Sinkovići, Dražen, Kukoč, Sandra... su neponovljivi
U 30 godina našeg olimpizma imali smo niz istinskh šampiona, tri zlatne olimpijske momčadi, srebro zlatnog sjaja i niz drugih neponovljivih trenutaka
Trideset godina samostalnog olimpizma je za nama pa je vrijeme za inventuru. A imamo se čime i pohvaliti jer među 52 olimpijske medalje jest i 18 zlata - tri momčadske, tri u posadama te 12 pojedinačnih. A u društvu 12 veličanstvenih prvi koji je osvojio pojedinačno zlato za Lijepu Našu, dizač utega Nikolaj Pešalov, zapravo i nije bio Hrvat ali je bio hrvatski građanin i zdušno se borio za hrvatske boje.
Senzacionalno Sarino zlato
Drugo, treće i četvrto pojedinačno zlato osvojila je neponovljiva skijašica Janica Kostelić koja je na jednim Igrama osvojila tri zlata. I prava je šteta što se njenu bratu Ivici sportska sreća barem jednom nije naglašeno osmjehnula no i njegova četiri srebra, u našim očima, ne čine ga ništa manjim olimpijskim velikanom.
Prvo od dva zlata diskašica Sandra Perković osvojila je u Londonu kada se pozlatio i strijelac Giovanni Cernogoraz da bi četiri godine kasnije u Riju, u toj istoj disciplini (trap), zlato osvojio sportaš (Josip Glasnović) koji u Londonu nije ni nastupio.A te 2016. dogodilo se i zlato kojem smo se najmanje nadali, kopljaško Sare Kolak. Nije u rangu onog plivačkog iz 1968. (koja je na Igre došla kao članica štafete) ali dovoljno da ga proglase najvećim iznenađenjem atletskih natjecanja u Riju. A na Igrama u Tokiju pozlatila se nova zvijezda ženskog sporta u Hrvatskoj - tekvondašica Matea Jelić. Kninjanka je neposrednošću oduševila i sve one koji sport prate isključivo kroz “lifestyle” magazine.
No, osim pojedinačnih zlatnika, imali smo mi i velikane u zlatnim vrstama kao što su rukometaši Patrik Ćavar (najbolji strijelac u Atlanti 1996.) i Ivano Balić (genijalni kreator igre zlatne vrste iz Atene) ili pak vaterpolist Miho Bošković (najbolji igrač svijeta olimpijske 2012.). Priča za sebe je stolnotenisač Zoran Primorac koji za Hrvatsku nije osvojio medalju ali je apsolutni hrvatski rekorder sa sedam olimpijskih nastupa. A genijalci svog sporta bili su i članovi selekcije koja je osvojila “srebro zlatnog sjaja”, košarkaši Toni Kukoč i Dražen Petrović.
A član te vrste bio je i Franjo Arapović, koji je pričao o iznimnom pritisku na nacionalnu vrstu:
- Nama su predsjednik Tuđman i ministar obrane Šušak kazali da dolaze na finale a mi još ni krenuli iz Zagreba nismo. Hrvatska je bila u ratu, meni su četiri brata bila pod oružjem, a hrvatski branitelji pričali su o tome da bi sve osim olimpijskog finala bio neuspjeh. Po sastavu je to od nas i bilo logično očekivati ali u normalnim uvjetima a ne u ratnim okolnostima kada znaš da si u ulozi promotora svoje države. Zbog tog enormnog pritiska se i dogodilo da su pojedini igrači igrali sa 60-70 posto svojih mogućnosti. Premda je svako olimpijsko zlato jače od srebra, zbog povijesnog konteksta ovo naše srebro imalo je promotivnu snagu jače od bilo kojeg kasnije osvojenog zlata.
Za razliku od košarkaša, vaterpolisti i rukometaši nisu bili te sreće (nisu imali dovoljno snažne lobiste) pa da i oni nastupe u Barceloni gdje bi, također, bili kandidati za medalju. Uostalom, obje te reprezentacije to su potvrdile četiri godine kasnije u Atlanti gdje su rukometaši osvojili zlato, a “dupini” srebro. A za njega je jedan od najzaslužnijih bio Dubravko Šimenc, igrač s topom u ruci čiju je snagu, utakmici svih utakmica, osjetio i Aleksandar Šoštar, vratar reprezentacije SR Jugoslavije.
- S jedne strane nasuprot nas su bili moji bivši suigrači poput Milanovića i Šoštara, a s druge strane je bila riječ o reprezentaciji zemlje koja je našem narodu nanijela toliko zla. I zato sam, nakon što sam zabio taj presudni pogodak, svoju radost podijelio sa svojim narodom.
Valent i Martin su čudo svjetsko
Povijesni trenutak, ponajprije za sport koji nam je donio najviše olimpijskih medalja (veslanje), bio je syneyski nastup brončanog osmeraca čiji je član bio i Igor Boraska, sportaš koji će smo dvije godine kasnije nastupiti na Zimskim olimpijskim igrama, kao član boba četverosjeda. Njega kao vrlo posebnog olimpijca pitali smo tko su za njega, u ovih 30 godina, najveći hrvatski olimpijci.
- Premda je Sandra Perković fenomenalna sportašica, među olimpijkama to je ipak Janica. Kada su u pitanju najbolji olimpijci, premda su zapravo momčad, za mene su to Valent i Martin Sinković. Oni su hrvatsko sportsko čudo kakvo se neće ponoviti baš kao što se nikad neće ponoviti niti onakva utrka u kojoj je Damir Martin ostao bez zlata za sedam
• tisućinki.
Nama su Tuđman i Šušak rekli da dolaze na finale a mi ni iz Zagreba nismo krenuli. Eto, pod kakvim smo pritiskom bili, prisjetio se Arapović