Očuvali smo stare pasmine i podigli elitni turizam: puni smo do kraja sezone
Duševni mir u planinama nekoć su pronalazili mistici, asketi, avanturisti i čudaci. Nakon pandemije koronavirusa, ondje ga sve više traže i ljudi iz velikih gradova. Na uskim planinarskim stazama što prolaze klisurama, u ostacima drevnih europskih šuma i teško pristupačnim vrletima, pandemijom izmučen čovjek pronalazi svoj spokoj i uzmak od buke svijeta. Čežnja za drevnom mudrošću osvajanja planinskih vrhunaca ponovno nam se otkriva pa možda baš tu leži odgovor na pitanje zbog čega u posljednje dvije godine šumske, planinske, biciklističke i kozje staze, mnogi putovi, autoceste i neke stare ceste vode u Liku.
Puno znakova upućuje na to da će ova donedavno uglavnom tranzitna i slabo razvijena regija, većini Hrvata poznata po janjetini i medvjedima, postati nova turistička meka Hrvatske. “Lika is the next big thing”, rekao bi pokojni Anthony Bourdain. Nakon što je svijet poharao koronavirus, gradska vreva sve manje privlači turiste, osobito one dubljeg džepa, o čemu svjedoči sve veća potražnja za luksuznim smještajnim kapacitetima u zabačenim mjestima poput Udbine ili Korenice.
Turizam je u Lici, doduše, tek u povojima. Mnogo se toga treba naučiti, isplanirati, sagraditi i pametno brendirati, no Ličko-senjska županija nudi ono što ne može dati nijedna druga – blizinu mora, ali i izolaciju onome tko to želi, zatim čist zrak, zdravu, ekološki uzgojenu autohtonu hranu s više stotina najraznovrsnijih OPG-ova, a nije zanemarivo ni desetak Celzijevih stupnjeva manje na termometru čak i u vrijeme najžešćih ljetnih toplinskih valova.
Shvatili su to Maja Strilić, direktorica turističke zajednice Grada Gospića, Boris Luketić iz TZ-a Plitvička jezera i Josip Seuček, načelnik Općine Udbina te odlučili pokrenuti zajednički projekt “Lika je lik”, kojim nastoje brendirati i popularizirati Liku kao idealnu turističku destinaciju, a zasad im jako dobro ide. A da s imenom nisu fulali i da je Lika zbilja medicina za tijelo, um i želudac, uvjerili su se planinari, entuzijasti i nekoliko hrabrih novinara koji su sudjelovali u izazovu “Tri dana, tri vrha”.
Cijene i u eurima
Ovim trodnevnim događanjem trojac iz projekta “Lika je lik” nastojao nas je, kao na nekom ubrzanom tečaju, izliječiti Likom, ugostiti i razmaziti, nahraniti ličkim specijalitetima te napojiti (uglavnom šljivovicom). A u tome su uspjeli.
– Da je Lika lik, i to priki lik, kako bismo rekli mi Ličani, shvatili smo u pandemiji. Kada je čitav svijet tražio lijek za koronavirus, mi smo ga pronašli ovdje u čistom zraku, zdravoj hrani i ličkoj divljini. Udružili smo snage i sada širimo priču – govori Maja Strilić, direktorica Turističke zajednice Grada Gospića.
Na turističko udruživanje potaknulo ih je to što interes gostiju za boravak u Lici nezaustavljivo raste, osobito posljednje dvije, tri godine jer je pandemija promijenila trendove u turizmu. Ljudi su se počeli okretati prirodi pa su područja netaknuta masovnim turizmom i općenito civilizacijom sve više na cijeni.
– U Gospiću, primjerice, imamo 1200 kreveta i 148 iznajmljivača što je porast za gotovo 70 posto u proteklih nekoliko godina. I nije riječ o bilo kakvom smještaju, već u to kuće za odmor s dodatnim sadržajima poput bazena, wellnessa i sauna u kojima možete provesti dane a da nikoga ne sretnete – navodi Maja. Neki od naj
ličkih kapaciteta rasprodani su već u svibnju i rezervirani do kraja sezone, otkriva.
