Zurenja u emocionalno važne stvari iz prošlosti obilježena su optimizmom pamćenja
FASCINACIJA FENOMENOM PRIZIVANJA GALEBA, LJETNIH ZAVODNIKA
U filmu “Raspoloženi za ljubav” (2000.) Wong Kar-wai izlaže začudno autentičnu rekonstrukciju intimne i socijalne prošlosti, koja se kao i u nekim drugim njegovim djelima odnosi na početak 60-ih godina XX. stoljeća. Prema tom hongkonškom redatelju i scenaristu, prošlost se može vidjeti, ali ne i dotaknuti, ponovno proživjeti. Uz navedenu misao, ta u mnogo čemu fascinantna filmska vivisekcija platonske, nerealizirane ljubavi, završava konstatacijom kako prisjećanje na iščezle godine nalikuje gledanju kroz prašnjavi prozor koje daje tek zamućenu sliku. Zurenja u emocionalno važne stvari iz prošlosti, kako kod pojedinca tako i skupina, uglavnom su obilježena tzv. optimizmom pamćenja; i prevladavajuće opori Arsen Dedić putem neodoljivog glasa Gabi Novak (glazba Kemal Monteno) poručuje: “Pamtim samo sretne dane”. A takav je optimizam osnova za prizivanje “bolje prošlosti”, koje je nerijetko uvjetovano konstelacijama sadašnjosti. D a su neke važne predodžbe vezane za “svijet od jučer” (naslov autobiografije Stefana Zweiga) po defaultu nejasne, ali itekako prisutne u stvarnosti, uz ostalo pokazuje u posljednje vrijeme kod nas naročito izraženo prizivanje galebova, tj. ljetnih zavodnika. Fascinacija tim fenomenom pa i pripadajuća nostalgija često se izražava u privatnoj i javnoj komunikaciji, i to najviše uoči i u jeku turističke sezone. Priče iz davnine dalmatinskih i ostalih naših ljetnih donžuana, i autentične i “lovačke”, uglavnom izazivaju veliku pažnju ne samo njima sličnih nego i mnogih mladića i žena. Novine i portali nerijetko donose ispovijesti vremešnih “iskusnih zavodnika” i “jadranskih Casanova”, s naslovima poput “Gdje su nestali dalmatinski galebovi?” (Slobodna Dalmacija, 28. srpnja 2017.). Osobito je u tom pogledu zanimljiva konstatacija Jiříja Menzela koju je taj oskarovac iznio 2010. u dokumentarcu “Vaše more, naše more”: “Hrvati se ne trebaju bojati za ugled. Hrvati poboljšavaju genetski kod Čeha”.
U navedenom Menzelovu djelu, uz druge ukrase mediteranske Lijepe Naše, prezentiran je brončani spomenik službenog naziva “Ukorak s vremenom” na makarskoj Rivi. Taj već čuveni uradak varaždinskog kipara Nikole Šanjeka još od postavljanja 2006. našijenci i stranci uobičajeno nazivaju “spomenik galebu”; neki domaći su u njemu prepoznali izvjesnog Šimu, alfa-mužjaka iz vremena koje je prohujalo s biokovskom burom. No to kiparsko djelo uz ostale poruke (ponajprije o erotskom užitku za kojega “krivo je more”) poručuje kako je za ljubav, pa i onu ljetnu, nužno dvoje. Jedna od dvije povezane statue je ona mlade turistkinje koja, zadivljeno gledajući u luku, šeta zagrljena s visokim zavodnikom “punim sebe”. Mnogi posjetitelji, izvjesno i njezini sunarodnjaci pa ma odakle došla (iz Češke, Njemačke,
Srbije…?), hvataju djevojku u bronci za desnu dojku koja je uslijed dodira izblijedjela ili – ovisi o percepciji – li(je)po zasijala. Čineći to, turisti slijede spontano raširenu legendu da takav dodir donosi sreću. Da se barem u nekim sredinama očekuje da blagodat za lokalni turizam donesu ljetni zavodnici i njihove družice, upućuje uz ostalo naslov članka koji je objavljen 13. ožujka ove godine u Dubrovačkom vjesniku: “Galebovi, skloni lijepim turisticama, opet ste u trendu!”
