Bebek: Kažu da nisam dovoljno pridonio hrvatskoj glazbi
Hrvatska ima 1388 samostalnih umjetnika, no i dalje iznenađuje što nekih ozbiljnih glazbenih imena nema na popisu
U Hrvatskoj danas postoji točno 1388 samostalnih umjetnika kojima država svake godine plaća doprinose za zdravstveno i mirovinsko osiguranje. Kako stoji u pravilniku objavljenom na stranicama Hrvatske zajednice slobodnih umjetnika, samostalni umjetnik može steći pravo na uplatu obveznih doprinosa za mirovinsko i zdravstveno osiguranje iz sredstava proračuna Republike Hrvatske ako uz bavljenje profesionalnim umjetničkim stvaralaštvom i javnim djelovanjem primarno u Republici Hrvatskoj, kao glavnim zanimanjem, udovoljava umjetničkim brojčanim kriterijima.
Probrano društvo
Primjerice, samostalni umjetnici izvođači zabavne, pop, rock i narodne glazbe moraju imati najmanje deset godina javnog umjetničkog djelovanja. Uvjeti koji moraju ispunjavati su: sudjelovanje solista (vokalnih ili instrumentalnih) ili članova stalnih postava istaknutih glazbenih sastava (kontinuirano djelovanje u istom glazbenom sastavu dulje od pet godina), u najmanje 200 minuta umjetnički relevantne novosnimljene glazbe koja je objavljena u redovnoj fizičkoj ili digitalnoj distribuciji putem ovlaštenih distribucijskih kanala, s time da najviše 50 minuta može biti snimljeno za potrebe radijskih ili televizijskih postaja s nacionalnom koncesijom, i najmanje tri samostalna koncerta izvedena u relevantnom prostoru, odnosno tri nastupa u istaknutom orkestru na relevantnoj glazbenoj priredbi ili televizijskoj emisiji. Slične uvjete moraju ispunjavati i drugi kulturnjaci poput slikara, kipara, filmskih djelatnika... U ulazak u ovo probrano društvo svake godine odlučuje povjerenstvo HSZ-u, a u njega se može ući tek nakon što se oslobodi novo mjesto, odlaskom bivših članova u mirovinu.
Među ovim istaknutim kulturnjacima nikad se nije našao Željko Bebek. Malo je vjerojatno da ovaj istaknuti glazbeni umjetnik nikad nije ispunjavao uvjete HSZU-u. O tome je Bebek pisao u svojoj autobiografiji “U inat svima”.
– Godinama sam vjerovao da je pitanje dana kad ću u Hrvatskoj dobiti status umjetnika. Da se to podrazumijeva. Ali do danas ga nisam dobio i očito ga za života neću ni dobiti. Možda će mi ga netko posmrtno dodijeliti, ali to mi tada neće biti važno. Važno je da sam zbog tog statusa doživio gorka razočaranja i da sam se uvjerio kako neki kolege glazbenici, koji su se uhljebili u cehovskim udrugama jer na tržištu nisu ostvarili karijeru, ne vole one koji su postigli uspjeh. Za hrvatskog sam diskografa vezan od 1974. godine. Sve što sam otpjevao u karijeri zauvijek ostaje hrvatska glazbena baština. Zar to nije dovoljno da ti daju status koji ima polovina glazbene scene? Nekoliko sam puta podnosio zahtjeve, no ljudi koji o tome odlučuju nisu imali sluha za mene. Oni smatraju da to nisam zaslužio. Obrazloženje je uvijek glasilo da ničim nisam pridonio hrvatskoj glazbenoj kulturi. A kad sam posljednji put zatražio status, rekli su mi: “Prestar si, sad si za mirovinu, za takve se više ne dijele statusi.” Odbijen sam prvi put, odbijen sam drugi put, išao sam jednom preko veze, čak su se i glasoviti ljudi bili upregnuli u tu stvar jer im nije išlo u glavu da ne mogu imati status umjetnika. I kad sam posljednji put odlučio podnijeti zahtjev, neki mi je iz lik iz tog Društva rekao da sam za mirovinu, a ne za status umjetnika. Shvatio sam tada da živim u Kafkinu “Procesu”. Na hrvatski način – oštar je Bebek.
