Plácido Domingo, Riccardo Muti, Juan Flórez, “Priča sa zapadne strane”... na 70. Festivalu Ljubljana

Bio sam presretan čitajući članke o gostovanju beogradskog Narodnog pozorišta s baletnom predstavom “Ko to tamo peva” LČLkako se kuća trese od siline ovacija. Imao sam, naime, privilegiju osjetiti čaroliju i snagu te predstave na samom početku njenog života, prije osamnaest godina kada je 22. prosinca 2004. doživjela svjetsku praizvedbu u Beogradu.

Već tada sam, pišući iz Beograda o toj umjetničkoj senzaciji, usredno preporučio svima mjerodavnima da “Ko to tamo peva” dovedu što prije i pred hrvatsku publiku. Osobito u svjetlu činjenice da je baletnu predstavu, koja je eto do danas u Beogradu i Srbiji zadržala kultni status rušeći sve rekorde u dugovječnosti i broju izvedaba, napravio hrvatski autorski tim: koreograf Staša Zurovac sa svojom tadašnjom suprugom i umjetničkom partnericom Oljom Jovanović Zurovac kao asistenticom, scenograf Žorž Draušnik i kostimografkinja Katarina Galić Radošević.

Međutim, trebalo je proći punih osamnaest godina da baletna verzija “Ko to tamo peva” stigne na pozornicu zagrebačkog HNK, nekoliko dana nakon što je svečano izvedena 200. put na svojoj matičnoj pozornici Narodnog pozorišta u Beogradu.

- Mene je silno mučilo što, ma koliko smo se bili trudili, sve ove godine predstavu nikako nismo mogli dovesti u Zagreb, uvijek zbog političkih razloga. Dok je predstava hrvatskog autorskog tima putovala po svijetu, Hrvatska je jednostavno nije htjela – rekao mi je Draušnik nakon što se to toliko dugo željeno gostovanje napokon dogodilo.

Fantastična reakcija

Pričao mi je i o tome kako predstava ni u Beogradu nije uživala naklonost svih u kući koja ju je naručila. Štoviše, priča Draušnik, dugovječni direktor Baleta Narodnog pozorišta čitavo vrijeme nastojao ju je “ubiti”, a i nastajala je u totalnoj neimaštini.

- Rasvjetu smo postavljali naslijepo, usmjeravajući na pokusima reflektore bez žarulja. Tek na sam dan premijere žarulje su nam posudili iz teatra Madlenianum gospođe Zepter. Predstava je do danas gostovala vjerojatno u svakom većem mjestu u Srbiji, pa je ukupan broj izvedbi sigurno premašio i tristo, ali produkcija nije otišla na sva međunarodna gostovanja na koje je bila pozvana. Ipak, izvodila se širom svijeta, od Bogote do Australije, no gostovanja su uvijek bila u financijskom smislu skromna. Ne samo da nije bilo novca da autorska ekipa putuje s predstavom, nego je ponekad bilo zaključeno da je jeftinije naručiti izradu nove scenografije, nego originalnu poslati na put. Pa se tako dogodilo da su se u Kanadi zabunili i napravili sceno grafiju prema zadanim mjerama, ali u inčima umjesto u centimetrima.

Sve je, naravno, bilo preveliko. Ali, sve je to sada nebitno, “Ko to tamo peva” jednostavno je predstava koju je nemoguće ubiti, ona je fenomen, i to na više razina – ispričao mi je Draušnik.

Prije gostovanja u Zagrebu u beogradskom je ansamblu vladao osobito veliko uzbuđenje, na granici bojazni kako će ih dočekati, primiti i doživjeti zagrebačka publika koja uživa status poslovično probirljive i suzdržane.

- Reakcija publike je ono po čemu mjerimo predstave, a ona je u Zagrebu bila fantastična. Mislim da je predstava odjeknula i svojom izvedbom i svim porukama koje u sebi nosi. Zagrebačka publika je sve to divno prepoznala, a meni je to bilo osobito bitno i zato što se radilo o uzvratnom gostovanju, nakon što je nedavno Balet HNK u Beogradu gostovao s “Gospodom Glembajevima” Lea Mujića i naišao na fantastičan prijem. Bilo mi je važno da barem jednako tako bude i u Zagrebu kamo je “Ko to tamo peva” došla nakon toliko nelogično dugog vremena – rekao mi je Zurovac, sretan i zbog činjenice da je predstava zadržala istu visoku razinu i naboj kakvu je imala na samom početku.

- Osim osjećaja velike odgovornosti uoči gostovanja u Zagrebu, postavljali smo si i pitanje: hoće li “Ko to tamo peva” biti prepoznata kao predstava koju je pregazilo vrijeme, ili kao predstava koja je pregazila vrijeme. To je gostovanju dalo posebno uzbuđenje i dodatni naboj – kaže Zurovac, a zagrebačka je publika dala nedvosmislen odgovor na spomenuto pitanje: legendarni autobus firme Krstić je i u svojoj baletnoj verziji definitivno pregazio i pobijedio vrijeme.

U međuvremenu je kroz predstavu prošlo nekoliko generacija plesača, kao što se mijenjala i publika.

- Neki od plesača s kojima sam kasnije surađivao, predstavu su gledali još kao djeca, svjedočeći kako je ona brzo postala obavezna lektira za učenike mnogih škola i kako je nekima od njih bila i razlog što su postali plesači – priča Zurovac.

- Predstava se nije od svoje praizvedbe promijenila ni za milimetar, a ja bih i danas sve napravio isto. Međutim, to je predstava koja se i meni dogodila. Postoje stvari koje autor može predvidjeti i izračunati, ali u samom procesu dogode se stvari koje su neizračunljive, kao rezultat susreta sa živom energijom umjetnika s kojima se nađete u plesnoj dvorani – govori danas Zurovac koji se ipak nećkao kada mu je ovaj naslov bio ponuđen.

Ljudi gladni komunikacije

- Ovim gostovanjem je “Ko to tamo peva” napravila puni krug, jer čitava je priča i počela razmjenom predstava između Zagreba i Beograda. Nakon što je HNK tamo gostovao s mojoj prvom cjelovečernjom predstavom “Cirkus primitiv balet”, tadašnji direktor Narodnog pozorišta Ljubivoje Tadić pristupio mi je i obavio inicijalni razgovor o suradnji. Kada mi je malo kasnije poslao video-kazetu s filmom “Ko to tamo peva” i ponudom da to radim, čim sam vidio naslov rekao sam “ne, hvala”. Kao mladi autor s jednom cjelovečernjom predstavom iza sebe, ma koliki to bio izazov, prije svega sam u glavi imao pitanje hoću li ja to moći. U donošenju odluke puno mi je značilo što se projektu pridružioi Voki Kostić kao kompozitor i što su svoj “amen” dali i Kovačević, i Šijan, a presudan je bio i susret s Milkom Šparemblekom, mojim velikim uzorom i jednom od najjačih autorskih pojava na ovim prostorima. “Slušaj, mali, moraš se naviknuti da većinu ovog posla čine narudžbe, a vrlo rijetko ćeš moći sam odlučivati što ćeš i kako raditi”, glasio je njegov odgovor na moju nesigurnŽĆŽĆČše jer, kako kaže Zurovac, ljudi su gladni komunikacije u kojoj mogu razmjenjivati i jedni druge obogaćivati svojim različitostima koje nas i čine ljudskim bićima. A u vremenu koje opet zastrašujuće podsjeća na ono iz filma i baleta “Ko to tamo peva”, još je aktualnija želja “da sve ovo samo snevam”, koju su beogradski plesači napokon otpjevali i u Zagrebu.