Leila Topić: anatomija jednog poraza ili kako izgubiti ravnateljstvo nad galerijom koje nema

Leila Topić dio je one ratne generacije u hrvatskoj kulturi i umjetnosti kojoj nikad nije dopušteno da do kraja odraste i da stekne pravo na vlastitu životnu i intelektualnu zrelost. Osim kćeri i pokojeg sina iz boljih zagrebačkih obitelji, onih čije je pravo na akademska i cehovska priznanja, kao i na društvene položaje, nešto što se naprosto nasljeđuje, te ponekog domoljubnog i ratnog zaslužnika ili probitačnog zavičajca, praktički nikome iz Leiline generacije nije priznato stvarno punoljetstvo. A to je onaj trenutak u kojemu mladi pjesnik ili mlada kustosica – tako lijepa a već pametna – stječu pravo da budu kadar u kulturi.

Pri svom prvom ozbiljnom pokušaju da postane nešto, to jest ravnateljica Umjetničkog paviljona u Zagrebu, s upravo navršenih pedeset – dopustimo si tu indiskreciju jer ona je ne skriva u svojim službenim biografijama: rođena je 3. ožujka 1972. – doživjela je težak poraz. Jedan od onih koje je dobro preboljeti u kasnopubertetskim danima, ili u vrijeme kada se objavljuju prvi novinski članci i prve pjesmice po provincijskim književnim časopisima, ali nikako nisu dobri kada stignu tako kasno i kada tek shvatiš da su te izigrali neki balavci, mnogo mlađi od tebe, koji su za razliku od tebe postali zreli i veoma pokvareni ljudi na položajima. Ali ostavimo za kasnije u čemu se, zapravo, sastoji poraz Leile Topić, jer porazom se sigurno ne bi moglo nazvati to što je na mjesto ravnateljice Umjetničkog paviljona izabrana neka druga žena.

Pogledajmo najprije kako je izgledalo to njezino osujećeno odrastanje u hrvatskoj kulturi i umjetnosti. Sada već vrlo davno, krajem prošloga ili početkom ovog stoljeća, poman je novinski čitatelj mogao zapaziti njezine likovne kritike u Vjesniku. Pisala je dobro i vrlo zainteresirano – što je u nas zapravo rijedak slučaj – čime je tog famoznog čitatelja uspijevala uvjeriti u to da se ona doista kani baviti umjetnošću. U to vrijeme stranice kulture u medijima bile su prepune slučajnih prolaznica i prolaznika. Idući tako kroz život, one bi naišle na izložbu. Ili bi u izlogu ugledale zanimljiv aranžman.

Nešto kasnije, Leila će biti kustosica ili suradnica na nekim važnim izložbama suvremene umjetnosti, i opet ćemo po katalozima čitati njezine dobro napisane i koncipirane tekstove, u kojima nije, kakav je opet bio običaj, viškovima teorijskih, uglavnom filozofskih citata nadoknađivala manjak pojma o onome o čemu zapravo piše. Zatim je došlo vrijeme kada je Božo Biškupić, uz Stipu Šuvara najbolji i najproduktivniji ministar kulture u novijoj hrvatskoj povijesti, započeo projekt izgradnje Muzeja suvremene umjetnosti. Istovremeno, bio je to krajnje ceremonijalan faraonski pothvat jedne još uvijek artikulirane kulturne politike, ali i obećanje budućnosti jednoj živoj kulturi i umjetnosti. Bila je to, među ostalim, prilika za odrastanje jednoj kulturnoj generaciji. Tako se, u tom kovitlacu duha vremena, Leila Topić zaposlila u MSU kao kustosica. Na tom je poslu već petnaestak godina, a kako je Biškupićev muzej otpočetka bio institucija s tvorničkom greškom, s hiberniranim ili mrtvim rukovodstvom, i s financiranjem koje je nedostatno za bilo kakav ozbiljan rad u tako predimenzioniranoj ustanovi, Leila je, uz kustoski rad na Zbirci fotografije, filma i videa i medijske umjetnosti u MSU te na pojedinim izložbama, mnogo toga radila izvan svog muzeja. Moglo bi se reći da je uz karijeru na radnome mjestu na kojem je zaposlena odigrala još jednu usporednu karijeru kao vanjska kustosica, članica kojekakvih žirija, uredništava časopisa i kulturnih tribina te kao esejistica, kritičarka, ekspertska novinarka. Takav njezin rad sigurno nije ostao nezamijećen. Vjerojatno su ga pripisivali Leilinoj mladosti. Lijenost i nesposobnost u Hrvatskoj karakteristike su životne i intelektualne zrelosti, promišljenosti, odgovornosti. Skoro da bi se moglo reći da žena, kao i muškarac, mora biti lijena i nesposobna te po mogućnosti i netalentirana da bi u nas postala kadar u kulturi. Ili bi barem morala glumiti lijenost i nesposobnost. I svakako rađati djecu. Što više njih, tako da i objektivno bude što češće i što intenzivnije spriječena da se bavi svojim poslom.

