plovi ovaj brod” i dobila nagradu publike.
Dvije godine kasnije, 1972., na Splitskom festivalu izveli ste “Di si bija kad je grmilo” i dobili prvu nagradu publike.
To je moj najveći hit, Vilovićeva “Di si bija kad je grmilo”. Nakon izvedbe počele su ovacije, dobio sam prvu nagradu publike, pjesma je postala svjetski hit. Snimio sam je u nekoliko država: Poljskoj, Čehoslovačkoj, Istočnoj Njemačkoj, Bugarskoj... To je bila pjesma koja je sve osvajala. Gdje god sam je pjevao, dizala je publiku na noge. Ona je takva pjesma, ima 50 godina, a da danas dođe na festival, opet bi pobijedila. Kada sam je pjevao u Bratislavi, osvojio sam Srebrnu liru. Imao sam još velikih hitova: “Ponoćno sunce”, meni jedna od najdražih, “Samo ti” sa Snježanom Naumovskom, isto smo dobili prvu nagradu.
Koliko ste puta nastupili na Splitskom festivalu?
Ukupno 55 puta, od čega sam 45 puta pjevao, a ostalih sam godina bio u organizaciji. Imao sam ja i svoju pjesmu “Dok ploviš morima” i pobijedio sam sa Zoricom Kondžom 1994. godine.
Mogu li se uopće uspoređivati Splitski festival nekad i sad?
Splitski festival nikad više neće biti ono što je bio kada je bio međunarodni festival, na koji su dolazile internacionalne zvijezde. Nema talijanskog pjevača koji nije pjevao u Splitu: Claudio Villa, Sergio Endrigo, Gino Paoli, Al Bano... Svi su ovamo dolazili, i Englezi, meni je poznati engleski sastav Herman’s Hermits pjevao alternaciju za “Di si bija kad je grmilo” tako da je to sve bilo na jednoj visokoj razini. Ali, koliko para, toliko muzike. Tada su sponzori bile jake firme iz čitave bivše Jugoslavije. Direktori bi davali lovu, dolazili u Split na nekoliko dana s obiteljima i novca je bilo koliko hoćete te ste mogli napraviti što hoćete. Pjesme su bile vrhunske. I dandanas se pjevaju. A sad se to promijenilo. Ima jako dobrih mladih pjevača, odličnih, ali nema dobrih pjesama, jako malo traju. Prije su ljudi od zanata pisali pjesme: Nikica Kalođera, Stipica Kalođera, Runjić, Zuppa, Popadić, Fiamengo, Britvić. To su bili pisci, nema novih takvog kalibra.
Odbili ste pjevati “Ča će mi Copacabana” i tako je Oliver dobio veliki hit. O čemu se radi?
Teo Trumbić, veliki skladatelj, obožavao me je. Pozvao me i pustio mi “Ča će mi Copacabana” i kaže mi: “Ovo je za tebe stvoreno”, a ja mu kažem: “Ne mogu, obećao sam Stipici Kalođeri pjevati ‘Ponoćno sunce’, zašto Oliver ne piva”, a on mi kaže da ga neće direktor festivala Mirošević jer nekoliko godina prije nije dobro otpjevao “Picaferaj”. Međutim, ja sam nagovorio Miroševića da ipak uzme Olivera i obojica smo imali veliki hit, moje “Ponoćno sunce” bilo je srebrna ploča.
Postali ste prava zvijezda, i to internacionalna, ne samo jugoslavenska. Kako je uopće počela vaša inozemna karijera?
Pozivali su me na međunarodni festival Zlatna lira u Bratislavi, dobio sam i nagradu, a tamo su nastupale vrhunske zvijezde iz cijeloga svijeta, na jednoj ploči je Rita Pavone s jedne strane, a ja s druge strane. Na nekoliko takvih festivala sam pobijedio, primjerice u Bugarskoj. Istodobno sam snimao u Čehoslovačkoj, Poljskoj, Bugarskoj... Sve to bilo je popraćeno i velikim turnejama. Obišao sam čitav svijet, bio sam puno puta u Australiji, u Americi, a najviše puta bio sam u bivšem SSSR-u. Tamo sam snimio ploču koja je prodana u više od pola milijuna primjeraka.
Na kojem jeziku ste pjevali?
Na nekoliko jezika. Hrvatskom, engleskom, ruskom. Imali smo koncerte po SSSR-u, oni su snimili ploču i platili su nam 100 rubalja paušalno, a snimali su u svakom gradu ponovno. Svugdje su bile te ploče, prodavale su se u dućanima, ali nisam od toga dobivao ništa. U Sovjetskom Savezu održao sam oko 800 koncerata. Bio sam 10 puta i svaki put je turneja bila od oko 80 koncerata. Prvi put bio sam 1968. kada me odvela Radmila Karaklajić koja je izvela “Bokeljsku noć” s Vicom Vukovom i bila je jako popularna tamo. Zvala me na turneju. Mi smo u mjesec dana imali 114 koncerata, četiri dnevno. Prvi u 11 ujutro i tako do kasno navečer.
