’On se nije upuštao u političke vode i svima koji su ga pokušali uvući dao je na znanje da je znanstvenik, jezikoslovac’

Bio je znanstvena veličina svjetskog ugleda i član čak sedam europskih akademija znanosti; hrvatske, austrijske, norveške, bosanskohercegovačke, kosovske, Academia Europaea u Londonu i Accademia Nazionale dei Lincei u Rimu. Bio je veliki hrvatski filolog, jezikoslovac, indoeuropeist i opći lingvist, klasični filolog, bizantolog, paleobalkanolog, indolog i indoiranist, baltoslavist i kroatist, kao i književni povjesničar indijske, grčke, slavenskih i osobito hrvatske književnosti. Sve je to bio Radoslav Katičić, koji nažalost od kolovoza 2019. više nije među nama. Stoga smo potražiti Katičićeve bivše austrijske studente, kolege i prijatelje, kako bi iz prve ruke saznali koja su za njih Katičićeva najveća postignuća, te što će biti s njegovim bogatim znanstvenim opusom koji je ostavio u nasljeđe. O tome smo razgovarali sa slavistima prof. dr. sc. Georgom Holzerom i prof. dr. sc. Michaelom Moserom iz Instituta za slavistiku bečkog Sveučilišta, kao i gradišćanskim Hrvatima, prof. dr. sc. Zorkom Kindom Berlakovich iz Privatne pedagoške visoke škole Gradišće u Željeznom, te mr. Petrom Tyranom, književnikom, publicistom i glavnim urednikom tjednika Hrvatske novine. Svi oni odlično su poznavali Katičića i izuzetno ga poštovali, a neki su se s njim družili i prijateljevali i izvan Sveučilišta, na “čašici razgovora”. Georg Holzer, po majci gradišćanski Hrvat, gotovo 30 godina mlađi od Katičića, koji je uvjerljivo bio njegov najbolji student na slavistici u Beču u generaciji 1977. godine, kada je ovaj izuzetan znanstvenik i profesor odlučio zagrebačku i hrvatsku sredinu zamijeniti bečkom. Stoga nikome nije bilo čudno kada je taj novi, neobičan profesor iz Hrvatske upravo Holzera, postavio na slavistici za svog asistenta, a nešto poslije se i s njime i privatno sprijateljio.

– Na slavistici sam počeo studirati 1975. i imao sam sreću da sam bio student i učenik upravo prof. Katičića. Upoznao sam ga kao 20-godišnjak, kada je 1977. došao iz Zagreba u Beč za redovnoga profesora na bečku slavistiku. Govorilo se da stiže profesor koji je Hrvat, a kako sam bio radoznao student zanimalo me je što mogu od njega novoga naučiti. Kada je stigao, na jednoj sam strani bio fasciniran njime, a na drugoj vrlo uznemiren jer to nije bio običan profesor kojega slušaš i učiš, nego sam odmah vidio da sve to što on govori neću moći razumjeti ako ne promijenim sebe i svoj način razmišljanja. Odmah sam vidio da je on pojava od koje se sve treba upijati. Prvo sam bio njegov student, pa sam potom dobio čast da budem njegov asistent, a onda sam imao i sreću da postanemo prijatelji. I tako smo zajedno bili 40 godina. Naravno, ne na istoj razini, ali u iskrenom i dubokom prijateljstvu, tako da mi je počeo govoriti “ti”, a i privatno mi se povjeravao – prisjeća se Holzer.

A Katičićev asistent nije baš svatko mogao postati. Kako je to upravo Holzeru uspjelo, treba iščitati iz njegova odgovora: “Bio sam dobar student i jedini možda koji je među studentima na bečkoj slavistici pokazivao toliki interes za stvari koje su njega zanimale.”

