Kako su unuci zadarskog fašista postali radikalni komunisti
Braća Giacomo i Piero Despali djelovali su u redovima terorističkih skupina radikalne ljevice i osuđeni na višegodišnje zatvorske kazne PRIČA O TROJICI ZADRANA KOJA SU SE U RATU TALIJANSKE DRŽAVE PROTIV LJEVIČARSKIH TERORISTA BORILA NA SUPROTNIM STRANAMA
Četvrti rujna 1975., u ulici Via delle Ceramiche u Padovi, ubijen je 44-godišnji policajac Antonio Niedda, oženjen i otac dvoje djece. Atentat na njega izvršio je 25-godišnji Carlo Picchiura zvani Picchi, pripadnik najradikalnijeg krila terorističke organizacije Crvene brigade, inače student treće godine filozofije. S njim je u bijelom Fiatu 128 bio i 22-godišnji Piero Despali, rođeni Zadranin (1953.) koji je upravo krenuo na drugu godinu studija medicine. U redovima terorističkih skupina radikalne ljevice djelovao je u to vrijeme i Pierov stariji brat Giacomo, rođen 1951. također u Zadru.
Njihovo prezime Despali je zapravo talijanizirani oblik prezimena Dešpalj, arbanaške obitelji čiji su se preci doselili u Zadar u prvoj polovici 18. stoljeća kada su još nosili izvornu albansku inačicu obiteljskog prezimena - Gjeshpali.
Za razliku od braće Despali (Dešpalj) koji su se rodili u poslijeratnom, jugoslavenskom Zadru, njihov stariji sugrađanin Antonio Varisco došao je na svijet u istome gradu, ali 1927., dakle u vrijeme kada je Zadar pod imenom Zara bio u sastavu Kraljevine Italije.
Terorizam Crvenih brigada
Sva trojica završila su u Italiji. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća kada je Apeninskim poluotokom harao tzv. lijevi terorizam, braća Despali bili su mladi studenti, aktivno uključeni u djelovanje radikalnih ljevičarskih skupina i njihove terorističke akcije, a Antonio Varisco bio je u to vrijeme visoko rangirani policijski časnik u činu potpukovnika talijanskih karabinjera. Dakle, riječ je o trojici Zadrana koji su se našli u istome ratu, onom između države i terorista, ali na suprotnim stranama nišana.
Antonija Varisca više nema. Ubili su ga 1979. u Rimu pripadnici Crvenih brigada, militantne ljevičarske organizacije zbog čijih su nedjela 70-e i 80-e godine prošlog stoljeća u političkoj povijesti Talijanske Republike dobile naziv “olovne godine” (anni di piombo). Cijela se Europa sjeća najspektakularnijeg terorističkog pothvata Crvenih brigada kada su 1978. oteli, a potom i ubili Alda Mora, lidera talijanskih demokršćana koji je za života obnašao visoke državne dužnosti u vladi i senatu, inače jednog od glavnih tvoraca Osimskih sporazuma kojima su 1975. definitivno regulirana granična pitanja između SFR Jugoslavije i Italije. Nakon 55 dana zatočeništva, teroristi su prema odluci samoproglašenog “narodnog tribunala” likvidirali Alda Mora, njegovo tijelo strpali u crveni Renault 4 i javili policiji gdje je parkiran auto. Italija je tog 9. svibnja 1978. bila u šoku.
Ratujući protiv vladajućeg režima, dakle, dva
mlada Zadranina Giacomo i Piero Despali ratovali su i protiv svog sugrađanina Antonija Varisca koji je u časničkoj odori policajca položio život u obrani ustavnog poretka Italije.
Nakon brutalne likvidacije policajca Niedde, ubojica Picchiura koji je u njega ispalio pet hitaca iz Berette kalibra 7,65 mm uhićen je i osuđen na 26 godina zatvora (umro je 2013.), a Piero Despali je kao njegov suvozač u bijelom fiatu 128 uhićen, prilikom policijskog ispitivanja pretučen i nakon mjesec dana koliko je proveo u pritvoru pušten. Nekoliko godina poslije u seriji suđenja pripadnicima radikalne ljevičarske organizacije “Radnička autonomija” (Autonomia operaia), koja su se pod zajedničkim nazivnikom borbe protiv “crvenog terorizma” odvijala u razdoblju od 1979. do 1988., Piero Despali osuđen je na pet i pol, a njegov stariji brat Giacomo na šest i pol godina zatvora.