– Kuće za odmor jako dobro prolaze, a spojili smo ih s lokalnim OPG-ovima koji im dostavljaju svježi sir, meso, voće i povrće – objašnjava Maja kako su u Lici spojili turizam i poljoprivredu prema europskom modelu ‘od polja do stola’.
A da turizam stiže u Liku na velika vrata, shvatili smo odmah u Korenici kada smo sjeli na kavu na središnjem Trgu svetog Jurja. U kafiću ‘na špici’ cijene su odavno istaknute u eurima (i to bez zaokruživanja), a taj je detalj začudio jedino nas zagrebačke novopridošlice. Odmah preko ceste pak, u jednom od Macolinih objekata, zatječemo desetke Ukrajinaca.
– Oko 80 ih je u Gospiću, uključujući i dvoje liječnika, no Macola ih je prihvatio najviše. Kod nas u Korenici ih je tristotinjak, uglavnom žene i djeca, a oko 80 školaraca upisali smo u našu osnovnu školu. Vrijedni su to ljudi, žele raditi pa pretpostavljamo, kada im se riješe radne dozvole, da će i oni biti zaposleni u turizmu – kaže Boris Luketić iz Turističke zajednice Plitvička jezera dok se uspinjemo na prvi od tri vrha, 1097 metara visoki Mrsinj. Vrijeme nam nije naklonjeno, kiša, hladnoća i vjetar učinili su nimalo lak uspon za nas početnike još kompliciranijim. Lika nam je tog prvog dana, izgleda, odlučila pokazati svoje ćudljivo lice, no to nas nije omelo.
Boris, kao lokalac i HGSS-ov certificirani vodič za snalaženje u nepristupačnim područjima stao je na čelo planinarske kolone. Malo tko, rekli su nam, bolje poznaje teren Plitvičkih jezera i okolnih planina kao on. Usprkos iskusnom vodiču, uspon skliskim krškim terenom i strmim šumskim puteljcima nije bio nimalo jednostavan. I dok je Boris veselo grabio naprijed, mi smo tempo održavali uz dosta muke.
– Evo, sad će pauza, samo što nije – uvjeravao nas je putem, no ona je uslijedila tek nakon najstrmijih dijelova. Ipak, sreća koju smo osjetili kada smo se konačno dočepali vrhunca usporediva je možda jedino s trenutkom kada majka nakon porođajnih muka ugleda svoje dijete. Prva etapa liječenja Likom bila je uspješno svladana. Nakon spusta okrijepio nas je lovački gulaš u Vili Ursuli, udobnom i toplom restoranu okruženom kolibama za odmor. Na livadama uokolo pasu egzotične afričke kokoši. Poslije smo doznali da su ondje jer se hrane zmijama. Nakon lovačkog gulaša, okušali smo se i u pucanju iz airsoft puške u klubu koji je pokrenuo Luketić. I rešetanje limenki airsoft puškom ljekovito je u Lici, vjerujte mi na riječ.
Srdačnu dobrodošlicu priredio nam je i Danijel koji sa suprugom Martinom vodi kuću za odmor Vila Angy gdje smo pojeli možda najbolji hotelski doručak u posljednje vrijeme. Prije nekoliko godina, otkrio nam je Danijel, kod njega je s društvom na motociklima odsjeo talijanski ministar vanjskih poslova i pohvalio njegov izbor vina što kao rođeni Bosanac s ličkom adresom doista nije očekivao.
Mi pak nismo očekivali da ćemo se toliko zaljubiti u plitvičku štrudlu, omiljenu ličku slatku deliciju kojom su nas, baš kao i rakijom, nutkali na svakoj etapi našeg putovanja. Prema originalnom bakinom receptu, ali i uz brojne inovacije već je 20 godina priprema Gordana Radaković, vlasnica OPG-a Plitvička štrudla. Njezini se proizvodi mogu kupiti i u nekim trgovačkim lancima, ali nije joj lako.