– To da je bio strah i trepet nije bilo točno. Bio je profesor koji je oduševljavao dobre studente, jer im je neprestano iznosio veliko bogatstvo svojega znanja. On nije bio od onih koji dijele loše ocjene na ispitima. Mnogo je zahtijevao, u tome je bio strog, ali nije bio poznat po tome da ruši studente, Naprotiv! Jednom mi je izričito rekao kako studentima na ispitu treba pokazati što sve ne znaju, a ne rušiti ih. Volio je studente i općenito ljude i bio je vrlo socijalan, što mu se po izrazu lica nije vidjelo. Velika je razlika bila između onoga kako je izgledao i što je uistinu osjećao. S njegova lica nije bilo lako iščitati što misli i osjeća jer emocije prema vani nije pokazivao – pojasnio je Holzer. I dok zajedno sjedimo u njegovu kabinetu na slavistici i sjetno gleda negdje u daljinu, zamolili smo prof. Holzera da nam nešto ispriča o svom druženju s Katičićem izvan Sveučilišta.

– Katičićeva sam predavanja polazio sve vrijeme dok ih je držao. Prvo kao njegov student te potom kao asistent i izvanredni profesor. Nakon predavanja smo išli na druge rasprave uz pivo ili vino u Hexenkessel, restoran nedaleko od bečkog Sveučilišta, koji nažalost više ne postoji – kratko je rekao Holzer. Zanimalo nas je, među ostalim, je li možda i Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, čiji je Katičić bio jedan od autora i potpisnika 1967. godine, bila tema njihovih rasprava?

– O tome nismo uopće govorili. Vjerojatno jer je osjetio da sam ja kao Austrijanac previše udaljen od te teme, a on samog sebe nije htio previše hvaliti – uvjerava nas Holzer, ali mi ne posustajemo. Koje su onda bile glavne teme vaših razgovora, pitamo našeg sugovornika:

– Uglavnom filološke te ocjena načina razmišljanja dugih ljudi, kao i način na koji se razmišlja u različitim političkim taborima – odgovorio je. Ali kada je riječ o Katičiću, borcu za hrvatski jezik, gotovo nam je nezamislivo da jedna od tema nije bila i ulazak Hrvatske u Europsku uniju?

– Naravno da je Katičić to komentirao. I on i ja bili smo sretni da se to dogodilo. Što se Balkana i Europe tiče, naravno da je Katičić smatrao da Hrvatska pripada Europi, a ne Balkanu – istaknuo je Holzer. Pitali smo prof. Holzera kako komentira kritiku upućenu njegovu prijatelju da se, baveći se jezičnopovijesnim temama vezanim uz današnju Hrvatsku, teorijom po kojoj su Hrvati kao etnička skupina oformljeni prije više od tisuću godina, približio “pozicijama nacionalističke ideologije u Hrvatskoj” na što je Holzer, smiješeći se, odgovorio:

– Katičić je takve svoje stavove obrazlagao poviješću. Oni koji nemaju znanje o povijesti, njima je lako, jer im je na raspolaganju cijela paleta političkih stavova. A mogu odlučiti i pomodno, što im se upravo sviđa. Ali onima koji su veliki poznavatelji povijesti i činjenica, poput Katičića, njima je sloboda ograničena. Oni se moraju držati istine, koju znaju - izričit je.

Ono što je obilježavalo Katičića je da je uvijek svoje široko znanje temeljito promišljao, nastojeći doći do što jasnijega razumijevanja svega čime se bavio. Tako i kod pitanja identiteta hrvatskog jezika, koji u svom susjedstvu ima slične i srodne jezike. I dok su neki nacionalnu svijest pokušavali utišati kroz pokušaje nametanja ideje o jednom jeziku, Katičić je vodio svoju bitku za hrvatski jezik i u više svojih radova namijenjenih međunarodnoj znanstvenoj javnosti je tematizirao odnos hrvatskoga, srpskoga i bošnjačkoga književnog jezika.

– To što je tvrdio da Hrvati i Srbi govore različitim jezicima, ne znači da je omalovažavao srpski jezik. Ako ja mislim da nisam ti, to ne znači da te ne volim. Katičić je volio sve jezike. A to ne znači da su svi jezici na svijetu samo jedan jezik. On je bio zastupnik teze o samostalnosti hrvatskoga jezika i što se tu ima kritizirati? Ono što je pritom upitno je kritika, a ne stav. Mislim da je Katičić bio u pravu – poručio je naš sugovornik. Na upit je li istina, kako neki tvrde, da je Katičić promijenio svoj stav i da na početku nije zastupao tu tezu o različitosti hrvatskoga i srpskoga jezika, Holzer je odgovorio: “Ne, nije. Istina je da je za vrijeme bivše Jugoslavije morao, kao i mnogi drugi, šutjeti, a nakon toga, to više nije morao.”

