Vestern na turopoljski način na Opatovini
Histrioni predstavili ”Svoga tela gospodar” Slavka Kolara na omiljenoj ljetnoj sceni
te da i ljudi koji nužno nisu bili agresivni, militantni ili zli zbog ratnih okolnosti postaju takvi. Možda baš i zbog vlastitog iskustva tragično mi je vidjeti Ukrajince koji se nadaju da će im EU pomoći na pravi način, jer znamo da svaka sila štiti samo svoje interese i ne sprečava stradanje običnih ljudi.
U tom kontekstu uloge međunarodne zajednice posebno je važan vaš rad “Bosnian Girl”, koji je oslikao sentiment čitavih generacija ljudi s ovih prostora. Jeste li ikada osjećali da je ostatak vašeg opusa u sjeni te posvete Srebrenici?
Uskoro će biti 20 godina od kada je taj rad nastao i u tom razdoblju moj se odnos prema njemu znatno mijenjao. “Bosnian Girl” nastala je kao emotivna instant-reakcija na grafite koje su UN-ovi vojnici ostavili u barakama u Srebrenici, kroz prizmu moje vlastite pozicije u ratu i nakon njega. Istovremeno, suština tog rada je predrasuda koja nas prati tijekom cijelog života, u kojoj smo svi i zločinci i žrtve i u koju vrlo lako upadamo. Od samoga početka privlačio je mnogo pozornosti, ali ne samo na način o kojem vi govorite nego i na jedan izvrnut način, u kojem sam ja kroz taj rad stigmatizirana, stavljena u koš bosanske umjetnice koja je napravila rad koji se bavi samo bosanskom temom. Ta putanja bila je dosta kompleksna i morala sam se pomiriti s tim da će mi neki uvijek nametati identitet protiv kojega sam se tim radom, kao i kasnijim radovima, zapravo borila. Prije pet godina shvatila sam da svako vrijeme donosi nova viđenja i da je dobro moći vidjeti razlike. Pitanje tko je danas ta “Bosanska djevojka” i tko su ti koji imaju pravo da nas komentiraju, da se s nama šale.
Sada razgovaramo o specifičnoj predrasudi prema vama kao bosanskoj umjetnici. Smatrate li da još uvijek postoji šira predrasuda prema umjetnicima s ovih prostora?
Promjene se događaju samo kada se pozicije moći mijenjaju ili kad su jednaka prava i prilike. Mi još uvijek nemamo iste prilike, na umjetnike s Balkana i dalje se gleda kao na provincijalce. Tek kad je njihova adresa na Zapadu, oni dobivaju bolje pozicije. Potrebno je puno upornosti da se dođe do međunarodne razine počasti. Zbog toga je izrazito važna lokalna podrška kulturi.
Ali nje kronično nema?
To je točno, ali mi umjetnici opsesivni smo i naša luđačka upornost dokazuje našu snagu. I tako smo uspjeli da se umjetnici iz osamdesetih ponovno otkrivaju, da naši deset ili dvadeset godina stari radovi sada dolaze na naslovnice… I to ne zato što se lokalne institucije njima bave, nego zato što imaju kvalitetu i zato što ih mi nastavljamo
Koga od mlađe generacije vidite kao nekoga tko bi mogao postati važan ili velik?
Ne volim takve prognoze jer umjetnost nije stvar natjecanja, mnogo je faktora koji određuju uspjeh. Umjetnost je kao i život, maraton u kojem trebaš opstati i nastaviti raditi. Trenutačni su uspjesi fantastični, ali tek se na duge staze vidi što će ostati i čemu će se publika vraćati. Kako da ja sad predvidim tko će biti, primjerice, nasljednik Marine Abramović?
Kako gledate na nju i njezin rad, koji je posljednjih godina izložen brojnim kritikama?
Apsolutno poštujem i nju i njezin rad, svima nam je bila velik uzor. S druge strane, kritike koje su dolazile s ovih prostora apsolutno razumijem i podržavam. Meni je osobno važno istaknuti da Marina nije iskoristila vlastitu moć i slavu da podrži druge umjetnice, ostala je zarobljena u generacijskim okvirima koji su možda odredili nju, ali ne i one koji su došli kasnije. U tom je smislu mogla napraviti mnogo, a nije. Davala je i komentare vezane za majčinstvo i umjetnost, eksplicitno smatrajući da su te dvije stvari nespojive. Za mene su te izjave katastrofalno nefeminističke i smatram da daju izuzetno loš primjer nerazumijevanja.
Kad smo već kod toga kakva umjetnica mora biti, što mislite o nedavnom Konstraktinu golemom uspjehu?
Mislim da je pametna i duhovita. Sviđa mi se to što je napravila. Rezultati ovogodišnjeg Eurovizije samo su pokazatelj da je većina stvari vezana za politiku, a ne za talent ili sreću. Da su naši jezici globalno rašireniji, da su naše kulture veće i jače, Konstrakta bi bila velika međunarodna zvijezda.