– Potražnja je uvijek veća od onoga koliko uspijem proizvesti, a zbog korone sam ostala bez zaposlenika pa sada sve radim sama – kaže Gordana koja dnevno umijesi i ispeče oko 300 štrudli s različitim nadjevima, od tradicionalne s jabukama i sirom do onih s višnjama, orasima, makom... Na Plitvicama i u trgovačkim lancima pakiranje od dvije štrudle može se kupiti po cijeni od 18 do 21 kunu pa Gordanu opravdano nagovaramo da povisi cijenu.
Malo dalje, na visoravni podno stamenih planina oko 1000 ličkih pramenki pase na imanju OPG-a Zdene Ramljaka. Djeca mu stasaju igrajući se s čoporima pastirskih pasa, a popodnevni zen upotpunjuje praiskonsko blejanje autohtonih ličkih ovaca. Desetljećima se pramenka pokušavala križati s drugim vrstama kako bi dobila na mesnosti, no sada se, zahvaljujući sredstvima EU, vratila na velika vrata.
– Pramenka je idealna pasmina za ličke krajeve. Otporna je na vremenske uvjete i savršena za ove terene – objašnjava Zdeno Ramljak koji ličku janjetinu, glavni pramenkin proizvod, izvozi uglavnom u Zadar. Pramenkina se vuna pak peletira te se od nje dobiva izvrsno gnojivo, a upotrebljava se i za izradu simpatičnih suvenira.
Plitvičke štrudle, ovce, kvalitetna šljiva, ono je što smo očekivali u koreničkom području, ali nismo se nadali da ćemo tamo vidjeti i turističko naselje s interijerima dizajniranim kao da ste u New Yorku (radila ih je slavna Mirjana Mikulec). Baš to nudi nedavno otvoreno naselje Plitvice
Village. Selo je to budućnosti za najrazmaženije turiste dubljeg džepa. Otvoreno je prošlog Božića, a uz luksuzni smještaj s unutarnjim i vanjskim bazenima te dječjim parkom, Plitvice Village zimi nudi i sanjkalište s umjetnim snijegom, objašnjava nam voditeljica Sandra Pernar dok uživamo u specijalitetu kuće, pastrvi s bademima. Uokolo kompleksa zasađeni su i nasadi aronija i malina od kojih teta kuharica priprema najfinije deserte, a odnedavno su u Plitvice Villageu zaposleni i Ukrajinci.
– Smještaj posjetitelji najčešće rezerviraju na sedam dana. To je optimalno vrijeme u kojem se može upoznati sve ono što nudi Lika – kazuje Sandra. Selo budućnosti ličkog turizma biraju oni koji na neko vrijeme, kaže, žele pobjeći od svega, a takvih je sve više. Da je interes za smještaj na koreničkom području iz godine u godinu sve veći, potvrđuje i Boris Luketić.
– Ljudi su prepoznali da uz posao kojim se inače bave, postoji i mogućnost zarade od turizma kao i na moru. U našoj općini živi oko 4000 ljudi, a imamo 5300 kreveta, više nego stanovnika – govori on. Dugo se smišljalo i kako rasteretiti posjećenost Plitvičkih jezera gdje je do pandemije bila tolika gužva da je i UNESCO zaprijetio povlačenjem zaštite.
– Turiste šaljemo da posjete druge lokalitete uokolo Korenice, ali i u Gospić, Smiljan, Udbinu... U zadnje dvije godine otkako je korona povećava se i broj individualnih posjetitelja s duljim boravkom, a prorijedio se broj azijskih grupa koje stihijski dolaze u park. Osim toga, Plitvička jezera uvela su pravilo da se posjetitelji unaprijed najave kada dolaze pa sada puštamo oko 500 ljudi svaki sat. Razvukli smo posjetitelje što je na kraju rezultiralo time da broj dolazaka raste, a gužve su manje – navodi on.
Mi Ličani tvrdi smo ljudi
Idućeg nas je dana probudio teški muskulfiber, suvenir na uspon na Mrsinj. Izliječio nas je zarazni entuzijazam našeg drugog domaćina, načelnika Općine Udbina Josipa Seučeka (uz šljivovicu, naravno). Da je u njegovoj općini turizam nepoznanica, priznaje bez fuliranja.