Bilo kako bilo, svatko ima pravo govoriti, njegovati i razvijati svoj materinski jezik. Mnogima u tome uzor mogu biti gradišćanski Hrvati, hrvatska narodna manjina koja već pet stoljeća obitava na području današnje Austrije. Katičić je posebnu pozornost posvetio upravo radu s gradišćanskim Hrvatima, a 1982. je za njih na Slavističkom institutu u Beču osnovao i poseban gradišćanskohrvatski lektorat. Pridonio je i tome da su se gradišćanski Hrvati upoznali sa svom širinom kulturnog identiteta i da su svoje hrvatstvo počeli doživljavati u sklopu cjelokupnog hrvatskog korpusa. Pri radu s njima Katičić se prilično usredotočio na jezik Hrvata u Gradišću i sve postojeće dvojbe oko njega.

O Katičićevu odnosu prema gradišćanskim Hrvatima Holzer je rekao: “Katičiću su gradišćanski Hrvati bili jako zanimljivi kao neka oaza bez ideoloških srpsko-hrvatskih problema. On im uglavnom nije dijelio savjete, nego je ukazivao na njihove mogućnosti i dileme. Katičić im je rekao kako im je potreban standardni jezik i da imaju tri mogućnosti. Prva je, progutati njemački kao standardni jezik. Onda će privatno imati svoje lijepe hrvatske dijalekte, a javno i službeno će se izražavati na njemačkom. Druga je opcija da im standardni jezik bude nova štokavština iz stare domovine Hrvatske. To bi im stvorilo ogromne prednosti jer bi imali na raspolaganju sve što je ikada napisano u Hrvatskoj i to bi bilo i njihovo bogatstvo. U selima bi mogli govoriti svoje hrvatske dijalekte, a pisati na standardnom hrvatskom jeziku.To je prema Katičićevu mišljenju gradišćanskim Hrvatima teško i ne baš blisko srcu. Treća opcija koju je Katičić predložio je napraviti standard iz svojih dijalekata, ali pitanje je iz kojih”, pojasnio je Holzer. Zaključio je kako je Radoslav Katičić mnogima otvorio nove vidike, među njima i gradišćanskim Hrvatima. Za sav taj rad i veliki znanstveni opus višestruko je nagrađivan. Katičićevi znanstveni radovi podijeljeni su na pet područja: djela iz opće lingvistike, književnojezične studije iz područja europskih i neeuropskih književnosti, te arealne lingvistike izumrlih jezika (balkanski jezici), jezičnopovijesne radove u kojima je istraživao kontinuitet hrvatske piprije smenosti i jezičnog izraza, sintetska djela u kojima obrađuje civilizacijski kontinuitet hrvatske uljudbe i rekonstrukcija pravoslavnoga sakralnog pjesništva te slavenske pretkršćanske vjere.

– Katičićev opus magnum su, po meni, dva njegova djela:”Litterarum studia” kao sinteza svih istraživanja povijesti književnosti ranoga srednjovjekovlja i to na tri jezika, uključujući latinski i staroslavenski te petoknjižje “Tragovima svetih pjesama naše pretkršćanske starine” s knjigama “Božanski boj”, “Zeleni lug”, “Gazdarica na vratima” i “Vilinska vrata”, dok je peta, posljednja knjiga “Naša stara vjera”, koju je napisao uz pomoć sina Natka jer je već bio teško bolestan, pojavila dvije godine njegove smrti. Već ga ta djela uvrštavaju ne samo u velikane hrvatske nego i međunarodne znanosti – naglasio je Holzer. Na upit kako očuvati to visokovrijedno Katičićevo znanstveno nasljeđe, Holzer je rekao:

”Da bi Katičićeva djela živjela i nakon njegove smrti, treba ih čitati. Nema drugog izbora. Smisla bi imalo i to da se njegov znanstveni opus izloži u nekom muzeju. Ali to neće pomoći, ako se Katičića ne čita. Katičić je pisao tako da ga svaki obrazovani čovjek može čitati i razumjeti. Izbjegavao je sve kriptične teorije.”

