Illyricvm nas vodi u Hrvatsku barbarskih plemena i Rimljana
Omiljeni animator Simon Bogojević Narath svojim dugometražnim igranim debijem detaljno je rekonstruirao prvo stoljeće prije nove ere na prostoru današnje Dalmacije
Na filmskom festivalu u Puli premijerno je prikazan “Illyricvm”, za hrvatske prilike potpuno netipičan film, smješten u 37. godinu prije Krista na području današnje Dalmacije. Velika je to koprodukcija Hrvatske, Slovenije, Italije, Kosova i BiH, u kojoj glumci govore na ilirskom i latinskom jeziku.
Do sada u Hrvatskoj nije bilo ovako ambicioznog pokušaja da se u detalje rekonstruira taj povijesni period, o čemu smo razgovarali s redateljem Simonom Bogojevićem Narathom.
Čini se da je u ovaj projekt uloženo nevjerojatno puno truda. Kako ste se odlučili upravo za ovu temu?
Povijest mi je oduvijek jako zanimljiva. U svojim ranijim kratkim animiranim filmovima doticao sam se povijesnih tema, iako suvremenijih od ovoga, a tema Ilira i antičke povijesti na našim prostorima silno je potentna za promišljanje, pa i za film. Nevjerojatno mi je da o našim ilirskim plemenima do sada nije postojao nikakav audiovizualni projekt, čak nisu ni popularan dio naše kulture kao što stari Rimljani jesu, zbog čega mi je s identitetske i kulturološke strane bilo zanimljivo zaroniti dublje u vrijeme u kojem su živjeli i ratovali na istom području današnje Hrvatske. U tom kontekstu “Illyricvm” nije hir, nego posljedica mojeg ranijeg umjetničkog rada.
Na filmu je radio velik broj znanstvenih savjetnika. Koliko je imperativ povijesne točnosti ostavio prostora za umjetničku interpretaciju?
Od početka nismo željeli fantasy akcijski spektakl, nego smo se opredijelili za naturalistički pristup i napravili povijesnu dramu nešto sporijega tempa, zasnovanu na znanstvenim činjenicama koje su nam danas poznate. Upravo zbog osjećaja odgovornosti prema temi snažno smo se oslanjali na savjete ljudi koji su zaista autoriteti u svojim disciplinama, bilo da je riječ o antropologiji, arheologiji, lingvistici... Zahvaljujući njima, ovo je prvo interdisciplinarno razmišljanje o Ilirima u našoj kinematografiji. S nama su radili arheolozi Ivan Radman Livaja, Lidija Bakarić i Ivan Drnić iz Arheološkog muzeja u Zagrebu na temelju čijih smo eksponata izradili vjerne replike rimskog i ilirskog oružja i oruđa. Bio je tu i ekspert za rimsku vojnu opremu i odjeću Graham Sumner iz Velike Britanije, zatim arheologinje Lea Vukušić Benzon i Ljubica Perinić, antropolozi Marija Vukšić i Marko Brkljačić... Savjetnice za latinski jezik Iva Bidjin i Petra Matović mnogo su radile s glumcima koji u filmu glume Rimljane, a ključnu ulogu imao je i akademik Ranko Matasović koji je znanstvenom metodom rekonstruirao ilirski jezik kojim govore naši likovi, što je doista jedinstveno. Naravno, znanost nam ne može dati odgovore na sva pitanja pa su scenografi i kostimografi imali i određenu dozu slobode u promišljanju temeljenom na znanosti. Najveći dio ilirskih i rimskih kostima ručno je izrađen od materijala koji su zaista bili korišteni u vremenu u kojem je radnja smještena, a oružje je vjerna replika onoga što danas čuva Arheološki muzej.
Zašto u filmu nema snažnije glazbene podloge?
Zato što u prirodi možeš čuti samo zvukove cvrčaka, vjetra, eventualno nečijeg hoda po putu...
To je bila mehanička logika vremena u kojem ljudi nisu imali iPod i koju smo željeli sačuvati. Međutim, i tada je bilo pjesme i jednostavnijih oblika instrumenata, koji se itekako čuju u filmu. U tome nam je puno pomogao fenomenalni splitski etnomuzikolog Mirko Jankov, koji nam se pridružio kao savjetnik za glazbu i skladatelj.
Dojam mnogih gledatelja u Areni, pa i moj, bio je da je zbog velike posvećenosti detaljima stradala dramska radnja filma. Koliko je tu bilo vaše redateljske odluke?
U pravu ste kada kažete da je pristup drami koja se događa u filmu distanciran. To je apsolutno bila moja namjera i odluka, pustiti publici da se osjeća kao da je svjedok mjesta i vremena, umjesto da dociramo i pokušavamo biti pametniji od nje. U tom smislu ovaj se film može gledati i kao opservacijski pseudodokumentarac.
Jedan od rijetkih doista nijansiranih likova u filmu arogantni je rimski poslanik Marcus Plautius, kojega sjajno glumi Adrian Pezdirc. Je li ta uloga pisana baš za njega?
Nije, ali jako mi je drago što ste stekli taj dojam! Adrian je zaista savršeno sjeo u njegovu ulogu, a izrazito je predano radio i na svojem latinskom, što se i vidi u lakoći izvedbe.
Zanimljivo mi je da ste uz dobro poznate glumce, ali i performere poput Siniše Labrovića, u jednoj od ključnih uloga angažirali široj publici manje poznatu glumicu Anu Takač, koja je furiozno odigrala ilirsku vidaricu.
Ana je mnogo radila u svijetu izvedbenih umjetnosti. Upoznao sam je sasvim slučajno i osjetio da ima energiju šamanice, odnosno vidarice kakva nam je u filmu trebala. Pred kamerama je to i dokazala i nadam se da ćemo je u budućnosti češće gledati na velikom platnu.
Za kraj, kada će šira publika vidjeti “Illyricvm”?
Trebali bismo u kina ići u listopadu, ali tu će zadnju riječ imati producentica Ankica Jurić Tilić iz Kinorame. Volio bih da ljudi idu gledati film, da vide i nauče nešto o našim Ilirima. Ako pritom osjete neku poeziju, bit ću jako zadovoljan.