U mojoj prvoj sezoni na scenu stižu “Maratonci” i balet “Snježna kraljica”
Planira šest praizvedbi u mandatu, a publika, kaže, može očekivati i mjuzikl “Pjevaj nam, Rita” za koji bi glazbu trebao raditi Matej Meštrović
Ekonomist je po struci, dugi je niz godina u politici, a uvijek negdje između toga našlo bi se kazalište, jedno ili drugo osječko. Prije više od desetljeća Vladimir Ham otišao je iz HNK u Osijeku, gdje je bio zadužen za odnose s medijima, a vratit će se 2. travnja iduće godine, kada preuzima novu ulogu. Izabran je, naime, za novog intendanta te osječke nacionalne kuće.
Tek vam je 41 godina, a popis radnih mjesta u životopisu podugačak. Što je bio motiv za novi zaokret u karijeri i životu?
Mjesto intendanta bit će mi 13. posao u životu. Počeo sam prije 20 godina raditi na radiju, još na početku studija, pa sam osnovao privatnu tvrtku, potom sam četiri godine radio u HNK kao savjetnik za odnose s javnošću i glasnogovornik... Uslijedilo je još nekoliko poslova, radio sam na Osječkoj televiziji kao novinar i urednik, zatim sam bio direktor marketinga u Borovu, pa zamjenik gradonačelnika u prvom mandatu Ivice Vrkića i nakon toga sam stigao u Dječje kazalište Branka Mihaljevića, na mjesto voditelja marketinga i kasnije pomoćnika ravnatelja, gdje sam i danas.
Nakon dugo vremena vi ste prvi koji na mjesto osječkog intendanta dolazi “izvana”. Prethodna četiri već su ranije bila u sustavu. Kakav doček kolektiva očekujete?
Vjerujem da će me dobro prihvatiti jer sam s mnogima od njih već radio, a one koji tada još nisu bili u HNK poznajem iz druženja jer sam redovita publika u kazalištu. U krajnjoj liniji, u gradskoj sam upravi bio zadužen za kulturu pa sam stalno komunicirao s kazalištem, a bio sam i u Kazališnom vijeću.
Dosta se proljetos govorilo u slučajevima u kojima se čelnicima kulturnih institucija u Hrvatskoj mijenjao ugovor kako bi mogli i nakon isteka mandata ostati raditi u njima. U HNK Osijek nisu imali ranije takvu praksu jer su redom i birani iz sustava pa su se u njega i vraćali. Razmišljate li već što će sutra biti s vama?
Ne brine me to. Kako sam na
vikao mijenjati poslove, imam dojam da će se za četiri ili, kamo sreće, osam godina već nešto iskristalizirati i pojaviti, gdje bih odgovarao i sebi i drugima. U krajnjoj liniji, kada sam izabran za dogradonačelnika 2013., nisam si ostavio mogućnost povratka u Borovo, nego sam raskinuo ugovor. Po meni, normalno je da intendanti koji su, poput sadašnje Dražene Vrselje, došli iz kazališta, trebaju u njemu, ako to žele, i ostati. No, ako su došli izvana, kazalište ne smije kod takvih mandatnih poslova imati obvezu zadržati ih.
Uvijek ste se nekako kretali između ekonomije, što vam je struka, i kulture. Kako usklađujete te, barem naoko, “suprotne” branše? Borovo je baš klasična industrija...
Da, istina, ali i taj dio je, u mom slučaju, kreativni posao. Mi marketingaši se znamo našaliti da nismo mi baš neki ekonomisti jer zbilja smo kategorija za sebe – naš posao počiva na ekonomskim postulatima, no prije svega je to kreativa. Bavio sam se uglavnom komunikacijskom stranom marketinga, čitava karijera mi je vezana za kulturu i komuniciranje.
Koje ćete prve poteze povući kada 2. travnja iduće godine zasjednete na mjesto intendanta?
Volio bih podići našu produktivnost. Organizacijom posla moramo postići veći broj izvedbi pred publikom, a volio bih kada bismo pokrenuli još jednu scenu unutar kazališta. Za to postoje određeni preduvjeti, trebat će određena ulaganja, ali vjerujem da su ostvariva. Neće to, naravno, biti među prvim potezima. A s obzirom na dogovore s intendanticom, na produkcijski posao bacit ću se i prije no što potpišem ugovor i fizički dođem na posao.
Kada je postala intendanticom, Dražena Vrselja rekla nam je kako je suradnici, uz smijeh, zovu “žena na čijem čelu piše – nema novca”. Kazališta se općenito muče s nedostatkom novca. Kako tome doskočiti?
Sigurno moramo poraditi na povećanju vlastitih prihoda, pa tako i onih od ulaznica, ali ne podizanjem cijene, nego većim brojem izvedbi. Jer, predstava stvara trošak kada se priprema, a kod svake sljedeće izvedbe veća je dobit no što je trošak. Drugo, svojom atraktivnošću u javnosti, pri čemu ne mislim samo na umjetničku, nego kompletnu atraktivnost doživljaja kazališta, moramo privući više sponzora. Svjestan sam da nisu bajna vremena, ali mislim da se to može i mora.