Kada smo kod Katičićeva nasljeđa i promocije njegovih znanstvenih spoznaja, znatnu ulogu moglo bi odigrati i Austrijsko društvo za kroatistiku u Beču na čelu s prof. Holzerom, čiji je počasni predsjednik bio akademik Katičić. Društvo je inicirala i pokrenula bivša hrvatska veleposlanica u Austriji dr. sc. Vesna Cvjetković s ciljem poticanja kroatistike u Austriji, produbljivanja austrijsko-hrvatskih književnih i povijesnih veza te promicanja hrvatskog jezika i kulture.

– Mi smo izdali (op. prof. Georg Holzer i prof. Zorka Kinda Berlakovich) Zbornik njegovih članaka o hrvatskom pitanju na njemačkom jeziku i sada se više ne mora kopati po knjižnicama jer je tu sakupljena većina onoga što je otisnuto u raznim časopisima. Organizirali smo i znanstveni simpozij Katičiću u čast. Dakle brinemo se da se čuje o njemu i njegovim djelima. A što se tiče zaborava, ne vjerujem, da će mu se to dogoditi, jer niti jedan kroatist ne može bez Katičića. Drugo je pitanje koliko uopće ima kroatista u Hrvatskoj i Austriji. Na Katičićevoj razini sigurno nema nijednoga – naglasio je Holzer.

Na Katičićev znanstveni rad, doprinos očuvanju i promidžbi hrvatskog jezika te općenito hrvatske znanosti i kulture izvan granica domovine podsjetila je organizacijom online simpozija “Obrisi i sklad hrvatskog jezika – u spomen na Radoslava Katičića” 2021. i prof. Kinda Berlakovich. Naša sugovornica također je bila Katičićeva studentica na bečkoj slavistici 1982.

– Nas studente posebno se dojmila Katičićeva učenost. S velikim poštovanjem smo slušali njegova predavanja – rekla je Kinda Berlakovich dodavši: “Mnogim je studentima bio mentor kod njihovih diplomskih radova i disertacija, uključujući i mene.”

Profesorica je naglasila kako je Katičić također bio “izvrstan poznavalac jezične situacije među Hrvatima u Gradišću, citirajući njegovu ne samo važnu nego i simboličnu izjavu: “Nema ničega u gradišćanskohrvatskim govorima, što nema u nekom govoru u Hrvatskoj. Po jeziku ste Hrvati i ne možete biti ništa drugo.” Kako je Kinda Berlakovich naglasila, “ove su riječi osobito važne danas, kada među gradišćanskim Hrvatima postoji struja koja dovodi u pitanje potrebu znanja standardnog hrvatskoga jezika”. Ono na čemu su gradišćanski Hrvati zahvalni Katičiću je da su 1982. dobili dva kolegija na Sveučilištu u Beču. Jedan o kulturi i povijesti, a drugi o jeziku gradišćanskih Hrvata. Istoga mišljenja je i književnik i publicist Petar Tyran koji ga je dobro poznavao iako nije bio Katičićev student, već je prije njegova dolaska u Beč počeo studirati ruski na slavistici.

– Izuzetno sam ga cijenio i godinama sam, iako nisam bio redovni student, odlazio na dva zlata vrijedna kolegija o jeziku i kulturi gradišćanskih Hrvata – rekao je Tyran. Posebno je istakao značaj Katičićeva članstva u jezičnoj komisiji koja je izdala dva velika gradišćanskohrvatska rječnika, a kod drugoga, Gradišćanskohrvatskoga-hrvatsko-njemačkog rječnika 1991.

– Normativni rječnik i jezik postali su temelj za sva djelovanja i oni koji su radili javno s jezikom kao novinari na TV, radiju ili

u tisku služili su se normativnim jezikom – ističe. Ukazao je na činjenicu da je u Katičićevo vrijeme učinjen “veliki korak prema normiranju jezika, što je za gradišćanske Hrvate imalo poseban društveno-politički značaj”.

