Posao dizajnera nije raditi savršenu odjeću za pistu, već za ljude svih dobi i građe
Značaj priznanja koje nosi ime legendarne Večernjakove novinarke potvrđuje i priča kreatora o kojemu je pisala dok je još bio srednjoškolac
Radni atelier Roberta Severa nalazi se ondje gdje ga nikada ne biste očekivali, u slijepoj uličici u blizini okretišta tramvaja u Dubravi, u uličici u koju se skreće iz famozne Konjščinske, tog sinonima za sve ono što je apsolutna suprotnost od rada jednog od naših najcjenjenijih modnih kreatora. Prostor mu je prepun mladih ljudi jer je njegova bivša škola, Škola primijenjene umjetnosti, nastradala u potresu, a on se odmah javio i ponudio da učenici praksu odrađuju kod njega, budući da su kabineti za praktičnu nastavu uništeni. I dok su učenici pod njegovim budnim okom krojili hlače i prsluk od brokata, u razgovoru smo se vratili godinu dana unazad, kada je predstavio kolekciju Jadranka, za koju je dobio Modnu nagradu Ana Lendvaj, i to za najbolju kolekciju 2020. i 2021. godine jer nas je korona natjerala da je dodijelimo bijenalno, nadamo se prvi i zadnji put.
Kod vas se već zahuktao posao oko nove, jesensko-zimske kolekcije, a ja vas vraćam na Jadranku. Što je tada bilo najvažnije izreći modom?
Jadranka je bila jedan naš hommage prošlosti, prošlosti Jadrana, epohi u kojoj se živjelo mnogo jednostavnije. Kolekciju je potakla snažna nostalgija, ona je bila bijeg od stvarnosti u kojoj smo tada bili, od pandemije, preko krize, pa do svega što nas je zadesilo. Jadranka je bila moja priča o bijegu u dane koji su bili bolji i jednostavniji, dokaz da ja vjerujem da budućnost ponovno može biti takva. Tog ljeta tu sam kolekciju radio kao neki moj pokušaj da popravim svijet, da svojim radom pridonesen općem boljitku.
Kakve se mode sjećate iz doba svog djetinjstva, iz tih bezbrižnih dana o kojima govorite?
Kao klinac bio sam opsjednut “Dinastijom”. Najgora kazna mi je bila, ako sam nešto zeznuo u školi, kada bi mama rekla: “Nema televizije.” Jako se dobro sjećam sve te odjeće, tu sam seriju opsjednuto gledao, a na te vizuale se nadovezala glazba koju su moji doma slušali. Bili su to Novi fosili, Đurđica i Sanja su moje prve ljubavi i to kako su one izgledale, mene i danas inspirira, a onda je došla i Abba. Znam da sam imao šest godina kada sam prvi put čuo album “Voulez-Vous” i sjećam se
da sam ga cijelog znao otpjevati, naravno, ne znajući što pjevam. Za te vizuale i danas tvrdim da su bili savršeni, a ono što je meni najvažnije je fina ženstvenost koju je nosila ta moda, zbog koje mi je moda sedamdesetih najdraža. Žene su tada bile najženstvenije, ali na jedan opušten način. Nisu bile sputane, nisu nosile grudnjak, nisu morale biti savršene u svakom trenutku kao danas. Bilo je tu spontanosti, otvorenije seksualnosti, izravnog seksepila koji nije bio vulgaran, sve što je meni i danas inspirativno.
Bile su to uostalom i godine nakon seksualne revolucije, studentskih pobuna ‘68...?
Tako je, tada sam bio klinac, rođen sam 1976., ali stvari koje su tada bile medijski dostupne presudno su utjecale na mene. I kasnije devedesete kada se pojavio grunge. Tada sam bio srednjoškolac i bilo je normalno da istražujemo sve što se pojavljivalo i to primjenjujemo na sebe. Sve je to presudno utjecalo na mene kao dizajnera, s naglaskom na glazbu, a poslije i sve ono što sam otkrivao u umjetnosti, u prvom redu u baroknom i renesansnom slikarstvu. Primjerice, ti se utjecaji vide u koloritu mojih današnjih kolekcija. Ali mislim da u tome i jest bit, da ti kao kreativac moraš biti otvoren za sve utjecaje jer oni stvaraju slojeve tvog rada.
No, jako važna poruka Jadranke, o čemu se razgovaralo i tijekom žiriranja, jest da moda nije samo na mlade?
