Projekcije s publikom nagrada su i smisao

Iove godine, od 26. do 30. srpnja, Motovun se pretvara u omiljeno Brdo filmova. Donosi niz nagrađivanih svjetskih ostvarenja, ali i brojne domaće bisere, a detalje o tome što nas sve to čeka, otkrio nam je direktor Motovun film festivala Igor Mirković.

Nakon dvije pandemijske godine, čini li vam se, barem što se organizacije festivala tiče, da je najgore prošlo? Kako su protekle pripreme?

Pripreme su uvijek turbulentne i nikada do posljednje sekunde festivala neću se usuditi reći da je najgore prošlo. Velika je većina naših aktivnosti na otvorenom, lani smo održali cijeli festival bez zdravstvenih posljedica, pa se nadam da će tako biti i ove godine. No, doista ne bismo htjeli publiku zamarati svojim nemalim brigama jer želimo upravo obrnuto – da im boravak u Motovunu donese pet opuštenih dana koje smo, nakon doista teške godine, svi zaslužili. Amigo, zaboravi brige, reci mañana..., tako je pjevao Drago Mlinarec u svojoj nezaboravnoj pjesmi “Caracas”. Volio bih kad bi se to pjevalo ovih dana u Motovunu.

Čemu se najviše veselite na ovogodišnjem Motovun film festivalu?

Najbolje filmove koje sam gledao ove godine vidio sam pripremajući program za festival. Mislim da će isto osjećati publika, teško je pronaći bolju ponudu od ove naše. Premda na festivalu nikada ne stignem bilo što gledati, raduje me mogućnost da svoja filmska veselja i oduševljenja dijelim s dragim ljudima. Jer to je ono što je smisao festivala – da gledamo zajedno, radujemo se ili kritiziramo zajedno, da nas filmske priče povežu i okupe. Zato me najviše veseli kad nakon projekcije čujem aplauz i glasno odobravanje gledališta. To je ono što nikada neće proizvesti nijedan on-line servis, da nakon odgledanog zaplješćete. Iz toga vidim da su za publiku, zbog koje sve ovo radimo, naše projekcije posebna, svečana stvar. I to svim našim borbama s vjetrenjačama, kroz koje prolazimo u pripremama, daje nagradu i smisao.

Ovogodišnja zemlja partner Motovuna je Švedska – što možemo očekivati s dalekog sjevera?

Odlične filmove i zanimljive filmske goste. Ne znam koliko je šira javnost toga svjesna, ali Šveđani su šampioni u raznim kategorijama industrije zabave. Poznato je da su, uz Sjedinjene Države, najveći izvoznici glazbe na svijetu, a posljednjih je godina jednako uspješna i filmska produkcija. Osvajaju prestižne nagrade, ove godine u Cannesu dvije, što bi bio velik uspjeh i za zemlju mnogo veću od deset milijuna stanovnika. Njihove serije također su hit. Veseli me što ćemo biti u prilici pokazati dio njihove bogate riznice. Možda najviše projekciji filma “Vještice”, preteči horrora iz 1922. godine, gdje će glazbenu pratnju uživo izvoditi naši istaknuti skladatelji filmske glazbe, Alen i Nenad Sinkauz.

Zanimljivo je i da u ovogodišnjem programu imate i film “Nosorog” ukrajinskog redatelja Oleha Sentsova, koji je i uhićen u doba ruske aneksije Krima, a sada je vojnik u ukrajinskoj vojsci? O čemu se radi u njegovu filmu i imate li ikakve informacije o redateljevoj situaciji?

Kao u bajci o caru Trajanu i njegovim kozjim ušima, koliko god svojim programom pokušali odmaknuti misli od teškog i neizvjesnog vremena, između redaka i filmskih naslova ipak se može iščitati da u svijetu oko nas nije dobro. Oleh Sentsov je na fronti, u uniformi. To nam se nikada nije dogodilo, da redatelj ne može doći na festival zato što ratuje. Također, redatelj našeg filma otvorenja Panah Panahi proživljava teške dane jer je njegov otac, najpoznatiji iranski redatelj Jafar Panahi, nedavno uhićen s dvojicom kolega, također iz političkih razloga. Obojica su napravila odlične filmove, “Nosorog” je klasična, ali odlična priča o mafiji i kriminalnoj bandi, a “Put pod noge” je divan, topao film o neobičnoj, otkačenoj obitelji koja u malom automobilu kreće na tajnovito putovanje s ciljem o kojem se ne govori.

Koje ćemo domaće filmove moći pogledati na Motovunu i zašto bismo ih trebali vidjeti?

Ima ih dosta, najistaknutiji su filmovi u glavnom programu, zagorski mjuzikl Gorana Dukića i Sandre Antolić “Nosila je rubac črleni”, nakon kojeg će nam svirati autori filmske glazbe Cinkuši, kao i debitantski film Arsena Oremovića “Glava velike ribe”, u kojem briljira glumački tandem Nikša Butijer i Lana Barić. Lana nam dolazi i sa svojim kratkim filmom “Snjeguljica” i predvodi jaku reprezentaciju kratkog metra koja će domaće premijere imati u Motovunu: Danijel Žeželj s filmom “Sakupljač”, Hrvoje Mabić autor je filma “Dječak”, a Sunčica Frandelić “Dok smo bili tu”. Tu je i vrlo zanimljiv dokumentarac Slavice Šnur i Ivana Maloče “Tri minute”, koji su svoje dugogodišnje iskustvo majstorice maske i producenta pretočili u priču o nastajanju filmova, autentičnu i neuljepšanu. I na kraju, nikako najmanje važan je Danilo Dučak, jedini slikar s adresom u Motovunu, koji je svojim umijećem animacije stvorio ovogodišnju festivalsku špicu.

Nedavno ste završili i snimanje svoja dva filma, igranog “Slatka Simona” i dokumentarnog “Slika za povijest”. Što nam možete otkriti o njima i kad stižu na veliko platno – možda iduće godine u Motovunu?

Nadam se da će se oba filma pojaviti dogodine. To su dva vrlo različita filma, a povezuje ih što inspiraciju i razlog postojanja pronalaze u ovom našem vremenu i nekim njegovim posebnostima. Likovi “Slatke Simone” proživljavaju ljubavi i ekstaze kroz chat poruke s neznancima koje nikada nisu sreli. “Slika za povijest” govori o Šimi Strikomanu i ljudima koji su pozirali na njegovim milenijskim fotografijama – koji su predstavnici vremena koje polako nestaje, vremena u kojem smo slike čuvali u albumima. Zato kažem da je to posljednja priča o analognim ljudima. Snimamo ga više od petnaest godina – da, koliko god to nevjerojatno zvučalo, toliko se otegnulo – i još nam se čini da bismo trebali nešto malo dosnimiti. Za “Slatku Simonu” prvu sam verziju scenarija napisao prije više od pet godina, tako da se i to razvuklo. Na meni je da te filmove napokon završim, a kojim će putem oni krenuti, gdje će se i kako prikazivati, koliko će ih publika voljeti – to više nije pod

• mojom kontrolom.