– Gradišćanski su Hrvati od Katičića enormno profitirali. On nam je pomogao da uvidimo da je gradišćanskohrvatski također hrvatski, a ne poseban jezik, da je dio hrvatskog jezičnog korpusa, i da ima puno dijalekata kao i hrvatski u Hrvatskoj. Gradišćanskim Hrvatima su ta saznanja bila jako važna za njihov opstanak kao narodne grupe u Austriji – pojasnio je Tyran. Dodao je da kako je važno u bazi, dakle u selu ne izgubiti seosko hrvatsko narječje, a time i materinski jezik jer u protivnom će se gradišćanskohrvatska norma regulirana rječnikom i standardni hrvatski jezik morati učiti kao strani jezik.

– Ako se jezik izgubi u jednoj generaciji, izgubljen je i za sve sljedeće – upozorio je Tyran.

Osvrnuvši se na akademika Katičića kao znanstvenu veličinu, Tyran je istaknuo kako je Katičić bio na “takvoj znanstvenoj razini koju je malo njih moglo shvatiti, a kamoli dohvatiti”. Napomenuo je kako je stoga i bio izvrgnut ne samo raznim kritikama nego i optužbama za približavanje nacionalističkoj ideologiji Hrvatske. Posebice oko teze da Hrvati i Srbi govore različite jezike ili teorije da je Hrvatska postoji već više od tisuću godina kao etnička skupina.

– Ja sam Katičića dobro poznavao. Riječi “naci

Priča se kako je vojnika Aleksandra Velikog brahman “udavio” učenjem o nepostojanosti individue koja se svodi, manje-više, na tezu da je čovjek privid koji vrtoglavo proizvodi niz trenutačnih i usamljenih ljudi. Vojnik ga je slušao i slušao, a onda ga je, vjerojatno pri kraju priče i strpljenja, udario. Brahman je, očekivano opet, odreagirao negodovanjem, na što mu je ovaj hladno odgovorio: “Nisam ja taj koji te je udario, i nisi ti taj koji je udaren.” Bila ovo anegdota o smislu jedne filozofske škole ili ne, ostaje činjenica da mi upravo živimo vulgariziranu verziju ideje o nepostojanosti individue. Aleksandrov vojnik vjerojatno nije bio putnik kroz vrijeme pa se vratio iz budućnosti da udarcem najavi ono što se tek treba dogoditi civilizaciji koja maršira u mračne predjele slikane ratom. Vojnik je vojnik i njegova povijesna uloga jest širenje civilizacije, neologizma formuliranog tek sredinom 18. stoljeća, što označava prilično kašnjenje s obzirom na sva stoljeća neciviliziranosti koja joj prethode. Što smo bili do tada? Svako postojanje pronalazilo je smisao u kolektivnoj identifikaciji koja je stanovitu grupu uspjela kohezivno održavati na jednom mjestu tijekom određenog vremena. Zaboravljena divota je u tome da niti jedan od tih kolektiva nije vječan; carstva, kraljevstva, kneževine, državice, narodi, nacije, propadali su ustrajno i kontinuirano i sve što se iz perspektive moći, autoriteta i suvereniteta činilo vječnim, pokazalo se fragilnim i to ne samo u sudaru s nekim barbarima koji su željeli (i uspijevali) ugroziti naš način života. Pa ih tako jednostavno više nema. Ne postoje. O uzrocima njihovih propasti može se bajati do unedogled samo da bi se izbjeglo suočavanje s istinom da svih ovih geostrateških bezvezarija oko kojih se umire danas jednog dana isto tako neće biti. Moja baka je za svog života “potrošila” pet država i niti u jednoj nije mogla osjetiti smisao vječnosti, čak ni kao teodicejsku utješnu nagradu, patent kršćanskih filozofa koji su neprikosnoveno mudro zaključili da je bog ipak dobar, iako je stvorio i trpi mnoga zla na svijetu. Spojimo li to s budističkom idejom o nepostojanosti individue, dobivamo rješenje prema kojem to što smo zli možemo zahvaliti bogu što nas je takvima, protiv naše individualne volje, stvorio. Ma je li baš tako? Čovjekovo postojanje vječno je traganje za opravdanjem. I sklanjanje od odgovornosti za (ne)djela koja smo učinili i u ime progresa. Gledajući potpuno neutralno trenutak u kojem jesmo, ono što se pod hitno mora napraviti jest mijenjanje etike. Mora se pronaći i osmisliti potpuno nova etika ili vratiti zaboravljeni i prezreni elementi stare što će nas barem neko vrijeme zadržati na okupu smislenog postojanja. Etika koju sada živimo zastario je model rastrgan između pomanjkanja bilo kakve etičnosti digitalnog doba i etike kršćanske dogme od prije dva tisućljeća. Kako se radi o isključivim paradoksima, logično je da društvo puca pri najmanjem pokušaju uravnoteživanja krajnosti koje to i nisu. Digitalna neetičnost dogođena je pod lažnim neonom apsolutne slobode koja je inercijom umjetne inteligencije sebe oslobodila svake odgovornosti da ne bi ispadala reduktivnom.

