Ako 60 posto djece ne zna plivati, znači li to da nisu vidjeli ni Jadran ni bazen?

Oljetovanju na čarobnom hrvatskom Jadranu maštaju brojni Europljani, ali i svjetski turisti, a sudeći po tome da vladini ministri s veseljem upravo trljaju ruke, sezona je odlična. Ministrica turizma objavila je kako je u Hrvatskoj trenutno više od milijun turista, koji zbog inflacije i skupoće troše više no ikada. Možda je malo zasmetao tek podatak da su tek desetina njih, dakle oko sto tisuća, domaći turisti, građani Hrvatske. Računamo li da duž jadranske obale živi četvrtina stanovnika, onda je broj Hrvata koji borave na Jadranu ipak impozantniji. No, svo to veselje zbog dobre zarade pada u vodu zbog nevjerojatnog podatka koji ovih dana kruži Hrvatskom. Večernjak je objavio informaciju da čak 60 posto naše djece i mladih ne zna plivati!? Podatak potječe iz stručnih školsko-kinezioloških krugova, a prvi put je izrečen krajem prošle godine na savjetovanju u slavonskoj Orahovici. Taj nevjerojatni podatak iznio je doajen naše kineziologije, veteran prof. dr. Vladimir Findak, dakle, podatak je provjeren. U medijskim izvještajima nema drugih detalja, pa možemo samo pretpostavljati što znači djeca i mladi, no podatak je porazan. Ako se podsjetimo kako su generacije Hrvata učile plivati, to se najčešće zbivalo organizirano, putem i kroz školski sustav, gdje je postojala i obveza djecu, učenike najčešće trećih razreda osnovnih škola, dakle desetgodišnjake, učiniti plivačima. I siguran sam da je u prethodnim generacijama bilo puno više plivača nego što govore crni današnji podaci. Jer, ako se zaista 60 posto naše djece smatra neplivačima, onda to znači da velika većina njih nije nikada ljetovala na Jadranu ili bila na bazenima u unutrašnjosti zemlje. o 2010. godine u školskom programu postojala je obveza učenja plivanja i to je najčešće bilo organizirano u nekih 20-ak školskih sati. Te 2010. Sabor je iz Državnog pedagoškog standarda izbacio poduku plivanja, koja se provodila tijekom drugog ili trećeg razreda osnovne škole. To se zbilo u mandatu tadašnjeg ministra školstva Radovana Fuchsa. Sada, 12 godina poslije, zanimljivo, ministar u istom vladinom sektoru ponovno je Radovan Fuchs. Kolega Beti koji je pisao o tim poraznim podacima kontaktirao je i Ministarstvo znanosti i obrazovanja, kao i Ministarstvo turizma i sporta s pitanjem radi li se što po pitanju ponovnog uvođenja te školske obveze. Iz Fuchsovog ministarstva odgo

Dvorili su mu, pak, kako zdušno podržavaju projekt Ministarstva turizma pod nazivom “Hrvatska pliva”, te je to odličan temelj koji će omogućiti smanjivanje negativnog trenda broja djece neplivača i to kroz EU fondove. Zar nam sad trebaju EU fondovi da bi naša djeca naučila plivati? Nakon toliko godina, dakle, isti ministar ne vidi da bi trebao sam popraviti ono što je propustom iz 2010. učinio donošenjem krive odluke. Možda bi, pak, trebao dobro kritički promisliti o tome, jer je Kritičko mišljenje sada u modi. Naime, njegova i preokupacija njegovih stručnjaka iz Ministarstva, trenutno je usredotočena na osmišljavanje i ubacivanje u školski program svih osam razreda osnovnih škola dva puta tjedno izbornog predmeta pod radnim nazivom kritičko mišljenje. Dosta stručnjaka, izvan ovog kruga, naravno, smatra da bi kritičko mišljenje trebalo biti sadržano u svim predmetima, pa tako primjerice i u vjeronauku, kojem se s novim predmetom Kritičko mišljenje nastoji stvoriti građanskiju alternativu. Ma, nema problema, ali guranjem sve više pametnih predmeta u glave naših školaraca neće se ništa promijeniti u realnosti da su ona sve manje aktivna, izbjegavaju tjelesni odgoj i da nemaju nikakva znanja iz prve pomoći, što je nekada bio sastavni dio edukacije. Te 2010. u Fuchsovom ministarstvu su očito smatrali da se sami roditelji trebaju pobrinuti da njihova djeca postanu plivači, pa je to iz za roditelj besplatne školske obveze prebačeno u komercijalni sektor, gdje roditelji trebaju investirati novce žele li da im djeca proplivaju. Nekad se, kako smo rekli, taj problem nakon školskog tečaja dovršavao negdje duž stotina kilometara našeg Jadrana, jer je puno veći postotak Hrvata iz unutrašnjosti bio u prilici ljetovati koji tjedan na moru, dok su postojala razna odmarališta. Ljetovanje djece iz unutrašnjosti je postalo isključiva osobna briga svake hrvatske obitelji, pogotovo onih koji nemaju niti rodbinu, niti prijatelje koji će ih pozvati u svoj dom na moru Za Hrvatsku, čiji je Jadran opjevan i na kojemu žele ljetovati svi, osim, što je službeno potvrđeno, predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, neviđena je sramota da su toliko veliki broj naše djece neplivači. Kakva im se time šalje poruka? Kada kritički promislimo o tome, prst se okreće prema aktualnoj Vladi i inače simpatičnom, razboritom i stručnom ministru Fuchsu. Još samo da se podsjeti kako je to kad vidiš malu djecu, a koji se srame jer ne znaju plivati poput njihovih vršnjaka.