Životni i politički put ove dvojice rođenih Zadrana sasvim je atipičan. Njihov otac Bepi rođen je također u Zadru, u arbanaškoj obitelji Dešpalj. Ovo zadarsko prezime današnjoj je generaciji Hrvata poznato uglavnom po čuvenoj glazbenoj obitelji Dešpalj koja je prije više od 60 godina utemeljila zadarski festival Glazbene večeri u Sv. Donatu.
Fašističke manifestacije
Nakon svršetka Drugog svjetskog rata kada je Zadar pripao novoj državi Jugoslaviji, Bepi Dešpalj odlučio je optirati za Italiju pa je krajem 50-ih godina sa suprugom i dva malodobna sina, Giacomom i Pierom, zauvijek napustio svoj rodni grad. Bepijeva majka Luca kao i njegov brat i tri sestre također su napustili Zadar, neki od njih optiravši za talijansko državljanstvo, a neki preselivši se u druge države. Bepijev otac Giacomo, stari zadarski Arbanas, stradao je u neposrednom poraću nakon ulaska partizana u grad. Likvidirali su ga krajem 1944. po hitnom nalogu OZN-e, bez sudskog postupka, a kada su prije nekoliko godina prvi put objavljeni arhivski dokumenti o poratnim partizanskim zločinima u Dalmaciji, u njima je pisalo da je Giacomo Dešpalj ubijen jer je u razdoblju talijanske vladavine “sudjelovao na svim fašističkim manifestacijama u Zadru” i zato što mu je jedna kćer “ljubovala s njemačkim oficirom Kleinerom”.
Dakle, dvojica radikalnih talijanskih komunista Giacomo i Piero zapravo su unuci zadarskog fašista i nećaci žene koja je bila ludo zaljubljena u šefa komande grada za vrijeme njemačke okupacije. Djed Giacomo je privrženost Mussolinju platio glavom samo nekoliko dana nakon ulaska partizana u grad. Jedan od dvojice braće Despali (Dešpalj), očito, dobio je ime Giacomo upravo po tom djedu.
Početkom 2020. godine iz tiska je izišla knjiga u kojoj su autori braća Despali prvi put javno iznijeli svoju priču o aktivnostima, protagonistima i ciljevima radikalne ljevičarske organizacije kojoj su pripadali. Naslov knjige rimskog izdavača DeriveApprodi glasi: “Autonomni – Povijest venetskih političkih kolektiva za radničku vlast” (Gli autonomi – Storia dei collettivi politici veneti per il potere operaio).
Na Wikipediji danas piše da su “Collettivi politici veneti” (CPV), kojima su pripadali Giacomo i Piero Despali, “bili naoružana teroristička organizacija ljevice” te da su “osnovani 1973. i bili aktivni sve do 1985.” Nastali su raspuštanjem grupacija “Potere operaio” (Radnička vlast) i “Autonomia operaia” (Radnička autonomija) nakon čega je dio mladih radikala odlučilo utemeljiti “Collettivi politici veneti per il potere operaio”.
Intelektualni autoritet ovih ekstremnih ljevičarskih grupacija bio je još živući talijanski filozof i politolog, 89-godišnji Antonio Negri, koji je predavao na padovanskom Fakultetu političkih znanosti i na pariškoj Sorbonnei, a slovio je kao jedan od najboljih interpretatora političke filozofije Barucha de Spinoze. Zajedno s Louisom Althusserom i Gillesom Deleuzeom Negri je dao veliki doprinos suvremenoj revalorizaciji ovog velikog nizozemskog mislioca 17. stoljeća. Bio je ne samo vrsni teoretičar nego i politički aktivist, jedan od osnivača organizacija radikalne ljevice poput “Radničke vlasti” i “Radničke autonomije” te njihov političko-ideološki mentor. Zbog “subverzivnog udruživanja” s organizacijama koje su proglašene terorističkim osuđen je 80-ih godina na dvanaest godina zatvora, a nakon nekoliko godina provedenih u ćeliji bio mu je dopušten “poluslobodan” režim izdržavanja kazne. Danju je bio uvjetno slobodan, ali je svake večeri morao doći u zatvor i u njemu prespavati.