Sloboda je tako časkom pretvorena u nasilje na svim platformama koje je, s jedne strane, apsolutna država koristila za apsolutnu kontrolu, a s druge strane otvorio se kvazikomunikacijski bazen u kojem su jedino mogle profitirati kurve, muške i ženske, što su iz objektivno zaslužene anonimnosti ispuzale iz šahtova besramlja i svoju nižerazrednost uspjele oktroirati kao ideal života. Javnost je prestala imati kriterije, mediji su izgubili logičnu hijerarhiju objavljivanja, relevantnost je nestala u brzini agresije i prostitucije, etičnost je završila na rezalištu nepotrebnog tereta. Anakronizam već odavno potrošene dogmatske etike ponudio se kao logičan nadomjestak u trenutku kada se shvatio da digitalnost urušava ponos odgovornosti i na scenu izvlači zloduhe besramlja. Posegnulo se za nečime što naoko postoji koliko i sjećanje i milenijski legitimitet crpi kako u trajanju tako i u “osnivaču”. Bijeg iz užasa ponuđenog binarnog oslobođenja učinio se nužnim izlazom kroz strogost propisanih pravila što je neizostavno vodilo u kontrarevoluciju ideja i povratku na društveni model koji će vještice spaljivati samo zato da nam svima bude toplije. S jedne strane kurve i đankoze, s druge lažni proroci i vjerski fanatici, riječ je gospodnja; bogu fala. Problem ne nastaje u konfrontaciji ova dva modela, jer se suštinski radi o jednako netolerantnom totalitarnom principu osmišljenom da se za to kad vas netko udari nikoga ne može okriviti, ali se istovremeno i arbitrarno krivica može nalijepiti svakome prema potrebi. Ne, kvaka je u tome što intelektualna snaga onoga što bi trebalo biti u sredini i što bi trebalo kreirati jasnu etičnu utemeljenost koja će oduzeti legitimitet spomenutim radikalima, nije reagirala i nije uspostavila stabilnost etičkog poretka. Onoga sa skrupulama, pristojnošću, solidarnošću, odgovornošću, ambicijom sukladnom kvaliteti, spoznaji da novac nije apsolutni gospodar, da sila nije završni argument i da laž nije prikladan izlaz u situaciji kada ponestane činjenica. Poretka u kojem će znanost biti dokaz, sumnja determinacija progresa, kritika pokazatelj da nam je stalo, upravljačka pozicija zaslužena znanjem i autoritetom osobe. Poretka u kojem jednakost, bratstvo i sloboda neće biti pojeftinjena parola nego najvredniji sadržaj. Intelektualna snaga, eto, nije to napravila jer ne postoji, jer je slaba, jer je preplašena, jer se nije snašla... Jer je zaboravila da smo puno od nabrojenog samo izgubili ili su nam oteli.

