Uloga odgoja u smjeni na Vrhovnom sudu i pri ocjeni predsjednikova sina
Naprasnom i ne baš korektnom smjenom, Dobronić je pokazao da ipak ne trpi kritiku. Ništa novo! Ima pravo tražiti lojalnost, ali ne i očekivati da će ga suci pitati za mišljenje o istupu ili tužbi protiv medija
Što je Hrvat bez autoriteta. Na poslu, u kući, društvu, politici... Zato loše podnosimo kritiku, osim ako baš moramo. Kad je svoje kritičare Damira Kosa i dr. sc. Marina Mrčelu imenovao za šefove odjela, pohvalio sam predsjednika Vrhovnog suda mr. sc. Radovana Dobronića što je prednost dao znanju. Očito sam to pogrešno protumačio. Ipak, ni on, kojem je u opisu posla da sluša različite stavove o istoj temi, nije podnio razmišljanje drugačije od svoga u njemu važnoj temi o izvansudskim aktivnostima sudaca. Naprasnom smjenom na ne baš korektan način, Dobronić je pokazao da ni on ne trpi kritiku. Ništa novo! I on ima pravo tražiti lojalnost. Ali kako onda očekuje od sudaca da pitaju za mišljenje predsjednike sudova prije nego javno istupaju ili tuže medije!?
Brutalan i u osobnim stvarima, Zoran Milanović u svom je stilu samo još opteretio stranu koju važu kritičari e-maila njegove supruge upućenog ravnateljici Klasične gimnazije, rekavši kako bi on poludio da je njemu kad je imao 17 mama to napravila. Odao je i da stalno podbada sina jer su mu uvijek bili čudni tipovi koji imaju sve petice. “Fućkaš petice, ima i bitnijih stvari u životu”, lakonski je primijetio kao da je u Finskoj, a ne u Hrvatskoj, i zapečatio “ali mama je mama”. Očito je i kod njih majčina zadnja kad se radi o djeci. Iako Milanović, da se njega pita, ne bi slao e-mail, ipak je ismijao one koji su pritisak na školu iščitali iz toga što je suprugin e-mail poslan s jedine adrese koju ima, HZJZ-a: “Što im je zaprijetila da će ih zaraziti covidom!? Ako ne budete dobri, završit ćete na respiratorima”, s pravom ih je ridikulizirao. O pritisku se radi kad se, i to u sinergiji sa sadržajem, sa znakovite adrese neke institucije, medija ili moćne pozicije, školi šalje “skrivena” prijetnja.Kao vrhunski sportaš u borilačkom sportu, Milanovićev sin ne bi trebao imati problema sportski otrpjeti tu epizodu kako god se okončala. Nedavno je nakon turnira u Poreču ispričao njemu očito važan detalj kad je 2016. s djedom gledao hrvanje na Olimpijskim igrama. U polufinalu je “pokraden” Božo Starčević, njegov sadašnji trener. Iako nije razumio što se zbilo, od tada je hrvanje njegov sport. Starčeviću suci nisu priznali da je tuširao Rusa “Putinova miljenika Romana Vlasova”, kako su 2016. pisale Sportske novosti. Ta nepravda bila je pokretač sportske karijere sina Milanovićevih, a trener stalni podsjetnik na njezin značaj. “Nemojte se žaliti jer nećete dobiti žalbu i još će vam suđenje biti lošije za sljedeću borbu”, nakon Rija prepričao je Starčević što su govorili njegovom treneru zbog utjecaja ruskog lobija čiji je favorizirani hrvač “morao” proći u finale.Zbog istog razloga učenici i roditelji nerijetko prešućuju nepravde u školi. Boje se da profesor prigovor ne shvati kao urušavanje njegova autoriteta u vrednovanju znanja i zalaganja učenika, što objektivno jest izrazito važno. Ali i profesorov osjećaj za pravdu. Jer, podlegne li utjecajima, to se kasnije prelijeva i na društvo. Ali, kakav je to autoritet ako se temelji na gušenju kritike. Štoviše, kritičko razmišljanje treba poticati, a ne inzistiranjem na jednoumlju i u obrazovnom procesu stvarati poslušnike koje se uči da trpe nepravdu i autoritet sile.Hrvanje je individualan sport izložen ocjenama sudaca. Odrastajući u takvom sportskom ozračju za pretpostaviti je da je sin Milanovićevih pojačano senzibiliziran na nepravdu. E-mail Sanje Musić Milanović očigledno je motiviran osjećajem nepravde njezina sina sa satova matematike. Nepravda koju učenik doživi od profesora može biti demotivirajuća, a u hrvatskim okolnostima i devastirajuća, štetno preusmjeriti i trajno obilježiti mlade ljude. Stoga bi bilo pogrešno kad bi prosvjetna inspekcija, pod teretom pristranih analitičara i medija, ignorirala pitanje je li učeniku učinjena nepravda. Kažu, e-mail majke bio bi drukčije tumačen da ga nije poslala nakon zaključene ocjene. Premda se ogradila da nije i ne traži veću ocjenu, već objašnjenje za dvostruke kriterije. Ali, kako je prije nego je ocjena zaključena mogla znati da će na nju utjecati i ocjena iz testa sa zadacima iz ne ispredavanog gradiva i s pogrešnim zadatkom. Kažu, po zakonu je za veću ocjenu trebala za sina tražiti polaganje ispita pred povjerenstvom.
Kakav osjećaj za pravdu!? Jedino pošteno bi bilo utvrditi jesu li tvrdnje u e-mailu točne pa ako nisu, ostaje zaključena ocjena, a ako jesu priznati pogrešku, shodno tomu ocijeniti test i zaključiti ocjenu. Profesor može napraviti lapsus u izračunu prosjeka ocjena i ako roditelj ili učenik prigovore u roku dva dana, “legalisti” bi rekli treba polagati ispit za veću ocjenu, a prigovore li nakon pet dana, to se ne može ispraviti!? Premda se nameće jedino razumno rješenje iako ga Zakon ne predviđa.
Toliko o ulozi odgoja u prihvaćanju kritike na Vrhovnom sudu.
Bilo bi pogrešno da prosvjetna inspekcija pod teretom pristranih analitičara i medija u slučaju predsjednikova sina ignorira pitanje je li učeniku učinjena nepravda