I Stilinović je davno rekao da umjetnik koji ne govori engleski nije umjetnik.
Jezik je prostor u kojem djelujemo. Kao umjetnici prisiljeni smo migrirati u druge jezike da bismo bili prisutniji u drugim kontekstima i kulturama. Dragi drug Stilinović tim je radom cinično komentirao činjenicu da umjetnika jezik ne treba određivati. Kroz svoje radove ja se bavim nametnutim identitetima i jezikom migracija na koji pristajemo kako bismo mogli djelovati.
Vi ste i uspješna filmska umjetnica. Kad ste se snažnije zainteresirali za taj medij?
Godine 2000. bila sam na rezidenciji u Americi, u vrijeme u kojem nisu postojale kamere na telefonima. Naša dijaspora i izbjeglice rasuti po cijelom svijetu redovito su snimali videoporuke koje su na VHS kasetama slali kući, nerijetko se pretjerano trudeći da pokažu svoje dobro stanje i kako su se snašli u stranom svijetu. Igrajući se s tom estetikom, poslala sam VHS poruku svojim prijateljima i obitelji u BiH. Taj rad zvao se “American Dream”. Kasnije sam otkrila da volim film jer mi omogućava da istražujem različite stvari. Imala sam sreću da su se neki od mojih videoradova mogli pretvoriti u kratke filmove koji su igrali u natjecateljskim programima Venecije, Rotterdama… ali uvijek me u tome privlačila tema, a ne forma. Sada se bavim jednom ženskom pričom o neminovnosti migracije za koju bi film mogao biti dobar medij.
A kojim se temama bavite u ostatku svojeg recentnog rada?
Uvijek su mi bila važna ženska pitanja, ali nisam uvijek bila dovoljno zrela da se nekima od njih pozabavim na pravi način. Sada, s 46 godina i troje djece, mogu na drukčiji način vidjeti sebe i svijet, pa i istraživati što znači biti žena u ovakvom društvu. Pokušavam to raditi kroz razumijevanje putanje koja nas je dovela do ovih ograničenih sloboda kojima danas raspolažemo. Recentna serija radova koja se zove “Majka je kučka” jako mi je važna i imam planove za daljnje
• širenje tog projekta.
Vječno aktualno djelo Slavka Kolara, pripovijetka “Svoga tela gospodar” pretvorena u dramu s podnaslovom ‘Smešna pripovest u dva dela’, premijerno je izvedena na Histrionskom ljetu na Opatovini. Režije se (ali i glume) prihvatio sada već histrionski veteran Damir Lončar, angažiravši odličnu i rijetko ujednačenu ‘gomilicu’ nadahnutih glumaca raznih generacija. Iako je “Svoga tela gospodar” prije tragedija nego komedija, Opatovinom je ipak odjekivao smijeh jer su Kolarove trpke i odlično pogođene rečenice napisane na sočnoj turopoljskoj kajkavštini i više nego lucidno duhovite. A autorska je ekipa tragičnom epilogu pokušala udahnuti i optimističnu, pomalo i zbunjujuću notu.
Uvjerljivi par
Minimalističku scenu koja priliči Opatovini potpisuje Enes Hodžić, odlična kostimografkinja kao i uvijek je Elvira Ulip, dok je sjajnu glazbu prepunu sjetnog ugođaja potpisao Nenad Brkić. U glavnim ulogama nesretne Rože i bahatog, ali i podjednako nesretnog Ive kojeg je otac (iskusni Damir Lončar) prodao za izvanserijsku junicu Pisavu, uvjerljivo su, bez karikaturalnosti, ali s više nego dovoljno emocija iznijeli Dajana Čuljak i Filip Detelić. Detelić je i po glumačkoj energiji i scenskoj pojavi principijelni i ponosni, premda nesimpatični Iva, dok eterična Dajana Čuljak nastavlja tradiciju prema kojoj Rožu u pravilu glume atraktivne glumice, kao da tim izborom redatelji žele preispitati oštricu Kolarova britkog pera.
Mnogi su moj rad “Bosnian Girl” uzeli kao temelj za dodatnu stigmatizaciju, od čega se uporno distanciram
Bravo za Ožbolta
Skladna je igra cijelog ansambla. Prpošne su i rasplesane Lara Nekić i Dea Presečki (odlična u plesno zahtjevnoj sceni gatanja), a pohvale zaslužuju i Vanja Ćirić kao Ivina te Barbara Rocco kao Rožina majka. Da je izniman komičar, ponovno je dokazao Davor Svedružić, a iskazali su se i Borna Galinović kao Jankić i Ognjen Milovanović kao surovi Rožin brat Joža. A jednu od najboljih uloga u posljednje vrijeme kreirao je Zlatko Ožbolt kao povratnik iz Amerike i Rožin otac, usmjerivši cijelu predstavu prema
• vesternu na turopoljski način.
Autorska ekipa tragičnom je epilogu pokušala udahnuti optimističnu notu