Kako ste izdržavali taj udarnički ritam?
Imao sam tada 28 godina. Bio sam u fenomenalnoj kondiciji. Ja nisam stajao na bini, ja sam plesao, skakao, pjevao...Eto, obišao sam čitav svijet.
Jeste li imali vremena upoznati krajeve u kojima ste nastupali?
Kako da ne. Na raspolaganju smo imali autobus. Poslije sam ja vodio svoju grupu u kojoj je bila i Meri Cetinić, ja sam bio zvijezda, čekao bi me autobus ispred hotela, oni bi već počeli koncert kada bi mene dovozili u garderobu. Inače, vodili su nas svuda, bilo je vremena i za razgledavanje i za zabavu. Nisu uvijek bila četiri koncerta dnevno kao s Radmilom, obično su bila dva.
Gdje vam se najviše svidjelo?
Izdvojio bih dva grada, Sidney i Sankt-Peterburg, to su fenomenalni gradovi, najljepši u mom sjećanju, jedan na južnoj, drugi na sjevernoj hemisferi.
Kako se na vas odrazio raspad Jugoslavije, Sovjetskog Saveza, Čehoslovačke, promjene na glavnom tržištu?
Kao i na sve druge. Ploče se ne snimaju, vrlo se malo prodaju. Ja sam i dalje snimao, ali daleko je to od “Di
Na deset turneja po SSSR-u imao sam i po četiri koncerta dnevno, a tamo su mi izdali i album i prodali pola milijuna primjeraka
si bija kad je grmilo”, zlatna ploča s prodanih više od 100.000, “Ponoćno sunce”, “Gala, gala”. Sada na internetu imate sve, ne morate kupovati. Prije se popularnost računala po tome koliko si ti prodao ploča, što znači da je čovjek morao otići u dućan i izdvojiti neka sredstva za koja je radio, a danas se mjeri brojem lajkova, kojih neki mladi pjevači i pjevačice imaju po milijun. Najlakše je lajkati, ajde ti u dućan i kupi ploču ako si pravi ....
Spomenuli ste Olivera, on je bio mlađi od vas. Jeste li se družili?
Obojica smo stanovali u Omiškoj ulici, u kojoj su živjeli i Zdravka Krstulović, Boris Dvornik, Lordan Zafranović. Ja sam živio na prvom katu, Oliver u prizemlju, ja bih ga gledao s balkona, on bi sjeo s gitarom na prag kuće i svirao. Od tada se znamo. Inače, on je poslije otišao van, rano je otišao s jednim dobrim muzičarom, Antom Perićem, i onda se vratio i 1973. je došao i tražio od mene da mu dam neke pjesme koje bi mogao pjevati po gažama. Pjevao je moje pjesme “Gala gala”, “Di si bija kad je grmilo” i druge hitove. Oliver je bio odličan, jako mi je bio drag ne samo zato što je bio vrhunski pjevač nego je bio i jako duhovit. Jednom smo se sreli i ja ga pitam zašto nosiš naočale, a znao sam da mu je Gabrić operirao oči i stavio leće, kao i meni. A on mi je rekao: “Nitko me ne pripoznaje bez oćala.” Na to baš dođu neke cure, htjele su se slikati, a kada su otišle ja mu kažem: “Htio sam ti nešto reć, al’ su nas prikinile pa sam zaboravija”,a on mi kaže: “Najgore ti je kad zaboraviš da si zaboravija”, bio je vrhunski.
A Boris Dvornik?
Mene je Dean Dvornik jako cijenio, s njim sam otpjevao nekoliko pjesama, a kada je Boris imao u kazalištu svoju večer, on me zvao da nastupim. Isto tako, kada sam ja 2002. godine imao koncert u HNK, bio mi je Tedi Spalato, Dean, a bio je i Boris koji je nastupio iako nikome nije htio. Bili su Runjić, Vrdoljak... To je bio jedan vrhunski koncert, televizija ga je reproducirala jedno 50 puta u noćnom programu. Koncert za pamćenje! Masa vrsnih pjevača, glumaca...
Zapamćeni ste ne samo po pjesmama već i po stilu odijevanja: uvijek dotjerani, elegantni, a ponekad i ekstravagantni. Jeste li u to doba imali stilista ili ste se snalazili sami?
Za svaki sam nastup išao u Padovu ili Rim i kupio što ću obući. Puno puta bio sam proglašavan najbolje odjevenim i zvali su me stilistom, dakle sam sam bio svoj stilist. Eto, imam stvarno smisla za to. Mi smo držali do odijevanja, Maruška bi išla u Beč, Radojka i Tereza u Italiju. Kada sam pjevao sa Snježanom Naumovskom “Samo ti”, vraćao sam se iz Padove s odijelom i prespavao sam u hotelu u Karlobagu. Sutradan je bio festival, krenuo sam i kod Zadra sam se sjetio da sam ostavio robu u Karlobagu. Vratio sam se po nju, izgubio 2-3 sata i došao u zadnji tren u Split, festival je počeo, izlazio sam na binu i zakopčavao kaiš. A Naumovska je, sjećam se, imala bijele rukavice i prsten koji joj je poklonila baka. Došla mi je poslije i požalila se da joj je netko tko joj je došao čestitati ukrao prsten, skinuo joj ga je s prsta. “Skupo me je koštao ovaj nastup”, rekla mi je.