Sve je to Leila Topić krivo odigrala, previše je radila, previše se naokolo pojavljivala pa je zato tako katastrofalno poražena. Pritom, ona se odrađujući dvije usporedne profesionalne biografije, obje u srcu mainstreama hrvatske suvremene umjetnosti (koja za razliku od književnosti nije tako očajno demodirana), u slobodno vrijeme bavila alternativnom kulturom, kontrakulturom, duhovno i estetski oporbenim djelovanjem, karakterističnim za vječne mladosti generacije osamdesetih. Nakon punka i novog vala morala je uslijediti briga za izbjeglice, za ljude iz Ukrajine, za disidente iz Rusije. Ništa od toga, na žalost, ne pripada kod nas glavnoj struji. Već i sama briga za Republiku i njezino funkcioniranje u Hrvatskoj je gadna alternativna rabota kakvom se bave razni sumnjivi marginalci. Tako je, marginalizirajući sebe u svom slobodnom vremenu, Leila Topić završila je u politici. U Novoj ljevici, s platformom Možemo. Bila je na nekakvim izbornim listama, skupljala je potpise za kandidaturu stranke, bavila se nekim sitnim stranačko-političkim radom i fotografirala se s tom nekom aktivističkom čeljadi, mlađarijom koja je svoj herojski trenutak doživjela liježući pred Karamarkove redarstvenike po Varšavskoj, ali ja sam negdje u dubini duše mislio da ona to radi samo da bi iritirala svoju ravnateljicu u MSU (to je ono hibernirano i mrtvo rukovodstvo), jer zapravo nisam mogao vjerovati da Leila sve to ozbiljno misli. I danas bi mi, zapravo, bilo mnogo draže ako je politika bila samo provokacija. Politika općenito doista i vrijedi samo ako je provokacija.

I tako se Leila kandidirala za ravnateljicu Umjetničkog paviljona. Postoji priča, koju možemaši pokušavaju demantirati, da je bila i izabrana, ali onda je pod pritiskom mijenjana odluka. Doista je svejedno je li se tako i dogodilo. Jer nije ona poražena time što nije izabrana. Umjesto nje izabrana je gospođa Irena Bekić, knjižničarka u knjižnici “Silvije Strahimir Kranjčević” u Zagrebu, koja je skoro cijeli svoj životni vijek, proteklih dvadeset i sedam godina, vodila jednu vrlo zanimljivu galeriju u sklopu knjižnice: Prozori. Zanimljivost je već u konceptu: u prozorima, to jest u izlozima knjižnice je sav (ili skoro sav) galerijski prostor. Što onda znači da posjetitelji mogu biti namjernici, ali i oni koje je put tu slučajno nanio pa zure u nešto za što pojma nemaju što je. U socijalizmu to se zove kultura narodu. Gospođa Bekić svoj je posao odlično vodila, uspijevala je za njega zainteresirati važne hrvatske umjetnike, tako da se poraz Leile Topić ne sastoji ni u tome što je izabrana baš ona. Možda ju je mogla samo pecnuti činjenica da je njezina politička platforma kadrovirala gospođu Bekić, a ne nju, te da je na taj način do u vječnost produžena Leilina profesionalna mladost i nezrelost. Neugodno je kad te nekakva balavurdija smatra nezrelom, ali to još uvijek nije poraz.

Svako kadroviranje u kulturi izaziva reakciju gdje god ima žive kulture. Skandal s izborom u Umjetničkom paviljonu, za koji možemaši tvrde da kao skandal ne postoji, nije zapravo izazvao nikakvu reakciju. To je po Leilu Topić porazno. Reakcija, međutim, nije uslijedila ni u takozvanim profesionalnim krugovima. Nije se čuo baš nijedan glas koji bi na svejedno kakav način prokomentirao izbor koji je, da se konačno razumijemo, krajnje nekonvencionalan, čudan, možda i uzbudljiv. Između jedne od ozbiljnijih aktivnih zagrebačkih kustosica iz samoga srca mainstreama i knjižničarke i kustosice koja se kniferovskom ustrajnošću bavila prozorima svoje knjižnice, možemaši su izabrali ovu drugu. Možda je to, zapravo, genijalan potez. Ali zašto je to nešto o čemu se tako ustrajno šuti? Zato što oni koji šute od možemaša očekuju nešto za sebe pa im je Leila Topić manje vrijedna i važna od nekog mravca, cvrčka ili bubamare, te neće o tome reći ni riječi? Poraz Leile Topić nije u tome što bi konačno mogla shvatiti da je njezina politička opcija jedno golo i korumpirano ništa, nego je u tome što bi joj, možda, moglo sinuti da je njezin ceh, da su njezini kolege, da su umjetnici za koje je i s kojima je radila, jedno golo i korumpirano ništa. Biva u životu da čovjek takvo što shvati.

Ali tu nije kraj. Paradoks se sastoji u tome što Umjetnički paviljon zapravo ne postoji. Ukinuo ga potres. I neće ga biti, prema najavama, sve do 2025. Prema zdravorazumskim očekivanjima, još barem koju godinu dulje. Gospođa Bekić veli “da treba pronaći adekvatan alternativni prostor, ali će se to vrijeme također iskoristiti i za umjetnička i kustoska istraživanja”. Naslućuju li se to prozori, kao ingeniozno rješenje, koje će gradonačelnik Senf ponuditi kao adekvatan alternativni prostor nepostojećem Umjetničkom paviljonu. U izlozima svih propalih i zapuštenih gradskih prostora da se izlaže umjetnost po mjeri možamaške imaginacije. Nije li to ona decentralizacija kulture grada, koju je gospodin Senf najavio kao temelj svoje kulturne politike? Da, da, sve su to gorke šale i pošalice…

Poraz Leile Topić nije u tome što bi konačno mogla shvatiti da je njezina politička opcija jedno golo i korumpirano ništa, nego je u tome što bi joj, možda, moglo sinuti da je njezin ceh, da su njezini kolege, da su umjetnici za koje je i s kojima je radila, jedno golo i korumpirano ništa