U Europi bjesni rat, divljaju cijene energenata, kriza je, koliko uopće u takvom okruženju, i stanju uma, ima interesa za kulturu?
Upravo to je ključ, u ovim turbulentnim vremenima kazalište mora biti umna alternativa svijetu u kojem živimo. Kazalište pruža i nekakvu kritiku društva, ali u teškim vremenima moramo ponuditi ljudima i da isprazne glavu od onoga što ih okružuje i uplove u čaroban svijet. Vjerujem kako smo ekipa i ja koji smo radili na repertoaru uspjeli upravo to i ponuditi – balans prema onome što je razonoda, lijepo i ostavlja veseo utisak na posjetitelje da se požele vratiti.
Što pripremate za svoju prvu kazališnu sezonu, dakle od jeseni 2023. godine?
Na dramskom repertoaru naći će se “Let iznad kukavičjeg gnijezda”, što je naslov koji mnogi prepoznaju i dočekat će ga, vjerujem, sa zanimanjem, isto kao i predstavu “Maratonci trče počasni krug”. Treći dramski pothvat u toj sezoni bit će “Čelične magnolije”, a očekujem da budu pravi bljesak našeg ženskog ansambla, koji je općenito sjajan i lijepo pomlađen. Što se glazbenog repertoara tiče, na njemu će se naći Smetanina “Prodana nevjesta”, a ta bi opera, isto tako, trebala našim opernim solistima dati priliku da zablistaju. Na hrvatskom je jeziku pa će i publici biti prihvatljivija. No prije toga krećemo s baletom, čemu su se mnogi čudili jer nemamo formalni baletni ansambl. S obzirom na to da ga trenutačno nemamo i da ga stvaramo, nisam se odlučio za baletne produkcije koje su radili Rijeka, Split, Zagreb, nego za nešto novo. Profesor Davor Bobić će tako za osječki HNK skladati balet “Snježna kraljica” prema Andersenovoj bajci. Uz naše kreativne snage i plesače koje ćemo malo pojačati izvana vjerujem da možemo dobiti krasan proizvod i zanimljiv zimski naslov, uz našeg sjajnog “Orašara”. Treća glazbena premijera bit će Mozartova “Otmica iz saraja”, što je osječki HNK izvodio prije 30-ak godina, i to je prva predstava koju sam, kao desetogodišnjak, gledao u HNK. Tada me, baš zbog te opere, fasciniralo kazalište i bila mi je želja da je sada, kada imam priliku, stavim na repertoar.
Publika nešto kasnije može očekivati i mjuzikl “Pjevaj nam, Rita”, s težom temom...
Da, radnja se zbiva četrdesetih godina u Zagrebu, s tim da se priča može transportirati i u Osijek. U središtu su ljubav mlade Židovke i mladog Nijemca iz uglednih zagrebačkih obitelji i njihove sudbine u političkom vrtlogu toga doba, a glazbu bi trebao raditi Matej Meštrović. Bit će to zanimljiv eksperiment. Ukupno sam šest praizvedbi planirao na repertoaru tijekom četiri godine jer želim da naša publika predstave vidi prve. Meni je kao Nijemcu tematski važna predstava koju bismo radili po nagrađivanom romanu Ludwiga Bauera “Zavičaj, zaborav”. Tematizira nešto što kod nas u kazalištu nije nepoznato, a to je sudbina Nijemaca i njihova identiteta nakon Drugog svjetskog rata. Imali smo, naime, “Unterstadt” Ivane Šojat, zatim “Donjodravsku obalu” Dragutina Hedla pa bi Bauerov “Zavičaj, zaborav” bio svojevrsni treći dio trilogije, iako su u pitanju tri različita autora i tri intendanta koji ih postavljaju.
I vaša je obitelj proživjela dramatične poslijeratne godine...
Da, oba su mi djeda zatočena u logoru kao Nijemci, u Krndiji kod Đakova i u Valpovu, u dobi od 10, odnosno 11 godina. Bili su zdrava djeca pa su preživjeli, njihovi bake i djedovi nisu. Mnogi su članovi moje obitelj umrli u logoru. Desetljećima se o tome nije govorilo, čak ni u našoj kući. Moja je majka saznala da joj je otac bio zatočen kada je imala već četrdesetak godina, a ja sam pisao maturalni rad o sudbini Nijemaca nakon Drugog svjetskog rata. Djed mi je tada, gotovo usput, rekao kako mi može on nešto o tome ispričati, pitao sam ga: “Zašto, kako?” na što je odgovorio: “I ja sam bio u logoru.” Mama je bila u šoku. Inače, oba su djeda uspjela pobjeći iz logora i skrivala se do 1946. kod obiteljskih prijatelja ili susjeda.
U ovim turbulentnim vremenima kazalište mora biti umna alternativa svijetu u kojem živimo. Ono pruža i kritiku društva, ali trebamo ponuditi ljudima i da isprazne glavu od onoga što ih okružuje i uplove u čaroban svijet