Nema samo starija generacija problema s ulaskom u HZSU, nego i ona srednja. Iza Ivana Dečaka, frontmena grupe Vatra, brojni su hitovi, Porini i nastupi, ali i on je odbijen.
– Prijavljivao sam se nekoliko puta. Sjećam se samo da je prva odbijenica bila iz razloga što sam bio, citiram; “premlad”. I da ima starijih kolega koji po tom ključu zaslužuju status. Moram priznati da sam u posljednje vrijeme nekako izgubio interes i volju za prijavom. Status sam doživljavao kao ostvarenje svojevrsnog dječačkog sna, a ispada da je on primarno socijalna kategorija, što smatram krivom odlukom. Doprinose plaćam sam sebi i to nije moj motiv za prijavu. Ja sam samostalni umjetnik bez da mi za to netko udari pečat, a trudim se i vjerujem da ću radom na pjesmama koje pišem, zaraditi dovoljno za “pod stare dane” – rekao nam je Dečak.
Potpora u koroni
Za mišljenje smo pitali i predsjednika HSZU Hrvoja Kovačevića koji nam je objasnio na koji se način biraju članovi u HZSU.
– Novi članovi biraju se 1. siječnja svake godine, a onda se tijekom godine taj broj smanjuje, s obzirom na to da neki umjetnici odu u mirovinu, ili nažalost preminu, a neki se i zaposle. U slučaju gospodina Bebeka vjerojatno je povjerenstvo zaključilo da nema dovoljan doprinos hrvatskoj kulturi. Bitno je napomenuti i da od pet članova povjerenstva njih četvero treba biti za – kazao nam je Kovačević.
Samostalni umjetnici tako od države dobivaju plaćene doprinose, no nemaju automatizmom neka prava koja imaju radnici koji su stalno zaposleni.
– Umjetnik može otvoriti bolovanje tek nakon što je bolestan 42 dana, to je nešto o čemu smo pokušavali pregovarati s resornim ministarstvima. Recimo i da sam ja kreditno nesposoban, pa ne mogu podići kredit, a takva je situacija i kod većine drugih umjetnika. No to je već stvar bankovne politike, a ne države. Mi nemamo redovite prihode, nego honorare koje svaki put dobivamo od drugog, tako da me zbog toga banka ne smatra kreditno sposobnim – objasnio nam je Kovačevič.
Predstavnici Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika prijašnjih godina nekoliko su se puta sastajali s ministricom kulture Ninom Obuljen Koržinek, a posljednja veća tema bila je potpora umjetnicima u vrijeme korone.
– Jedna od tema kojom se bavimo je i izračun mirovine. Mi imamo koeficijent 0,8. Taj je koeficijent 2008. bio 1,2 i onda su nam ga smanjili kad je počela kriza. U međuvremenu smo izašli iz krize, a koeficijent se nije vratio, tako da su mirovine umjetnika maksimalno 2500 kuna. Ono što je najvažnije spomenuti je da kulturna industrija u Hrvatskoj proračun puni s 4,6 posto, a država izdvaja maksimalno 0,9 posto, a to je bilo one godine kada je Rijeka bila prijestolnica kulture i kada je Hrvatska presjedala Europskom komisijom. Dakle, kultura pridonosi državi više od četiri puta nego što od nje dobije. To je nešto što bi se isto trebalo mijenjati – zaključio
• je Kovačević.
Kultura pridonosi državi više od 4 puta nego što od nje dobije. To je nešto što bi se isto trebalo mijenjati, zaključio je Kovačević