– Mi Ličani tvrdi smo ljudi. Radije ćemo motikom raditi, nego da nekome na engleskom svaki dan kažemo ‘dobar dan’. Nakon korone, međutim, počeli su nam dolaziti ljudi sa svih strana pa ulažemo u kapacitete, edukativne i biciklističke staze – govori dok se u prtljažniku kamiona drmusamo prema drugom vrhuncu, 1657 metara visokom Ozeblinu na Plješivici. Udbina, inače godišnje ima sunčanih dana gotovo kao i Hvar. Mi smo, međutim, odabrali baš jedan od rijetkih kada sunca nije bilo. Magla i vlaga u ovom su slučaju naš uspon na Ozeblin učinili još čarobnijim.
Da je netaknuta priroda često izlizana fraza, shvatili smo čim smo zakoračili na planinarsku stazu koja vijuga šumom bukve i hrasta lužnjaka. Divljina je ondje takva da nam se činilo kao da smo se vratili 2000 godina unatrag kada je čitavu Europu prekrivala golema šuma bez kraja i konca. U ovom su slučaju prije planinara stazom prošli HGSS-ovci kako bi poplašili medvjede, vukove i drugu divljač koja je ovdje poput domaćih životinja.
Medvjede, na žalost ili na sreću, nismo sreli, no društvo su nam pravili veseli planinari iz Korenice, Udbine i Bihaća. Na Ozeblinu zbog magle opet se nismo mogli diviti pogledu, ali smo zato uživali u domaćoj višnjevači udbinskog planinara Stipe.
A nakon planine, opet smo bili gladni kao vuci. Da je utažimo, omogućili su nam pak dečki iz DVD-a Udbina koji su, čim smo se spustili u dolinu, s ražnja skinuli janjca. Njihova je janjetina bila sočna, hrskava i savršeno zasoljena, ukratko – jedna od najboljih koje smo probali u posljednjih desetak godina. I, naravno, lički ljekovita.
Iscjeljujuća svojstva imaju i kreme, ulja i pripravci na OPG-u Ajda Lavanda. Nestvarno lijepo izgleda imanje Melanie Ajduković smješteno na brežuljku usred ljubičastih nasada biljke za koju kažu da je bila među onima koje su Adam i Eva ponijeli sa sobom kada su napuštali rajski vrt. Kada je odlučila pokrenuti uzgoj mediteranske biljke u klimatski surovijoj Lici, kaže Melanie, svi su joj se smijali, no njezini proizvodi danas ponosno nose oznaku Lika Quality. Komadić zemlje u selu Mutilić kod Udbine dobila je u nasljedstvo, u kućici iz bajke može se i odsjesti, a njezini joj gosti, otkriva, nerijetko pomažu u berbi, zalijevanju i brizi oko nasada jer ih to opušta.
Udbina ima još jedan nesvakidašnji turistički adut, a to je crkva Hrvatskih Mučenika, velebna građevina od bračkog kamena. Ondje smo, neočekivano, kušali i najbolju šljivovicu na našem proputovanju, a natočio nam ju je župnik mons. Josip Šimatović. Dok s njim razgovaramo, u dvorištu crkve čujemo žamor stotina mladih iz cijele Hrvatske koji u Udbinu dolaze na duhovnu obnovu. Otkako je pandemije, kaže Šimatović, sve je više onih koji se vraćaju kršćanskim vrednotama.
– Naša se crkva nalazi na hodočasničkoj stazi koja vodi prema Međugorju. U Udbini je 2019. zbog toga bilo oko 40.000 hodočasnika – otkrio je Šimatović. Kako bi hodočasnici imali gdje odsjesti, i u Udbini se sve više grade smještajni kapaciteti. Odmah preko puta crkve nalazi se Plitvice Sun Resort, luksuzna vila s dva bazena i podnim grijanjem u kojoj, doznajemo od vlasnika, znaju boraviti i neki naši slavni nogometni reprezentativci. Nešto dalje gradi se pak hostel za prihvat 50-60 ljudi i samo što nije završen.