Svako od tih opravdanja jednako je moguće i isto toliko tragično dok pokazuje da između virtualnog svijeta weba i virtualnog svijeta boga ljudski duh 21. stoljeća ne uspijeva uspostaviti mjerilo vlastite vrijednosti. Ako je protestantizam formulirao duh kapitalizma, hoće li fanatizam formulirati zloduha postkapitalizma samo zato što pamet nije željela napustiti zonu predvidljive lagodnosti i upustiti se u avanturu intelektualnog rizika. Kršćanstvo je započelo kao start-up zbog čega se i današnji poslovno-propagandni modeli zasnivaju na istoj matrici prodaje spekulativnog koncepta nedokazive vrijednosti. Ako si uzmemo za pravo biti smionima i model koji živimo nazvati civilizacijom, ona mora, sebe radi, pokazati civiliziranost da bi se kvalificirala za sljedeći dan postojanja. Naša prošlost ne živi iza nas jer je mi nismo tamo ostavili. Ona živi s nama, ona jest u nama i zato tako lako utječe na našu budućnost. Stiješnjeni između imperativa zabave i stalne prijetnje ponorom pakla ako se odlučimo zabaviti, između iluzije izbora i iluzije da izbora u predestiniranosti ne može biti, djelujemo izgubljeno, preplašeno i podatno. Dezorijentacija neetičkog kapitalizma u komadićima će nas privesti dezintegracijskom ishodu i to takvom da na kraju nit’ će ‘ko imati da nas opravi, nit’ će od nas ostati

• samo dugmići.

koji svi daju legitimitet borbi protiv ustaških zločina u Lici početkom 1941. Doduše, priznali su i hrvatske civilne žrtve tih dana, ali to ne umanjuje legitimitet, kazali su, partizanske akcije i ne dozvoljavaju njezino osporavanje. S druge strane, Dražen Keleminec iz A-HSP tu već godinama prosvjeduje, a bilo je i privođenja, čak i sukoba. Prosvjednici tvrde da su tu četnici ubijali Hrvate, a na prosvjedima redovno i navode da je 50 godina nakon dana ustanka, 1991. godine na takozvanoj srpskoj skupštini, u Srbu usvojena deklaracija o autonomiji i suverenitetu Srba te da je Srb bio centar srpskog nacionalizma, okupiran i odvojen, od hrvatske države do Oluje 1995. godine.

Sve ratne rane tog 27. srpnja opet isplivaju i sljedeći dan otplivaju i tako sve do idućeg 27. srpnja. Nažalost, nije tako…

– Ja radim u pošti na pola radnog vremena. Hrvatica sam i imam dečka pravoslavca, ali ipak me pojedinci ovdje ne vole. Kažu neki da mi je ćaća bio ustaša. Tako ovdje neki zovu branitelje. Imam ovdje i prijatelja Srba koji kažu da sam im kao dijete jer imam 20 godina i pomažu mi. Ima ljudi ovakvih i onakvih – kaže nam Anđela, sliježući ramenima i tvrdeći kako ona koja je rođena 2002. godine ne zna što je u Srbu bilo prije 81 godinu.

Dvije godine nakon ustanka rođen je pak Dušan Ćopić (79). On je nadzornik na Vrelu Une. Pitamo ga dolazi li itko, osim

27. srpnja, posjetiti taj predivan kraj. – Malo ljudi dođe – kaže dok se ponosno fotografira sa slikom svog strica, pisca Branka Ćopića.

– Ja sam čuo da se Branko Ćopić bacio s mosta kad je vidio što se događa i koliko je mržnje u Jugoslaviji bilo. Koliko ja znam, prva četnička puška pukla je u Krki, a ovdje u Srbu pukla je partizanska. Zločina je bilo svugdje i nadam se da ih više nikad neće biti. Danas je zločin što se sijeku šume i nikoga nije briga, što iz Bosne dolaze ovdje besplatno loviti ribu, što nema ni restorana koji bi ljude privukao u ovaj najljepši kutak prirode. Zločin je što se čini migrantima koji ovuda prolaze dalje u svijet. Zločin je što nema ljudi uopće, jer u nekim dijelovima godine češće vidim medvjeda nego čovjeka, a danas je ovdje i srna više nego ovaca. Jedino se vukovi kriju, a njih ima, samo je ljudi sve manje. A moglo bi se ovdje živjeti. Svi, pa i ljudi iz Ukrajine, Sirije i Palestine koji traže svoj

• novi dom – rezigniran je Dušan.