S obzirom na to da su vas zvali stilistom, kako gledate na modni izričaj na estradi?
Danas gledam kako su ti mladi obučeni, kao da uopće ne shvaćaju da vas ljudi, kada izađete na binu, prvo pogledaju pa vas onda slušaju. Ako ste loše obučeni, zaključe da vam je loša i pjesma. Tko nema ukusa za oblačenje, nema ni za odabir pjesama. A imamo puno dobrih mladih pjevača, Marko Tolja se dobro oblači, ima stila, ide u Italiju. Ja više ne idem, sve što je dalje od Trogira postalo mi je daleko.
I dalje povremeno nastupate. Kada je to bilo zadnji put?
Prije četiri mjeseca u splitskom HNK nastupio sam na dobrotvornom koncertu za dom Maestral i za splitsku Onkologiju. Bili smo Stipaničev, Tedi, Lorena Bućan i ja. Puno nastupam na humanitarnim koncertima.
Nedostaju li vam putovanja?
Ne. Toliko sam se naputovao u životu... I sad me zovu, u Melbourne, ali kada pomislim pakiranje kofera, avione, hotele, koja tlaka. Prije mi to nije bilo teško, sad je.
Kako provodite vrijeme?
Ujutro idem na kavu, pročitam novine, idem u grad s prijateljima, nekad ručam vani, nekad doma. Rijetko izlazim, smeta mi gužva i ovi koferaši. Uživam u druženju s unukom, koja je ujedno praunuka pokojnog Tome Bebića. Zove se Leuta, po pismi pradida Tome.
Što slušate?
Sve i svakakvu muziku imam doma. Slušam Eminema, Franka Sinatru, Pericoma, školovan sam na tim pjesmama, a volim slušati i mlade.
Jeste li bili na Mišinu koncertu prije mjesec dana na Starom placu u Splitu?
Nisam, jer izbjegavam gužvu, ali dobar sam s Mišom. Svi volimo Mišu i drago mi je što je dobro i nastupa.
Vozite li?
Vozim, ali rijetko. Prije sam vozio Alfe, volim sve talijansko, što nije čudo jer je moja nona Bepina Zanetti bila Talijanka pa i ja imam talijanske krvi. Moj dida je s Brača, upoznala ga je u Puli. Ona mi je dala ime i u krsnom listu je zapisala Juraj Điđi Peruzović, ali na Hvaru, gdje sam živio kao dijete, prekrstili su me u Đorđi.
S obzirom na to da nikamo ne idete, družite li se s kolegama iz “stare garde”.
Uživo rijetko, ali u kontaktu sam s Meri, vidimo se kad dođe, prijatelj sam s Novoselom, Jimmyjem, Maruška mi je bila vrhunska prijateljica, a ona je u Zagrebu. Maruška i ja bili smo prva dva profesionalna pjevača u Splitu. Zamislite, koliko pjevača je u Splitu do danas bilo, a mi smo bili korijen. Bilo je neobično da netko pjeva i od toga živi.
Vi ste bili u poziciji da birate između estrade i kazališnog, opernog pjevanja.
Ja sam završio srednju školu, strojarski smjer, na praksu sam išao u škver, a onda sam upisao Glazbenu školu Josipa Hatzea u Splitu, solo pjevanje. Tad je Oliver išao na klarinet, Maruška na čelo. Bio sam kod profesorice Branke Ristić koja je odgojila masu poznatih pjevača. Jako me je voljela, došli su iz HNK i tražili jednog perspektivnog mladog pjevača kojem su kanili dati jednu sporednu ulogu. Ona je preporučila mene, a ja sam se već bio počeo baviti zabavnom glazbom, a to ne ide jedno s drugim, drugi je način pjevanja. Morao sam se odlučiti i izabrao sam, naravno, zabavnu glazbu i obišao čitav svijet. Nikad nisam požalio zbog te odluke.
Radite li trenutačno na nečemu?
Naravno, uvijek radim. Prije dvije godine izdao sam CD svojih 20 najvećih hitova, a sada je u pripremi nešto što nitko nikada nije objavio. Pripremam album s 12 svojih najvećih neuspjeha. Bit će iznenađenje jer su to sve skladbe poznatih, najboljih autora, koje su izašle na B strani mojih ploča i nikakav uspjeh nisu postigle, nitko ih nije puštao ni slušao. Među stotinama tisuća prodanih ploča, hitova i nagrada nađu se i takve pjesme. Ja sam ih odlučio skupiti na jedno mjesto i objaviti.
Trumbić mi je ponudio “Ča će mi Copacabana”, ali odbio sam i pitao ga: “A zašto ti to Oliver ne piva?”