Tjedna inventura
Godinama u Hrvatskoj nije objavljen pozitivan tekst o Viktoru Orbánu. U našoj sluganskoj javnosti, navikloj na uvlačenje Hrvatske i njezine vlasti u stražnjicu Bruxellesu, ocrnjivan je u svakom sukobu s EU, a i uporno su prešućivani učinci njegove politike u samoj Mađarskoj. Sada čitamo o tome da se jedna Hrvatica šokirala cijenama u budimpeštanskim prodavaonicama u kojima su ulje, meso, jaja, brašno... upola jeftiniji nego u Hrvatskoj, a izrazito su niže i cijene u restoranima. U Hrvatskoj je pak obratno, što je hrvatska vlast omiljenija u Europi i što nam više “priznanja” stiže iz EU, hrana i druge potrepštine u prodavaonicama sve su skuplje, a Orbána mediji sve više napadaju. Mađarski premijer obuzdao je svemoć zapadnog kapitala u svojoj zemlji i nastoji ga što više upregnuti u nacionalne interese, to je jedini njegov grijeh. Da nema toga grijeha, ne bi bilo ni napada na Orbána niti bi Bruxelles huškao mađarsku oporbu na “autokrata”. Moćne zemlje EU u onim slabijima pokupovale su banke, strateške državne tvrtke i druga nacionalna dobra i diktiraju im politiku, pogotovo gospodarsku, što se najbolje vidi u prodavaonicama. Odatle i šok Hrvatice u Budimpešti.
Odavno neki događaj nije u Srbiji izazvao takvu graju protiv Hrvatske poput odluke naše vlasti da srbijanskom predsjedniku Aleksandru Vučiću zabrani privatni posjet Jasenovcu. Umjesto da kao državni čelnik i štićena osoba najavi svoj dolazak i drži se protokola, primitivac i barbar Vučić htio se ušetati u Hrvatsku baš kao što je se u ratu ušetao kao agresor. Zapravo, treba se čuditi što na bilo koji način Vučić uopće može doći u našu zemlju, premda bi ga u nju trebalo pustiti, uhititi ga i suditi mu kao ratnom zločincu. Ali gdje bi to hrvatskoj vlasti, policiji, tužiteljstvu i pravosuđu palo na pamet! Službenoj Hrvatskoj normalno je da je ratni zločinac predsjednik Srbije, da s njim i njegovom državom imamo normalne odnose, da reagiramo na njegove izjave kao da ne znamo tko je. I ne treba li ići do “najekstremnijih” usporedbi? Na primjer, je li mogao neki zloglasni nacist, koji je činio zla u okupiranim područjima, poslije Drugog svjetskog rata biti izabran za predsjednika Njemačke pa da ga Europa prihvati i da se ušetava u zemlje žrtve nacizma kako bi odao počast stradalim Nijemcima? Bila bi to fantastika, ali Srbija je uvijek bila fantastična miljenica Zapada.
Od 10 nekretnina prodanih u Zagrebu i na obali u protekle dvije godine sedam su ih kupili stranci. Po nekima to nas ne bi trebalo zabrinjavati jer su “vrijednosti nacije, nacionalne države i obitelji zastarjele i zaostale”. Hrvatska je sve manje hrvatska, svakih deset godina gubimo grad veličine Osijeka, prema posljednjem popisu stanovništva deset posto nas je manje, iseljavanje se nastavlja, a ako na temelju podataka izračunamo što nas čeka, za dva stoljeća Hrvata više neće biti. U povijesti su nestajali narodi mnogo veći i slavniji od nas, no baš zato što smo u siromaštvu izloženi opasnostima za nacionalni opstanak, glavni zadatak vlasti trebao bi biti očuvanje nacije. No nema zakonskih prepreka za prodaju nekretnina strancima, nema mjera koje bi zaustavile iseljavanje, nego se naglašava “sloboda kretanja ljudi”, nema poticaja za rađanje djece... Hrvatska je neovisna država koja bi zakonima mogla ograničiti ili zabraniti prodaju nekretnina strancima, možda i strožim kriterijima smanjiti iseljavanje, gradnjom besplatnih stanova potaknuti stvaranje i stasanje obitelji, ali ovom zemljom upravljaju volja i interesi EU. Stranci nekretnine kupuju u Hrvatskoj jer je njezina vlast – nekretnina.
Od ponedjeljka, pišu mediji, traje propagandna kanonada bošnjačkih i probošnjačkih stranaka i medija o tome da visoki predstavnik Christian Schmidt želi nametnuti odluku o izmjenama izbornoga zakona koja bi trebala biti po volji HDZ-a i hrvatske strane u BiH. S ovakvim izbornim zakonom bošnjačke bi stranke ponovno nametnule hrvatskog člana Predsjedništva i Hrvatima bi presudnim glasovima Bošnjaka ugurale šestoricu izaslanika za federalni Dom naroda te bi tako cijeli jedan narod isključile iz vlasti. U međunarodnoj zajednici navodno procjenjuju da bi takav ishod bio poguban za Federaciju BiH, a onda i za BiH, jer poslije političkog istrebljenja Hrvata u Federaciji ne bi vrijedio nijedan argument protiv srpske politike i odcjepljenja Republike Srpske od Bosne i Hercegovine. No pitanje je trebaju li se Hrvati bojati te opasnosti i ne bi li poslije odlaska Srba i sami lakše izišli iz te, po svemu sudeći, neodržive državne tvorevine? Dominacija i teror Bošnjaka nad Hrvatima u BiH bez Srba bili bi nepodnošljivi za naše sunarodnjake u BiH, za Hrvatsku pa i za svakog razumnog u međunarodnoj zajednici. Možda bi ishod izbora od kakvog se strahuje za Hrvate bio bolji od onog kakav se priželjkuje.
Sjećate li se onih drama oko nošenja maski protiv zaraze koronom, svađa s “policajcima” u prodavaonicama i drugdje kad ih ne bismo imali i drugih nevolja koje su na sreću prestale? Ne znam jesu li posljedice uklanjanja maski pojačale pandemijsku napast, u podosta zemalja i zdravstvenih institucija u svijetu zahtijeva se da se vrate, no treba se nadati da se to u Hrvatskoj neće dogoditi. Gordan Lauc, profesor biokemije i molekularne biologije te bivši član Vladina Znanstvenog savjeta za pandemiju korone, komentira kako su zapravo nastale mjere i zašto su se donedavno nametale, iako je bilo jasno da nemaju nikakvog dobrog učinka, ali je bilo lošeg. Lauc podsjeća da mjere koje su vlade nametale u pandemiji nisu postojale ni u jednom udžbeniku epidemiologije, nikome normalnome nije padalo na pamet da uvodi nešto što ima veću štetu od koristi. Tvrdi da su one “izmišljotina kineske komunističke partije koju su onda njihovi trolovi nametnuli Italiji šireći strah po društvenim mrežama (lažiranim filmićima i sl.)”, a potom su se “u priču uključili iskompleksirani znanstvenici i stručnjaci”. Lauc citira časopis The Economist koji “donosi vrlo jasnu sliku kataklizmičke štete koje smo svi mi zajedno
• nanijeli djeci”.