Fenomen galebova me kao znanstvenika i publicista već dugo vremena veoma zanima, poznajem više tih likova iz različitih gradova i mjesta, ali sam dosad izbjegavao pisati o tome. Smatrao sam da ga puno bolje od sociologa mogu obraditi pripadnici nekih drugih znanstvenih disciplina, ponajprije povjesničari i etnolozi, a potencijalno naročito plodno književnici, najviše zbog visoke emocionalne i druge napetosti. Neki od prvih i drugih navedenih osvrnuli su se na taj fenomen na marginama drugih tekstova, na primjer zagrebačka etnologinja Ana Perinić u izvrsnom prilogu “Galebovi umiru pjevajući. Stereotipi dalmatinske zabavne ljubavne pjesme” objavljenom u zborniku “Split i drugi” 2007. godine. Pojedine uspješne pisce i scenariste bezuspješno sam nagovarao da se poduhvate teme tih ljetnih zavodnika (mogla bi to biti izvrsna televizijska serija); jedan od njih rekao mi je prije desetak godina: “Ja sam ružni Vlaj koji nikad nije bario strankinje, ne mogu pisati o tome.” N ajvažniji razlog izbjegavanja te delikatne teme je pak u osobnoj povijesti. Sebe ne smatram bivšim galebom, ali sam za vrijeme ljetnih mjeseci na Makarskom primorju krajem sedamdesetih i u prvoj polovini osamdesetih, kao redar na hotelskoj terasi, bio toliko blizu arene serijalnog zavođenja da sam pokoji put i osobno nastupio u njoj. Pritom sam snosio neke emocionalne troškove (pokojni otac me je tada upozorio: “Čovjek se veže i za mačku, a kako tek ne bi za simpatičnu curu”) i imao stanovite moralne dvojbe. A istinske ljetne zavodnike (radili su kao glazbenici, recepcionari, barmeni i na sličnim poslovima), listom starije od mene, promatrao sam tada s divljenjem: bili su naočiti, pristojni, komunikativni i imali izdašna iskustva. Koliko mi je poznato, uglavnom nisu bili bezosjećajni; od lipnja do rujna događale bi im se i velike ljubavi, ali one se uglavnom nisu mogle održati “na daljinu” (iako i dan-danas funkcioniraju poneki brakovi Dalmatinaca s Čehinjama, Njemicama i nekim drugima). Poslije sam ustanovio: ako se galebovi nisu na vrijeme smirili, za njih je od mora ljubavi, kako jedna divna pjesma poručuje, ostala uglavnom samo sol… Na pisanje ovoga teksta potaknuo me je pak vršnjak, 62-godišnji Dubravko Bautović, koji prije dva tjedna imao “ludi” nastup u Magazinu Jutarnjeg lista. Intervju je realiziran u povodu njegove objave na Facebooku “Besplatno ljetovanje u Dubrovniku za dame”, u kojoj je istaknuo kako voli seks i dobar provod. Taj “glazbenik i galeb” iznio je intrigantan pogled na ljetne zavodnike, i to slijedom svoga nedvojbeno izdašnog iskustva (sebe opisuje kao “velikog erotomana” s više od 45 godina “karijere” tijekom koje je spavao s oko 1000 žena) pa i neke nadarenosti za sociološko promišljanje. Prema njemu, u sredini gdje živi galebarenje izumire zato što je “Dubrovnik stvarno postao preskup grad za takve avanture. Ima potencijalnih galeba, ali oni nemaju para za galantne izlaske, skupa pića, večere i hotele. Nova generacija odgojena je na internetu, nema više sentiša i stiskavaca u kojima se može doći u bliski kontakt”, kao i zbog toga što smo u “svom zatucanom katoličkom konzervativizmu daleko od naprednog svijeta”.
Poštujem uvide Bautovića, ali se u nekim aspektima analize toga fenomena na hrvatskom Jadranu (okolnosti u jako skupom Dubrovniku najvjerojatnije se već više desetljeća razlikuju od drugih naših sredina uz more) ne slažem s njime. Najviše se opirem ocjeni da je galebarenje u izumiranju: smatram da kod nas taj fenomen već dugo vremena, vjerojatno od početka devedesetih, ustvari više ne postoji. Neki se u turističkim mekama kao što su Hvar ili Zrće trude oko zavođenja, ali to su tek akcije pojedinaca. Za održanje fenomena galebova, smatram, najviše nedostaju obrasci (komuniciranja i ponašanja) koji su bili kolektivno prihvaćeni u nemalom dijelu mlade muške populacije naših priobalnih i otočnih mjesta. Uz ostalo, u svom originalnom izdanju galebarenje je najviše bilo samotnička aktivnost: sa “šugamanom” oko vrata hodalo se polako šetnicom od početka do kraja plaže pažljivo “kibicirajući” kroz tamna stakla brendiranih naočala, a pri susretu sa sebi sličnim tek bi nakratko zastali i pitali: “Ima li išta?” Galebovi nisu pričali o neuspješnim “uletima”, a nije bilo puno riječi ni o uspjesima: uz osobni užitak i adrenalin, željeni prestiž među “ekipom” ishodili bi pojavom na hotelskoj terasi, kafiću ili drugom mjestu s nekom krasoticom, prije ili (još bolje) poslije odlaska u “škuribandu” (skrovita lokacija, uglavnom na izdvojenoj plaži).
Ono što danas čitamo i čujemo o galebovima uglavnom je tek iskrivljena priča o minulom fenomenu i njegovim protagonistima. Te ljetne
jesen, našoj je Vladi za to prevruće
Nećemo na ovako visokim temperaturama govoriti o grijanju, lakonski je poručio premijer svima koji su zabrinuti zbog cijena energenata. Druge zemlje donose odluke kojima će na jesen suzbiti inflaciju, cijene plina, ali i COVID, a naša Vlada čeka Godota.