’Stručnjaci’ i njihove odluke krivi za obezvređivanje eura u odnosu na dolar
Rast tečaja dolara u odnosu na euro dobrim je dijelom rezultat povećane potražnje za dolarom kao sigurni(ji)m utočištem, ali i općenito psihologijom na tržištu
Kada bi prosječni građanin razumio ekonomiju na jednak način kako su je razumjeli ljudi prije 150 godina, većina fiskalnog i monetarnog EU dramatiziranja zadnjih 10-ak godina bila bi politički nemoguća. Nažalost, u mnogočemu se u narativu političara (i onih na funkcijama koje navodno ne ovise o politici, ali ipak ovise – poput monetarnih vlasti) od ekonomije stvara disciplinu u kojoj puno toga što je zdrava pamet postaje niz nedokučivih jezičnih konstrukcija koje izgovaraju ljudi koji su na “važnim pozicijama” i sjede u odborima, vijećima, povjerenstvima i tko zna gdje, donoseći odluke koje su u mnogočemu političkog karaktera, velikih ekonomskih reperkusija, ali ne nužno i za same donositelje odluka koliko za one u čije ime i za čiju navodnu dobrobit se čine.
Dobili što nisu htjeli
Dakako, u puno situacija ishod bi bio bolji da fiskalna i monetarna politika nisu učinili ništa. Odvagivanje koristi naspram troškova način je na koji većina ljudi donosi odluke – ali i poslovni subjekti ako žele ostati u biznisu. Međutim, to nije nužno kad se radi o (javnoj) politici gdje se bilo koja korist, koliko god bila (ili se činila) mala, nerijetko smatra vrijednom bilo kojeg troška, koliko god bio visok. Kada se gleda kombinacija ECB-ova neumjerenog tiskanja novca u zadnjih 10 godina, koja je prethodila COVID-u, neumjerenog opstruiranja i zatvaranja ekonomskih tokova tijekom COVID-a u kojem se gledalo broj zaraženih i umrlih od COVID-a (ili s COVID-om), ali se nije komuniciralo utjecaje na druge bolesti i posljedice netretiranja istih, gdje se nametnuta ekonomska neaktivnost liječila dodatnim tiskanjem novca i isplatom plaća koje to zapravo nisu (jer plaća podrazumijeva produktivni rad koji se honorira), neumjerenog guranja zelene agende koja niti je nužno posve zelena, a kamoli jeftina, za koju je navodno lijek financiranje sredstvima iz EU fondova (kao da izvor tog financiranja nisu direktni porezi ili inflacija zbog tiskanja novaca kao indirektni porez) i stalnog uvjeravanja kako važni ljudi na važnim (političkim i kvazipolitičkim) pozicijama sve prate i spremni su brzo reagirati kako bi nas ponovo zaštitili (jer navodno ništa bez njihove “pomoći” ne bi bilo tako dobro za nas) i konačno, uvjeravanja “stručnjaka” još prije godine dana kako inflacija nije rizik, pa prije šest mjeseci da ipak možda jest rizik, ali je prolaznog karaktera (oni kažu “tranzitornog” jer zvuči bolje ispred ljudi koji ekonomiju ne doživljavaju toliko sofisticiranom koliko im se predstavlja) – imamo sve ono što “stručnjaci” koji odlučuju nisu htjeli imati – inflaciju i deprecijaciju eura u odnosu na američki dolar. Mnoge progresivne ekonomske politike koje uvijek vide iznimno (pro) aktivnu ulogu fiskalnih i monetarnih vlasti su donosile rezultate suprotne od očekivanih. Umjesto ocjenjivanja nečije stručnosti na temelju verbalne virtuoznosti i retoričkog umijeća uvjeravanja kako je puno akcije i činjenja navedenih dobro – treba gledati rezultate takvih politika. Kada ljudima želite pomoći, kažete im istinu, ali kad politika želi pomoći sebi, kaže im ono što žele čuti. Pa se sada kreće s različitim planovima oporavka, otpornosti itd., dakako u kojima bitnu ulogu imaju politika i (kvazi)političari. Kada bi takvih programa bilo manje, a porezi bili niži te kad bi se od monetarne politike tražilo da količinom novca prati razinu realnih poslovnih aktivnosti bez eksperimentiranja – to bi značilo manje političara i kvazipolitičkih funkcija, što nije u interesu samih političara (neovisno u kojoj su političkoj obitelji). Inflaciju se moglo očekivati i bez rata u Ukrajini (prihvaćajući argument da joj sigurno doprinosi) i kao takva obezvređuje minuli rad te predstavlja oporezivanje bez legislative, potiče na kupnju stvari koje ne bismo kupovali i odustajanje ili manju kupnju stvari koje bismo više kupovali, na ulaganje u projekte koji se potencijalno mogu pokazati problematičnim (npr. rast cijena nekretnina) itd. Rast tečaja dolara u odnosu na euro dobrim je dijelom rezultat povećane potražnje za dolarom kao sigurni(ji)m utočištem (iza kojeg stoji nekoliko tisuća nuklearnih glava), ali i općenito psihologijom na tržištu. Moguće reperkusije na prosječnog hrvatskog građanina mogle bi biti kroz dodatni indirektni inflacijski pritisak na dio proizvoda koji se uvozi u EU, a cijene su vezane uz dolar jer je sada više eura potrebno izdvojiti za istu količinu dolara (pa se ti proizvodi unutar EU prodaju po većim eurskim cijenama i hrvatskim kompanijama koje ih stavljaju na naše tržište).
Sve bi bilo isto
Dakako, normalizacija monetarne politike ECB-a (povlačenje viška novca i dizanje kamatnih stopa na odlučniji način, poput SAD-a, bez pretjeranog filozofiranja) sigurno bi imala pozitivan utjecaj na vrijednost eura i smanjenje mogućih inflatornih pritisaka koji proizlaze zbog deprecijacije. U glavama hrvatskih građana, kad se radi o formiranju kupovnih i prodajnih cijena kapitalnih dobara (stanovi, auti, zemljišta itd.) sve ostaje isto – bila su i ostaju u eurima – do sada neslužbeno, a uskoro i službeno. Iako nije prevelika utjeha, hrvatski građani bi svim gore navedenim problemima bili izloženi i da ne dobivamo euro kao službenu valutu zbog visoke euriziranosti, otvorenosti ekonomije, njezine beznačajnosti u globalnim terminima, ali i činjenice da većinu izvoza i uvoza radimo s EU koristeći euro kao sredstvo plaćanja. U tom smislu, od implementacije eura treba u što većoj mjeri konzumirati nesporne koristi, uz dosljedno ukazivanje na potrebu za manjim državnim intervencionizmom na razini EU koji utječe na hrvatske građane, neovisno o tome je li službena valuta kuna ili
• euro.