U surovu kraju slabašne se duše lako pretvaraju u najtvrđi kamen

Prvi roman nagrađivane pjesnikinje Marije Andrijašević “Zemlja bez sutona” nedavno je u oštroj konkurenciji osvojio tportalovu nagradu za roman godine. Knjigu je objavila Fraktura pod uredničkom palicom Krune Lokotara. Riječ je o romanu u kojem se mogu nanjušiti autobiografske aspiracije, ali i uratku koji se bavi povratkom u prošlost, u djetinje doba koje nas, što smo stariji, to više i snažnije opsjeda svojim autonomnim postojanjem. Uspješna biologinja, znanstvenica Glorija Suton u “Zemlji bez sutona” vraća se u rodni kraj, u pitoreskni zaselak Sutoni u splitskom zaleđu u kojem još uvijek žive njezin otac i bliski prijatelj iz djetinjstva Jadran, ali i brojna ugodna i manje ugodna sjećanja. Gloriju je majka Žana napustila kad je imala samo dvije godine, što joj je nanijelo traumu posebne vrste, od koje se normalan čovjek i ne može oporaviti. Imala je Žana, naravno, svoje razloge za napuštanje mlade obitelji i nejakog djeteta, s kojima se možemo, ali i ne trebamo složiti. Autorica joj je, uostalom, dala mogućnost za obranu svog integriteta i svoje upitne odluke, baš kao što je bila prilično demokratična i prema drugim likovima koji ovdje nisu doneseni crno-bijelom, uskogrudnom tehnikom pa ih nekada ipak teže razumijemo.

USutonima se Glorija s puno topline sjeća svog Dida, s kojim je provodila puno vremena, iako joj sjećanje na druge članove obitelji i nije najidiličnije. Otac Žarko imao je tegobne odnose s braćom, pune neprijateljstava i otvorene mržnje, materijalizirane do bizarnosti. Uostalom, život je u tom zaboravljenom i odumirućem kraju oduvijek bio grub i surov, pa se i slabašne ljudske duše lako pretvaraju u najtvrđi kamen. Možda je i zbog tog ogoljelog i posnog života Glorija kao osoba ostala pomalo neprilagođena i opora te se okrenula biljkama, koje su joj se valjda učinile boljima i od ljudi, a i od životinja. Ali ta skučenost ipak nije ubila empatiju, koju osjeća čak i prema ljudima koji su joj možda i nehotice prouzročili neko zlo. Odnosi se to i na oca Žarka, ljubimca brojnih žena, koji ima osebujnu, prgavu narav i možda se i može ubrojiti u ljude koje, kako narod voli reći, “samo majka može voljeti”. No kći ga je ipak voljela, i to bezuvjetno i nesebično, kao da su u međuvremenu zamijenili uloge pa je on od moćnog oca postao kćerino nemoćno dijete. Posebnu dimenziju ovom romanu daje jezik kojim je napisan. Radi se o jednoj od mogućih, individualiziranih i robusnijih verzija ikavice, u kojoj se gutaju i suglasnici i samoglasnici te se riječi spajaju kao u krojačkoj radnji, ponekad i nemilosrdno. Jezik je to koji čitatelju nudi i prisilno odgonetavanje arhaičnih izraza koji su se u suvremenom unificiranom jeziku odavno izgubili, pa ne treba čuditi što se na kraju knjige nalazi (doduše prilično kratki) rječnik manje poznatih riječi. Ipak, bez obzira na jezičnu dijalektalnost, “Zemlja bez sutona” djeluje konstrukcijski suvremeno, stilistički vrlo promišljeno i uredno, čak i uzorno. I za hrvatsku recentnu prozu krajnje izbrušeno. Očito je “Zemlju bez sutona” pjesnikinja Marija Andrijašević pisala na pjesnički način, posvećujući veliku pozornost ne samo svakoj rečenici nego i svakoj riječi. Nije to, naravno, nikakva ideološka ni antropološka literarizirana studija o životu ljudi koje je sudbina smjestila između nedokučivog mora i visokih planina, u kraj u kojem priroda još uvijek vodi glavnu riječ, bez obzira na civilizacijske domete i urbanizirani način života. To nikako. “Zemlja bez sutona” punokrvna je proza kakvu su nekad davno znali pisati naši literarni pripovjedački klasici također grubo odvaljeni od metaforičnog kamena od kojega se nikada nisu znali ni htjeli otrgnuti.

Ima u ovom romanu, doduše, i malo Splita. Tu su štura sjećanja i na Glorijino djetinjstvo koje je provodila u gradskim uvjetima, po društvenim, samoupravnim stanovima, i to u trenucima kada se naprasno raspadala Jugoslavija i kada se djevojčica suočavala s “viškom povijesti” koji stalno iznova proživljavaju narodi jugoistočne Europe. A koliko je dobra pripovjedačica Marija Andrijašević, najzornije pokazuje scena kada s Jadranom raskopava obiteljsku grobnicu kako bi se našlo mjesto za njezina oca. Da bi novi mrtvac ušao, jedan

• stari mora izaći. Neš’ ti života.