– U Visuću jedan naš mještanin gradi luksuzno lječilište za psihičko opuštanje menadžera, direktora, odnosno prezaposlenih, stresom opterećenih ljudi. Čovjek inače ima 1000 ovaca, bavi se poljoprivredom, no ulaže u turizam jer želi da mu djeca ostanu u Lici – navodi Seuček, dok se oštrim zavojima uspinjemo na našu sljedeću postaju, imanje OPG-a Dejanović.
Njegov vlasnik Bariša Deluksuznijih
Kada je svijet tražio lijek za koronu, mi smo ga pronašli ovdje u čistom zraku, zdravoj hrani i ličkoj divljini. Zato smo i pokrenuli priču “Lika je lik”
janović lokalna je legenda. Nakon što je s 27 godina ostao paraliziran u prometnoj nesreći, odlučio je napustiti svećeničku službu, oženiti se i postati pastir. Danas je pak među najzaslužnijima što je od izumiranja spašena lička buša, autohtona pasmina goveda koju su u planinama prije više od šest tisuća godina uzgajali Iliri i Japodi, a onda i stari Slaveni.
Ekološka regija
– Buša ima otpornu, primitivnu genetiku i kao stvorena je za ovo podneblje. Cijele je dane na ispaši, hrani se gotovo isključivo biljem koje raste ovdje na Plješivici pa je njezino meso izvrsne kvalitete – govori Bariša koji je počeo s nekoliko grla. Sada ih, zahvaljujući poljoprivrednim fondovima EU, na proplancima uokolo imanja pase i nekoliko stotina. Kvalitetu bušina mesa otkrili su u Europi pa posao, kaže, ne staje.
– Ekološki proizvodi sve su više na cijeni. Mi u Lici ne možemo parirati masovnoj poljoprivrednoj proizvodnji velikih europskih zemalja, no svi bismo profitirali kada bi se Lika proglasila ekološkom regijom, a to bi ovamo privuklo još više turista – otkriva nam svoj za sad nedosanjani san Bariša. A da je Lika što se toga tiče na dobrom tragu, potvrđuje i Seuček.
– Na području Udbine ima oko 300 OPG-ova. Zahvaljujući EU fondovima količina stoke koja se ovdje uzgaja porasla je za 300 posto, a više od 90 posto OPG-ova bavi se ekološkom proizvodnjom – navodi Seuček dok večeramo u restoranu Ličko selo, gurmanima dobro poznatom po najboljem roštilju u ovom dijelu Hrvatske.
Posljednji dan bio je rezerviran za posjet Gospiću, ličkoj prijestolnici i jedinom hrvatskom gradu koji u svom centru ima adrenalinski park. U parku Likos ljubitelji uzbuđenja mogu sudjelovati u paintball izazovima, isprobati zipline i kupati se u osvježavajućoj, bistroj vodi rijeke Novčice. Likos je, doznajemo, idealno mjesto za team buildinge, dječje rođendane, kao i za one koji vole aktivni odmor.
Obišli smo u Gospiću i nedavno postavljeni spomenik Nikoli Tesli, izumitelju zbog kojega u Gospić i rodni mu Smiljan godišnje dođe oko 40.000 posjetitelja. Osvježili smo se i hladnim Velebitskim pivom u Highlander pubu (proizvodi ga gospićki gradonačelnik Karlo Starčević), a onda pravac treći vrh – Oštra.
Nakon avantura na Mrsinju i Ozeblinu, uspon od 796 metara činio nam se kao mačji kašalj, no već smo na početku shvatili zbog čega je dobio svoje ime. Bilo je oštro, ali srećom, kratko je trajalo. Lika nam je tog zadnjeg dana ipak odlučila pokazati svoje prijateljsko lice pa smo prvi put uživali u pogledu s vrha.
I dok su se pred nama pri povratku počeli ocrtavati obrisi zagrebačkih novogradnja, sjetili smo se riječi pokojnog Željka Malnara, još jednog zaljubljenika u Liku.
– Kada se vraćam u civilizaciju, vidim okrutnost, oholost i pohlepnost, ja ne pripadam tom svijetu, pripadam divljini – kazao je Malnar, autor sjajne putopisne knjige “Kroz surovu divljinu Like”. Toj surovoj, ali ljekovitoj divljini, i mi se jedva čekamo vratiti!