Ne čudi, dakako, da je recenziju knjige braće Despali napisao upravo on, “filozof među teroristima”, opisavši ljevičarski radikalizam 70-ih godina kao “prevrat jedne generacije mladih koji su sanjali društvenu pravdu misleći kako im tadašnji povijesni kontekst ekonomskog i socijalnog razvitka pruža povoljne uvjete za ostvarenje tog sna”. Braća Despali napisala su knjigu koja je povijest poraženih, ali ta nas je povijest sustigla, utvrdio je ovaj filozof u svojoj recenziji.
Nakon objavljivanja knjige, dva su brata prošle godine u rujnu dala intervju talijanskom internetskom portalu PadovaOggi, čime su prvi put izišli u javnost, gotovo 50 godina nakon što je Giacomo uhićen i utamničen, a Piero nestao u dugogodišnjem bjekstvu izvan Italije. Uvjet za ovaj intervju bio je da ih se ne fotografira tako da su uz tekst razgovora koji je objavljen u dva nastavka umjesto fotki objavljeni crno-bijeli crteži koje je izradio Claudio Calia, a na kojima su prikazani novinar i njegova dva sugovornika kako razgovaraju u nekom uredu. Jedina fotka na kojoj ih se može vidjeti potječe iz 70-ih godina kada su bili mladi buntovni studenti, a objavljena je na omotnici njihove knjige.
Na pitanje novinara je li ovo razgovor s dva bivša terorista, Giacomo je uzdahnuo: “Terorizam je kad neselektivno ubijate ljude, terorizam je kad napravite masakr poput postavljanja bombe u vlaku Italicus, ili na željezničkom kolodvoru u Bologni, ili u Banci dell’Agricoltura. To je bio terorizam”. Mi smo, nastavlja on, djelovali u tada vrlo širokom ambijentu ljevice, uvjereni da je pravi trenutak i da možemo uspjeti. To uvjerenje podržavao je i međunarodni kontekst, postojali su tada Sovjetski savez, Maova Kina, Castrova Kuba… Početkom 70-ih godina ta je atmosfera bila vrlo inspirativna za sve nas koji smo se smatrali revolucionarnim borcima za komunizam.
Na pitanje kako bi sebe definirali u tom razdoblju borbe protiv kapitalističkog sustava, “zadarska” braća kažu da su bili “militantni, ali školovani revolucionari”, formirani u sveučilišnom ambijentu koji je iznjedrio ne samo lijeve nego i desne fašističke militante među studentima i docentima, koji su uz vladajući režim također predstavljali njihove političke neprijatelje.
Govorilo se o nama da smo ekspozitura nekih međunarodnih krugova, sudac Pietro Calogero je vjerovao da nas je plaćala CIA i da je Padova centrala talijanskog terorizma. Kamo sreće da smo iza sebe imali jaku međunarodnu silu, ali nismo. Da, pribjegavali smo političkom nasilju, ali to je za nas bio nužan odgovor na nasilje koje su provodile državne institucije, na zatvaranje političkih neistomišljenika, na premlaćivanja naših ljudi po questurama i vojarnama. Postavilo se tada ključno pitanje: smije li država imati ekskluzivno pravo na ubijanje kao što je recimo ubila 25-godišnjeg Francesca Lorussoa, našeg suborca iz grupacije “Lotta continua” (“Borba se nastavlja”), mladića kojega je 1977. tijekom studentskih demonstracija u Bologni ustrijelio policajac. No, ipak, za razliku od drugih radikalnih grupa, mi u CPV-u nismo prakticirali politička ubojstva – ispričao je, između ostalog, Giacomo Despali novinaru tijekom 4-satnog razgovora.
”Nismo bili teroristi”
Zanimljiv je i dio intervjua u kojem ovi protagonisti “olovnih godina” govore u kakvom su međusobnom odnosu bile tadašnje ekstremističke ljevičarske organizacije u Italiji, a bilo ih je mnogo. Kako su gledali jedni na druge, jesu li se međusobno doživljavali kao suparnici ili partneri, primjerice pripadnici Venetskih političkih kolektiva i oni Crvenih brigada?
”Mi smo se gotovo svi međusobno poznavali, ali imali smo različite metode i puteve dolaska do istog cilja. Npr. između nas i pripadnika Crvenih brigada postojale su u mnogočemu oprečne vizije djelovanja. Oni su živjeli i radili u tajnosti, a to se kosilo s našim životnim stilom, mi smo bili sasvim otvoreni, zabavljali smo se, živjeli bez skrivanja, političku borbu nismo osjećali kao žrtvovanje, već naprotiv kao zadovoljstvo. I mi smo se često kockali, riskirali opasne situacije, ali nikad nismo prihvatili koncept i praksu političkih ubojstava”.
