Tikvice za ljetni stol
Ovo nježno, a tako podatno povrće koje je poznato u svijetu od davnih vremena pravi je gastronomski izazov i sve je prisutnije u našoj kuhinji
Slavni Apicije u svom podjednako slavnom djelu “O kuharskom umijeću carskoga Rima” navodi i jedan iz rimskog carskog razdoblja očito omiljeni recept – Gustom de cucurbitis farsilibus, ili – Gušt punjenih tikvica. Pa opisuje kako se tikvice pune svinjskim mozgom i začinima, a onda peku u pećnici, slično našoj verziji tog jela. I upravo taj naziv i taj recept otvara čitav niz pitanja. Naime uvriježilo se mišljenje da su sve vrste ovog omiljenog povrća došle iz Amerike tek u XVI. stoljeću, a onda se tijekom kasnog XVIII., a posebno u XIX. stoljeću postupno razvile u tikvice i tikve kakve danas poznajemo. Stoga vrijedi promisliti o njihovu podrijetlu. Tim prije što je ovo nježno, a tako podatno povrće pravi gastronomski izazov i sve je prisutnije u našoj kuhinji. Pa ako ćemo Apicijeve cucurbite prevesti kao tikvice, jer teško da možemo zamisliti što bi drugo moglo biti posrijedi, moramo se okrenuti pretpostavkama.
U njihovu razjašnjenju pomaže nam i jedan drevni afrički mit. Naime, u afričkom plemenu Dogona koje još i danas obitava u Nigeru, znaju da je svijet stvorio Vrhovni bog, Veliki mag cijelog svemira, Vodeni Nommo, i to tako da je na mjesečevu svjetlost koja se probijala iz tmina iznio tikvicu koja je do tada plutala po mračnoj površini golemog oceana i pretvorio je u sunčevu maternicu iz koje su se uz Nommovu pomoć stali rađati ljudi, životinje i biljke. Tada je Nommo pojeo tikvicu i nakon što ju je dva dana probavljao, izbacio ju je iz tijela skrućenu, tešku i tvrdu pa je ona, budući da nije više mogla plivati, potonula na dno, a onda se izdigla kao Prva Zemlja iznad Prvog Mora. Na to prvo čvrsto tlo stali su se penjati ljudi, životinje i biljke, a oni koji nisu uspjeli u tom pothvatu utopili su se u dubinama. Ipak, sažalio se vodeni bog Nommo nad njihovom jadnom sudbinom i od njihovih leševa, strvina i ostataka stvorio je sva morska i riječna bića.
Ako se odmaknemo od mita, moramo istaknuti da osušene tikvice, a pogotovo suhe tikve mogu plutati mjesecima na morskim valovima i da su ih upravo Afrikanci nalazili na žalima svojih zapadnih obala. Pa kad bi ih razrezali, naišli bi na sjeme koje su sijali, i to tko zna otkad, a sigurno i u starijim povijesnim razdobljima. Stoga su tikvice mogle u tim prvim migracijama doći i na antičke stolove, o čemu svjedoči i onaj rimski Apicijev recept. Ali možemo nastaviti priču o mitovima. U svetim tikvicama koje Dogoni čuvaju u svojim kolibama pa iznose uz ognjišta dok pripremaju jela od tog povrća, pripadnici tog naroda osjećaju snagu Vatre, svjetlosti već rođene Prve Zemlje, njihova demiurga Nommoa, sina prve tikvice samog Sunca, koje su još prije Dogona podjednako štovali Maje i Azteci, potom u starom Egiptu, Grčkoj i Rimu, što je važno za našu pretpostavku utemeljenu na Apicijevu receptu. Ta božanska dogonska, indijanska i antička tikvica Sunce toliko je usađena u našu gastronomiju da i mi, ponekad i ne znajući, sudjelujemo u ovim prastarim ritualima, baš kao što su nekad radili moćni američki i afrički magi te grčki i rimski gastronomi i svećenici. Svi oni uz razna jela od tog povrća, blaga i ugodna, sjedaju tako za naš ljetni stol kao ljubitelji tikvica ili sjene još uvijek moćnih stvoritelja svijeta.