Galići su načeli prokletstvo filmova o Vukovaru, ali ga ipak nisu uspjeli prekinuti
Na Pulskom filmskom festivalu prikazan je ”Šesti autobus” Eduarda i Dominika Galića o zatočenim braniteljima koji nikada nisu stigli do Ovčare
U posljednje vrijeme nema Pule koju ne obilježi barem jedan ratni film. Prije dvije godine bio je to vrijednosni i estetski sraz Vrdoljakova “Generala” i “Dnevnika Diane B.” Dane Budisavljević, prošle godine snažan dojam ostavio je “Quo Vadis, Aida” Jasmile Žbanić, a ove godine festival je otvoren “Šestim autobusom” Eduarda Galića, prema scenariju njegova sina i producenta Dominika.
Priča u tri desetljeća
Priča je to o nasljeđu vukovarskog stradanja ispričana kroz tri povijesna razdoblja: uz kratku predratnu uvertiru, glavne narativne linije događaju se tijekom bitke za grad 1991. te 2008. godine, u kojoj se u Beogradu odvija suđenje ratnim zločincima s Ovčare i Veleprometa. Glavni muški lik (pre)mladi je branitelj Josip, koji u interpretaciji glumca Marka Petrića samo pokušava nastaviti s koliko-toliko normalnim životom, sve dok ne susretne mladu američku novinarku Oliviju (glumi je slovenska glumica Zala Đurić) koja se nada da će joj Josip poslužiti kao neka vrsta suvremenog Vergilija, vodeći je sve dublje kroz krugove vukovarskog pakla.
Upoznajući sve više Josipovih ratnih drugova, ali i onih koji su se borili na suprotnim stranama, Olivia pokazuje sve veće zanimanje za priču Dugog, nestalog branitelja s Trpinjske ceste koji je sam uništio 14 tenkova, nakon čega su ga ukrcali u mitski šesti autobus koji nikada nije stigao do Ovčare. Djevojčino zanimanje za njegovu priču očito je veće od novinarskoga, no u Vukovaru, kao i u Beogradu, susreće se sa zidovima šutnje i međusobnih optužbi kroz koje se nemoguće probiti u pokušaju da otkrije gdje su žrtve iz nestaloga autobusa, a s njima i Dugi, završile.
Motiv inozemne istraživačice naših ratova čest je u ekranizacijama tragedija iz devedesetih – od modernoga klasika “Lepa sela lepo gore” Srđana Dragojevića do razorne, istinitim događajem inspirirane drame “Za one koje ne mogu da govore” Jasmile Žbanić. Sličan motiv imali smo, na kraju krajeva, i u “Harissonovom cvijeću” s Andie MacDowell i Adrienom Brodyjem, koji je do danas jedini doista dobar film snimljen o Vukovaru.
Nakon sveobuhvatnog serijala “Heroji Vukovara”, otac i sin Galić prihvatili su se iznimno nezahvalnog zadatka snimanja igranog filma o ratnom Vukovaru, na kojem su brojni autori u ovih trideset godina lomili zube. Dosadašnji pokušaji uglavnom su se svodili na nacionalistički trash, pa očekivanja od “Šestog autobusa” u pulskoj Areni nisu bila velika. Vrlo je vjerojatno da su autori i sami bili svjesni stigme koja bi ih mogla pratiti, zbog čega su uložili mnogo pohvalnoga truda u nijansiranje likova i njihovih priča: njihovi Vukovarci djeca su miješanih brakova, Srbi nisu samo monstrumi nego i ljudi sposobni spasiti prijatelja iz djetinjstva od koljača, poslijeratni Hrvati svojim sunarodnjacima predbacuju pokušaje pomirenja, najveći zločinci danas su pokajnici koji pred sudom prokazuju one koji su ipak manje griješili...
Bilo bi zanimljivo da su autori snažnije zaronili u te kompleksne nepravde čije posljedice Vukovarci i danas svakodnevno žive, umjesto pomalo jeftine didaktike koja se provlači kroz cijeli film. Banalne rečenice kojima je jedina svrha neupućenome objasniti povijesni kontekst i na trenutke drvena, neinspirirana gluma nažalost kvare ukupan dojam “Šestog autobusa”. Ne pomažu mu ni nespretnosti poput različitih naglasaka etničkih Hrvata i Srba u predratnome vremenu, u kojem su zajedno živjeli i govorili istim jezikom vukovarskoga kraja. Prizori iz sudnice, koji su imali velik dramski potencijal, nažalost su banalni i potpuno neuvjerljivi, kao i većina radnje smještene u 2008. godinu.
Nijansirani Srbi
S druge strane, ratni dijelovi filma mnogo su bolje napisani i režirani, kamera Filipa Starešinića provučena kroz žućkasti filtar dobiva na uvjerljivosti, a i sami su glumci u ratne scene unijeli mnogo više strasti, zbog čega se na trenutke čini kao da gledamo dva različita filma. Za razliku od još uvijek nedostižnog “Quo Vadis, Aida” Jasmile Žbanić, koja je priču o genocidu prikazala bez kapi krvi, Galići su u “Šestom autobusu” odabrali naturalistički pristup u kojem gledamo raznesene mozgove i odrezane udove na način koji je u hrvatskome filmu i dalje prilično rijedak. Tu su i neke zaista moćne ratne vinjete, primjerice trenutak u kojem dvije Srpkinje izlaze iz Vukovarske bolnice i preklinju “svoje” da ih uzmu, detalj branitelja odjevenoga u liječničku odoru na podu Veleprometa, dječak koji pokušava starijega brata spasiti od smrti, samo da bi pred njegovim očima bio odveden pred streljački vod... Takvi retraumatizirajući podsjetnici na užase koje smo devedesetih proživjeli lako bi se mogli upotrijebiti za raspirivanje nacionalističkih strasti, ali Galići su se jasno odmaknuli od bilo kakvih propagandnih konotacija i na tome im treba zahvaliti.
Među likovima se nijansiranošću posebno ističe Srbin Sveto kojega glumi odlični Rade Vulin, a zanimljiv je i lik današnjega dogradonačelnika, a nekadašnjega srpskog vojnika kojega s karakterističnom naivnošću glumi uvjerljivi Borko Perić. Njihove su izvedbe nažalost u manjini jer neke od ključnih likova u filmu nose previše neiskusni (ili nemotivirani?) glumci, a ne pomaže im ni dramaturški kaos u kojemu mnogi ne dobivaju prostor da se razmašu.
Šteta je što je “Šesti autobus” samo djelomično uspio film jer Vukovar nakon trideset godina itekako zaslužuje svoju veliku ratnu priču. Eduard i Dominik Galić snimili su prvi hrvatski film koji je uspio barem načeti prokletstvo filmova o Vukovaru. Ostaje vidjeti
• tko će ga i kada prekinuti.
Zanimljivo je da su ratni dijelovi filma mnogo bolje snimljeni od mirnodopskih