Jesmo li samo treći svijet za obijesne partijanere?
Lijepo je vidjeti da se naš turizam vratio na pretpandemijske razine. Sve upućuje na to da ćemo s ovogodišnjim brojkama izaći kao pobjednici istočnog Mediterana. Međutim, treba li za ekspanziju turizma samo imati unikatnu prirodu, čisto more i UNESCO-ove spomenike? Ili nešto više poput obvezujuće nacionalne strategije?
Unatoč mnogim institucionaliziranim, birokratskim pa i političkim naporima da se hrvatski turizam strateški oplemeni kao najvažnija grana s najvećim udjelom u BDP-u – stječe se dojam da cijelu priču uzimamo zdravo za gotovo. Filozofija naroda i establišmenta glasi: “Dok ide dobro, nećemo ništa mijenjati. Samo ćemo tu i tamo organizirati okrugle stolove, izdavati brošure i hvaliti se rezultatima koji se događaju po inerciji.” Riječ je o izazovu koji će uskoro odrediti jesmo li zemlja trećeg svijeta za obijesne partijanere ili zemlja s važnom i bogatom turističkom tradicijom.
Primjerice, naš drugi najveći grad Split polako se pretvara u cjelogodišnju party destinaciju u kojoj od ožujka do listopada vlada infrastrukturni i prometni kolaps. Tamo backpackeri nesmetano šeću razgolićeni, povraćaju, uriniraju i urlaju. Prizori Peristila zatrpanog smećem, uličica kojima se slijevaju tjelesne izlučevine ili zvonika Sv. Duje, najstarije katedrale na svijetu pod zaštitom UNESCO-a po kojem se turisti veru uz smiješnu naknadu – sve su češći.
Tome pridodajmo i smrad dubokog ulja kao zaštitnog znaka nekreativnog i skupog kulinarstva koje se uglavnom temelji na prženim patagonijskim lignjama i zaleđenom pomfritu.
Zašto se dobar dio turista u Hrvatskoj ponaša kao u zemlji trećeg svijeta? Zar nisu zapadni turisti sinonim za progres i kulturu? Svatko će se na svom odmoru ponašati toliko opušteno koliko mu to lokalno zakonodavstvo dopušta. I kućni odgoj.
Većinu nas su roditelji odgajali da se u gostima ponašamo pristojno, da bespotrebno ne dodirujemo inventar i da slijedimo pravila domaćina makar se ona ne uklapala u našu kućnu filozofiju. Ako se toga ne bismo držali, slijedio je ukor. Naš turizam svodit će se na duboko ulje, improvizirane apartmane i devastaciju baštine pod zaštitom UNESCO-a toliko dugo dok ne shvatimo da se ne možemo igrati djece, već nam treba roditelj.
Dubrovnik je oduvijek znao lijepo monetizirati svoju baštinu. To je dovelo do izdašnog gradskog proračuna iz kojeg se grade škole, vrtići i ceste. Inteligentni Dubrovčani počeli su nedavno provoditi i program “Poštuj grad” na temelju kojeg komunalni redari naplaćuju 1000 kuna kazne za šetnju bez majice. Tamošnja vlast olakšava i potiče posao OPG-ovima i ugostiteljima s autohtonom ponudom. Svježe srdele u škartocu i rožata to go umjesto američkih burgera, ćevapa i patagonijskih lignji. Turizmom se kao granom ne upravlja tako da na plažama niču štandovi s kebabom na kojima možete kupiti zlatni lančić i kinesku masku za ronjenje. Niti tako da se za bijednih 10 kuna uspinje na najstariju katedralu svijeta, a niti tako da će za vrući seks i povraćanje pod prozorom nekog šjor Bepa turisti proći s mizernom prekršajnom prijavom koja će otići u zastaru.
Ugledajmo se na državnoj razini na Dubrovčane. Nisu bez razloga bili republika iznimne reputacije koja je diktirala trendove u Europi. To nije represija nad gostima. To je poštivanje naše kuće. Kuće koja
• nas hrani.
Po Splitu razgolićeni backpackeri povraćaju, uriniraju i urlaju, za 10 kuna veru se na najstariju katedralu. Ne treba li, ipak, turizmom – upravljati?