Na pitanje je li njihova knjiga zapravo priča o porazu, povijest koju pišu poraženi, odgovor je: “Da, to je priča o našem porazu, ali pravo je pitanje je li nam danas bolje zato što su tada pobjedu odnijeli neki drugi? Danas je u Italiji npr. politički dominantna jedna Lega, desničarska neofašistička stranka koja je, ne slučajno, nastala baš u vrijeme kada su sa scene nestali Venetski politički kolektivi. Je li nam sada zbog toga bolje? Je li njima sada bolje? – pita se ironično ovaj “zadarski” dvojac. No u ovom intervjuu nakon gotovo pola stoljeća od političke borbe koju su vodili na talijanskim ulicama oni nisu ni milimetra odustali od
Njihovo prezime Despali je zapravo talijanizirani oblik prezimena Dešpalj, arbanaške obitelji čiji su se preci doselili u Zadar u prvoj polovici 18. stoljeća
svojih ideala niti su se i zbog čega pokajali. ”Društvena stvarnost u kojoj smo mi tada djelovali i ova današnja apsolutno su različite, to su dvije neusporedive epohe. Jedinstvo svih komunista nije za nas bio tek neki utopijski san, već vrlo konkretna mogućnost koju treba ostvariti. Svjestan sam da je današnjoj generaciji teško razumjeti ideje i ciljeve tisuća i tisuća mladih toga vremena, zato je potrebno da o tome govorimo mi kao insajderi, živi protagonisti događaja, a ne da se javnost o tome informira isključivo putem apsolutističkih narativa punih predrasuda – poručio je Giacomo u intervjuu. Samo je jedno jedino pitanje novinara u tom intervjuu ostalo bez odgovora. Na pitanje da se za njih dvojicu vezuje jedan kuriozitet, to da čak trideset godina nisu razgovarali jedan s drugim, dva brata reagirala su u svom starom, radikalnom stilu. “To se tebe ne tiče” – odbrusili su mu.
Zadranin Antonio Varisco, policijski pukovnik, čovjek državnog poretka i žrtva “crvenog terorizma”, već je 43 godine fizički mrtav. Zadrani Giacomo i Piero Despali (Dešpalj), mrzitelji takvog državnog poretka, danas su politički mrtvi. Prvoga je vlastita ideologija nadživjela, a druga dvojica nadživjela su vlastitu ideologiju.
Žrtve i junaci
U službenoj kulturi sjećanja talijanske države, dakako, ova trojica rođenih Zadrana predstavljaju sasvim suprotstavljene identifikacijske figure žrtava i junaka. Antonio Varisco, žrtva Crvenih brigada, dakako, dio je herojske slike prošlosti. Njemu je država posmrtno dodijelila odličje, Zlatnu medalju u znak sjećanja na građanske zasluge, a ispred esulskog muzeja u Rimu postavljena je 1993. spomen-ploča u čast ovog Zaratina kojega su “kukavički ubili” teroristi. Povjesničarka i novinarka Anna Maria Turi objavila je o njemu knjigu “Zasjeda na Lungotevereu. Priča o pukovniku Variscu”. Braći Despali u službenoj mapi identifikacijskih figura žrtava i junaka talijanske države pripalo je mjesto antijunaka. Oni su za državnu vlast samo osuđeni teroristi, rušitelji ustavnog poretka, opasni građani koje treba držati na oku.
Iz ove priče može se roditi i jedno pitanje, možda sasvim hipotetski besmisleno, ali u slučaju isprepletenosti sudbina ove trojice rođenih Zadrana možda ipak inspirativno i izazovno za neko spekuliranje: što bi s njima bilo da su ostali živjeti u Zadru, u tom poslijeratnom jugoslavenskom gradu? Bi li braća Despali, u toj situaciji zasigurno Dešpalji, kao zagriženi komunisti s jedne, te Antonio Varisco, vjeran svome talijanstvu i Italiji s druge strane, doživjeli istu sudbinu i percepciju kakvu su ostvarili u Italiji? Ili bi možda u jugoslavenskoj socijalističkoj mapi identifikacijskih figura žrtava i junaka zamijenili svoja mjesta?
Jednostavnije rečeno: Kako bi izgledala jugoslavenska priča o ovoj trojici rođenih Zadrana? Bi li u takvoj verziji događaja uloge heroja i antijunaka među njima bile jednako podijeljene? •