Ta je poruka meni jako važna. U svojoj prvoj kolekciji 2001. imao sam 80 izlaza i 80 modela, svi su bili različiti. Bila je to svojevrsna simbioza žena i muškaraca, različitih građa tijela, visina, godina... Tada sam organski ušao u modu i takva revija mi se činila savršeno normalnom. A onda je to postalo trend. Nadam se da neće i ostati trend jer trend brzo prolazi. Nadam se da će ta modna poruka postati svijest i da će svi shvatiti da moda ne smije biti ekskluzivna stvar i da svatko ima pravo izgledati kako želi, a mi dizajneri moramo osigurati bilo kojoj konstituciji i bilo kojoj životnoj dobi da u našim kreacijama izgledaju fenomenalno. Baš sam nedavno šivao haljinu gospođi koja ima 63 godine, svečanu haljinu koju je nosila kao gošća na vjenčanju, i “upakirao” sam je tako da je ona bila sretna. I baš jučer mi je rekla da je bila najelegantnija na svadbi, dobila brojne komplimente. Takav feedback od žena za koje radim mi je najvažniji jer posao dizajnera nije da stvara prekrasne kolekcije koje će super izgledati na modnoj pisti. Moj zadatak je da radim odjeću koja je prekrasna na svakoj osobi koja je nosi. Dakle ne da to bude prekrasna haljina na ženi nego da to bude žena – s velikim Ž – u prekrasnoj haljini. Tako smo radili Jadranku.
I onda ste je snimali i na gospođi od osamdeset godina?
Gospođa Milka je moja prijateljica, susjeda s mora. Fotografirali smo tri dana i prvog dana sam je sreo i shvatio da je neraspoložena, “ubijena” od korone. Jednostavno sam je želio razveseliti. A ona je na ideju da je fotografiram rekla samo: “Kupi mi boju za kosu, mahagonij i pofarbajte me. I onda može.” I to je bilo to, bez ikakvih pregovora. Ona ima tu energiju, strašno je zanimljiva, mnogo toga je proživjela, ostvarila se... Sjećam se da sam joj rekao, a ja uvijek svojim modelima kada fotografiram dajem neke trikove, samo “Elizabeth Taylor”. I ona je podigla ramena i pred mojim očima i mojim objektivom gospođa Milka je postala utjelovljenje slavne glumice. I bio sam presretan kada sam vidio fotografije, zahvalan da sam imao prilike raditi s njom i da mi je dozvolila da bude dio moje vizije.
Rekla bih da je ta poruka o modi i godinama još važnija u dobu jakog diktata mladosti?
Ja sam tu liberalan. Ako netko smatra da mu treba botoks ili bilo što drugo, dobro. Ali to se ne smije primjenjivati na svakoga niti smije biti standard. Kao što netko ima krive noge, veće grudi, manji struk... tako mora postojati i opcija da sami izaberemo kako želimo izgledati, a ne da mu društvo doslovno diktira da bude na botoksu, ovoj ili onoj prehrani. Ja ne mogu i ne želim živjeti s tim.
No, kada dublje uđem u priču o starenju, kada pogledam koliko mi je bliskih ljudi smrt otela dok su bili još mladi, čini mi se da je svaka bora na mom licu privilegij, a ne bauk?
Slažem se. Doduše, ja ne koristim riječ starenje, ja govorim o godinama koje sam proveo na ovom planetu, i rekao bih da je sve to pitanje stava. Imaš boru jer je to tvoj život. Volim paziti na sebe, trenirati, zdravo živjeti, ali ne bih se nikada “pikao” nečim. Ali razumijem ako nekome to treba.
Koliko je moda danas omeđena strogim pravilima poželjnog izgleda? Čini mi se da se u tome i neki kreatori znaju izgubiti i ukalupiti?
Meni se čini da su svi postali žrtve društvenih mreža. I da ništa od toga nije organsko. Kada je Jean Paul Gaultier to radio devedesetih, to je bilo točno. On je vjerovao u to pa je na pisti imao bajkera, trudnicu, ćelavu manekenku...
Danas kao da postoji lista po kojoj kreatori križaju recke?
Baš tako! I to je nametnuto jer jasno je da bi 90 posto takvih kreatora na pisti radije imalo mršave cure od 16 godina. Ali rade drukčije samo zato što se to očekuje. A to je također obmana.
Kada sam vam javila da ste dobili Modnu nagradu Ana Lendvaj, u telefonskom razgovoru je bilo jasno koliko vam to znači. Po čemu najviše pamtite Anu?
Ona je za mene bila struktura, pojam. Bio sam u trećem srednje i imao prvu reviju u Aquariusu. Ona je pisala o tome i još me poslije nazvala na telefon. Nikada nisam saznao kako je došla do mog kućnog broja. Bio sam klinac u trećem srednje, a ona je sa mnom razgovarala kao da razgovara s Gallianom, s puno poštovanja i konkretno. Bio sam krajnje zatečen, a prije druge kolekcije pozvala me kod sebe u redakciju i bio je to moj prvi intervju. Ona je sve znala, bila veliki stručnjak i pratila me od početka. Najuzbudljiviji dan nije bio dan revije, nego dan poslije kada je izlazila Anina kritika. Sjećam se kako bih, sav znojeći se, večer prije išao na kiosk kupiti novine. Jer ako Ana nije napisala dobru riječ o kolekciji, znao si da nešto ne štima. Ona nije pisala zbog nekog njezina ishitrenog ega, njezine su kritike uvijek bile točne, išle su iz znanja,
• i uvijek s puno podrške.
Liberalan sam, ako netko želi botoks, O.K., no ja se neću pikati. I ne koristim riječ starenje, nego govorim o godinama koje sam proveo na ovom planetu, ali ne vidim da je katastrofa imati bore. One su tvoj život