Pedeset sekundi za pobjedu nad Putinom

Iako je ruski despot Vladimir Putin samo 50-ak sekundi morao čekati turskog kolegu Recepa Tayyipa Erdoğana, tih 50 sekundi jasno upućuje na činjenicu da se Putinova reputacija urušava i među njegovim političkim saveznicima. Upravo je Putin svih ovih godina brižno gradio imidž onog kojeg su drugi morali čekati, želeći time pokazati svoju nadmoćnost. Putina su svi morali čekati, papa Franjo, Donald Trump, Angela Merkel, pa čak i kraljica Elizabeta II. Neki su ga čekali samo 15-ak minuta, a neki satima. Radilo se o tipičnoj Putinovoj diktatorskoj igri u kojoj je druge tjerao da ga čekaju kako bi pokazao tko je moćniji. Zbog istog razloga jednom je u prostoriju u kojoj se sastao s kancelarkom Merkel pustio svoje pse, iako je znao da se Merkel boji pasa. No, sada je mogao naučiti da su i drugi autokrati, poput Erdoğana, savladali njegove trikove. Erdoğan je za ovu osvetu imao poseban razlog, s obzirom na to da ga je Putin prije dvije godine izložio sličnom poniženju, ostavivši ga da čeka dvije minute pred vratima njegova ureda, što su također snimile kamere pa se ponižavajuća snimka brzo proširila ruskim medijima. Ovaj se put Putin zatekao u ponižavajućoj situaciji. Tih 50 sekundi pred kamerama izgledao je potpuno izgubljeno, nespretno i nesigurno. Vrpoljio se, prebacujući težinu s jedne noge na drugu, a grimase na njegovu licu otkrivale su koliko mu je neugodno.

Sada je u nadmoćnoj poziciji bio turski čelnik, koji je Putinu jasno ukazao na granice njegove moći. Putin je prije nekoliko dana pobjedonosno najavio da je Rusija u Ukrajini “tek na početku”, sugerirajući da će Rusija ostvariti sve svoje ciljeve u Ukrajini. Putin je tako pokušavao prikriti činjenicu da je invazija na Ukrajinu razotkrila brojne slabosti ruske vojske i da se temeljila na pogrešnim procjenama, što je naposljetku dovelo do prave katastrofe za Ruse, koji su u Ukrajini, kako procjenjuje CIA, računajući poginule i ranjene, izgubili više od trećine svojih snaga. Putin u Ukrajini prkosi Zapadu, dovodeći u pitanje zapadnu globalnu političku i gospodarsku hegemoniju, i to s upitnim rezultatima, dok turski predsjednik Erdoğan također prkosi Zapadu, ali iznimno uspješno, koristeći svaku priliku za nametanje vlastitih interesa. Prije nekoliko godina, kada je Erdoğan odlučio kupiti raketni sistem S-400 od Rusije, mnogi na Zapadu počeli su se pitati je li Turskoj i dalje mjesto u NATO-u. Amerikanci su za odmazdu izbacili Tursku iz programa nabavke borbenih zrakoplova F-35, nametnuvši istodobno i sankcije turskoj obrambenoj industriji. Međutim, Turska nije odustajala. Od Rusije, preko Sirije, pa sve do Libije, Erdoğan je tvrdoglavo ustrajavao na samostalnoj politici, koja se rijetko preklapala s interesima Zapada i NATO-a. Međutim, Putinova invazija na Ukrajinu pružila je Erdoğanu priliku koja se ne propušta. Turska je članica NATO-a, ali je istodobno bliska i s Ukrajinom i s Rusijom, što joj omogućava da u rusko-ukrajinskom ratu preuzme posredničku poziciju, koja je Tursku, i to na velika vrata, vratila na svjetsku pozornicu. Turska svijetu želi poslati poruku kako upravo o Turskoj ovisi budućnost svjetskog mira, kao što Erdoğan istodobno svijet spašava od gladi, najavljujući sporazum o prijevozu ukrajinskog žita kroz Crno more. Erdoğan vješto nameće svoja pravila i koristi svaku priliku za ostvarenje svojih geostrateških interesa, po svaku cijenu, ne plašeći se sukoba, kako sa Zapadom tako i s Rusijom. Erdoğan je zbog sukoba u Siriji prije nekoliko godina bio na rubu rata s Rusijom, ali su poslije, nakon što je Putin 2016. obavijestio Erdoğana da njegovi časnici pripremaju vojni udar, njihovi odnosi obnovljeni i poboljšani. Rat u Ukrajini ozbiljno ugrožava turske interese na Crnom moru, a Turska ne želi da Rusija preuzme kontrolu nad ukrajinskim dijelom crnomorske obale. Ankara je ukrajinske snage opskrbila vrlo učinkovitim dronovima Bayraktar, koji su odigrali važnu ulogu na početku ruske invazije, omogućivši Ukrajincima da zaustave napredovanje ruskih snaga i obrane Kijev. Turska je od ulaska u NATO zbog svoje iznimne geostrateške pozicije imala privilegiranu poziciju u zapadnom vojnom savezu, što je ponovno došlo do izražaja i ovih dana, kada su Švedska i Finska najavile ulazak u NATO. Koristeći činjenicu da Zapad u ovom ovisi o Turskoj, Erdoğan je blokirao ulazak Švedske i Finske sve dok njegovi zahtjevi ne budu ispunjeni. Erdoğanu se trgovačka politika isplatila, s obzirom na to da su Šveđani i Finci, kao i ostale članice NATO-a, brzo popustili, prešutno pristajući na promjenu politike prema Kurdima, uključujući i izručenje pojedinaca koje Turci traže zbog terorizma. Odjednom su i Amerikanci promijenili mišljenje o Turskoj, najavljujući spremnost da zaborave epizodu s ruskim sustavom S-400, pa se tako ponovno se počelo razgovarati o američkoj prodaji borbenih zrakoplova, F-35 Turskoj. Erdoğan je ponovno postao onaj bez kojeg se ne može, a to, naravno, ima svoju cijenu. Zato je Erdoğan zasad najveći geostrateški dobitnik u Putinovu ratu protiv Ukrajine.

Erdoğan je ponovno postao onaj bez kojeg se ne može. Zato je zasad najveći geostrateški dobitnik u Putinovom ratu protiv Ukrajine