Prvi tramvaji bili su žuti, a vrh tehnologije bešumna Treska
Najstarije vozilo u redovnom prometu ”Bik” je na liniji 2, a putuje se još i “Čehom”, koji je 1977. stigao s modernom inovacijom, grijačima ispod sjedala
Možete li zamisliti Zagreb bez tramvaja? Početkom sedamdesetih godina, kad se stvarao prvi zagrebački Generalni urbanistički plan, upravo je to bila ideja jer smatralo se tada da su bolja i isplativija alternativa – autobusi! Njoj se stručnjaci ipak nisu priklonili u čak 130 godina dugoj povijesti ZET-a, kroz koju se tramvajima do 1926. vozilo isključivo lijevom stranom ceste, a tek 1923. godine na prugu je stalo i prvo “Zagreb plavo” vozilo. Dotad, tramvaji su bili žute boje.
Domaći preskupi
A upravo je ta plava zagrebački tramvaj učinila prepoznatljivim simbolom grada, dok su svojevrsnim povijesnim ikonama postali neki od modela vozila, od kojih pojedine na prugama možemo vidjeti i danas. Prve su tramvaje, poznato je, vukli konji, a prva vožnja, od Ilice do Maksimira, trajala je pola sata. Već sljedećeg dana, novom gradskom atrakcijom provozalo se 20 tisuća ljudi, a prva električna vozila u promet su puštena 1910. godine. Punih je 57 godina zagrebačkim ulicama krstarila poznata “treska”, odnosno model TMK101, zbog čega su ga često zvali i “stojadinom”. Osmislio ga je inženjer i prvi ZETov “izumitelj” Dragutin Mandl, a proizvodio se u tvornici Đuro Đaković u Slavonskom Brodu. U promet su “stojadini” krenuli 1951. godine, svakog dana vozili do 2008. godine, kad je umirovljen i posljednji primjerak.
– Mnogi su ga zvali “bešumnim” jer je za one standardne bio nevjerojatno tih. Bio je veći i imao automatska vrata, što je tada bio vrh tehnologije. Imao je magnetne tračne kočnice i grijanje, a usto je mogao vući dvije velike prikolice i primiti čak 350 putnika – rekao nam je Dražen Bijelić, ZET-ovac koji je o “stojadinu” napisao i knjigu. Jednako je omiljen među putnicima bio i njegov “nasljednik”, model TMK, koji je danas najstariji tramvaj u redovnom prometu. Zbog žutih pruga prozvali su ga “bikom”, a još uvijek se može vidjeti na liniji 2, koja prometuje od Črnomerca do Savišća. Zbog grijača ispod sjedala za zimskih je dana posebno popularan stari “Čeh”, koji je u metropolu stigao 1977. godine, a Zagrepčani ga nikad ne bi dobili da u ZET-u nisu zaključili da im je desetljetna suradnja s hrvatskim Đurom Đakovićem postala preskupa.
”Pobijedili su zagovarači kupnje vozila ČKD-Tatra iz Praga. Uvjetovale su to gospodarske prilike, odnosno uvjeti kreditiranja i cijena vozila. Proveden je i međunarodni natječaj na kojem je posao dobila tvornica iz Praga. Nakon dugog niza godina, tim je činom ugašena domaća proizvodnja tramvajskih vozila”, stoji u ZET-ovoj monografiji iz 2011. godine. Praški modeli i danas se mogu često vidjeti, premda glavninu voznog parka trenutačno čine niskopodni TMK2200 modeli koji su u Zagreb došli 2000ih godina, ponovno u hrvatskoj proizvodnji.
Drukčije je izgledao i način na koji su se Zagrepčani svakog dana koristili javnim prijevozom. Kondukteri, kao oni u vlakovima, obilazili su putnike u tramvajima i autobusima te poništavali njihove karte. Prva je kondukterka
Nekadašnji kondukteri nisu imali zadaću samo poništiti karte već su izvikivali i imena stajališta
bila Paula Landsky koja je na tu funkciju stupila 1914. godine, a bušenje karata nije bio njezin jedini posao. Na svakoj je stanici morala i sići s tramvaja i viknuti ime stajališta, a zatim pričekati da se svi putnici ukrcaju i malom trubom dati znak da je vrijeme za pokret.
Do pedesetih godina prošlog stoljeća kondukteri su obilazili putnike u vozilima, a poslije su dobili svoju “poziciju”, posebno mjesto pored vrata, pa nitko nije mogao ući u tramvaj, a da nije predao kartu na poništavanje. No, njihova je uloga s godinama zastarjela, pa su kondukteri “umirovljeni” 1996. godine, a zamijenili su ih automatski validatori kakve danas koristimo.
Vožnja na pulferima
A otkad je javnog prijevoza, postoje i oni kojima je mrsko bilo izdvojiti čak i nekoliko dinara za kartu, pa je kroz povijest bilo inovativnih načina švercanja. Dobro su poznati bili “pulferaši” koji su se penjali na stražnje branike, odnosno pulfere tramvaja, a u kasnijim vremenima dosjetljivi bi prozirnim lakom za nokte farbali tramvajsku kartu. Zatim bi je poništili, pa prozirni lak uklonili s karte te isti postupak ponavljali po principu “dok ide, ide”. Prije desetak godina karta se mogla kupiti i slanjem SMS poruke s mobitela, pa bi putnici dobili kod koji bi predočili kontroloru. Oni koji su htjeli izbjeći kaznu, taj bi kod ponovno poslali samom sebi, ali bi prije toga svoj broj u imeniku sačuvali pod istim imenom kao ZET-ov. Drugi su, pak, odlazili na društvene mreže i kod dijelili svima koji su ga htjeli preuzeti i
• koristiti.