Što ako se kritičko mišljenje kao alternativa vjeronauku pretvori u puko kritizerstvo?

Doc. Branko Ćurko drži da naziv kritičko mišljenje možda i nije najsretnije izabran. Predmet bi se mogao zvati – svijet oko nas, kaže on. I da nimalo ne želi biti indoktrinirajući, nego naučiti kako misliti, a ne što misliti

Najava da se za osnovne škole priprema predmet kritičko mišljenje, kao pandan vjeronauku, izazvala je ogorčenje u dijelu Crkve. S pravom. Jer se na prvi pogled stječe dojam kao da je pouka o vjeri tj. vjeronauk nešto samo po sebi neozbiljno i nekritično, pa ga se treba kritički propitivati. Odnosno, kao da je vjeronauk indoktrinirajući i zaglupljujući pa mu treba uspostaviti protutežu kritičkog uma, koji će ispraviti tu “krivu Drinu”.

Da “kriva će Drina” biti ispravljena. No ponajprije u onom tehničkom dijelu, a to je da se država napokon odlučila i u osnovne škole uvesti izborni predmet, kao alternativu za svu djecu koje ne odabiru vjeronauk u školskoj nastavi. Baš onako kao što je to na vrijeme učinila s etikom u srednjim školama.

Zbog nepravde izostanka izborne alternative, vjeronauk u osnovnoj školi trpi sve ove godine, jer ga se smješta u kojekakve kontekste kojima on uopće ne pripada. Primjerice, činjenica da djeca koja ne idu na vjeronauk vrijeme moraju provoditi u knjižnici ili u nekom drugom školskom prostoru, nema nikakve veze s vjeronaukom kao takvim, a pogotovo ne s Crkvom, kojoj se to često nabijalo na nos.

Dovodilo je to vjeroučitelje u nezahvalan položaj, a pokušaji da se na vjeronaučnom satu u razredu zadrže i ona djeca koja ne pohađaju vjeronauk, završavala bi kojekakvim ludim situacijama. Poput one epizode otprije nekoliko godina, kada je larmu u javnosti podignula majka jedne djevojčice oko stava Crkve o homoseksualnosti, a da djevojčica uopće nije pohađala vjeronauk, nego je samo sjedila pod vjeronaučnim satom s ostalim učenicima. Naprosto u dobroj namjeri vjeroučiteljice da dijete nije samo negdje drugdje u školi.

Ta samoća u školskim hodnicima ili knjižnicama djece čiji se roditelji nisu odlučili upisati ih na vjeronauk, nije bila diskriminacija samo te djece, nego je bila ujedno i diskriminacija samog vjeronauka. Jer je dio javnosti u njega upirao prstom kao krivca za očigledan propust školskog sustava, koji mu nije mogao ponuditi alternativni predmet. I sada kada se to napokon dogodilo, umjesto olakšanja, u Crkvi se može čuti uzdah zabrinutosti, jer je za radno ime novog predmeta uzeto kritičko mišljenje.

Dakako, pritom nitko pametan ne misli da kritičko mišljenje nije nužno u školskom sustavu, tj. općenito u životu i da ga ne treba djeci usađivati od najmanjih nogu. No gorka iskustva s vjeronaukom u školi i najčešće insceniranim slučajevima tobožnje diskriminacije djece koja ga ne pohađaju počivaju na kritizerstvu, a ne na kritičkom mišljenju. Što ako se i taj predmet od sadašnjeg radnoga naslova pretvori u “kritizersko mišljenje”, koje nikakve veze nema s kritičkim mišljenjem, jer počiva na isključivosti i ne prihvaćanju drugoga i drugačijeg stava.

”Voditelj radne skupine je docent Bruno Ćurko, kojeg dobro poznajem kao sjajnog praktičara, nekonfliktnu osobu, svjetonazorski neopterećenog te perspektivnog znanstvenika, koji je kod nas etablirao ‘praktičnu’ filozofiju i/ili filozofiju za djecu. Djeci u pučkoj školi treba primjerima objašnjavati o posljedicama, nametnutih podjela, indiferentnosti, konzumerizma, hedonizma, sebičnosti… Primjerima im treba objašnjavati brojne frustrirajuće situacije dviju strana, ‘gubitnika’ i ‘pobjednika’, kada izbjegavanje sukoba vodi povlačenju jedne strane. Opasnosti uočavamo i u procesu socijalizacije kod bezuvjetnog prilagođavanja učenika skupini. Ukidanje rasprave prvi je korak dokidanja kritičkog mišljenja”, napisao je za Narod.hr prof. dr. sc. Zlatko Miliša, istaknuti hrvatski pedagog, sociolog i društveni kroničar, zapitavši se što će biti ako se djeca odluče upisati i vjeronauk i kritičko mišljenje, jer taj predmet ne bi smio biti alternativa vjeronauku. Ne samo sadržajno, nego i tehnički, jer učenici od četiri ponuđena izborna predmeta mogu izabrati. Pa zašto to onda ne bi bili i vjeronauk i kritičko mišljenje?

Možda je problem samo u radnom nazivu novog predmeta, pa ne treba u startu sumnjati u dobru volju države da ukine sve diskriminacije povezane s vjeronaukom, a koje idu isključivo na njezin račun. Ohrabrujuće je da docent Branko Ćurko drži da naziv kritičko mišljenje možda i nije najsretnije izabran, tj. da bi se po njegovu mišljenju novi predmet mogao zvati – svijet oko nas. I da nimalo ne želi biti indoktrinirajući, nego učenike naučiti kako misliti, a ne što misliti.

To već mnogo bolje zvuči od bombastičnih najava kako vjeronauk dobiva alternativu u kritičkom mišljenju. Jer svijet oko nas obuhvaća i one koji vjeruju i one koji ne vjeruju. I one koji idu na vjeronauk i one koji ne idu. Koje ne treba dijeliti, nego povezivati. Učiti ih kritičkom mišljenju, a

• ne kritizerstvu kao dosad.