Propustio ispraviti dio nepravde

Visoki predstavnik međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini Christian Schmidt popustio je pod višednevnim pritiskom bošnjačke politike i barem za sada odustao od nametanja novih izbornih pravila kojima bi se djelomično uvažili hrvatski zahtjevi za legitimnim nacionalnim predstavljanjem. Pod nejasnim okolnostima nacrt Schmidtove odluke procurio je u sarajevske medije tjedan dana prije i odmah izazvao lavinu negativnih reakcija bošnjačkih političara koji su u kratkom roku uspjeli animirati lobiste i udruge kako bi se zaustavila odluka njemačkog diplomata na privremenom radu u BiH. U tome su očito bili uspješni jer je Schmidt nametnuo tek tehničke izmjene izbornog zakona BiH, dok je za one političke, koje se ponajviše tiču izbora izaslanika u federalni Dom naroda, odlučio dati domaćim političarima šansu da se sami dogovore u sljedećih nekoliko tjedana.

Ovakav epilog višednevne drame zadovoljio je bošnjačku politiku i javnost. Otvoreno likuju što je visoki predstavnik popustio pod njihovim pritiskom koji je uključivao prozivke i prijetnje građanskim neposluhom, organiziranjem prosvjednih skupova ispred zgrade OHR-a te hajkom raznih udruga koje su se nadmetale u uvredama na račun Schmidta, ali i Hrvata kojima je, navodno, htio izići ususret. Hrvati su, pak, razočarani što visoki predstavnik nije imao hrabrosti, kako je to ustvrdio čelnik Hrvatskog narodnog sabora BiH Dragan Čović, ispraviti barem dio nepravde koju su tom narodu u BiH nanijeli njegovi prethodnici.

A što je zapravo uzrok cijelog tog igrokaza kojem smo svjedočili proteklog tjedna? Pitanje izborne reforme već godinama nameću hrvatski politički predstavnici, jer se pokazalo da je međunarodni intervencionizam u daytonskoj Bosni i Hercegovini od 2000. godine rezultirao znatnim derogiranjem hrvatske političke pozicije u BiH. To nije toliko izraženo na državnoj razini, koja je jednostavnije ustrojena daytonskim sporazumom i na kojoj se odlučuje tek o manjem broju pitanja. I da nije grube zlouporabe izbora hrvatskog člana Predsjedništva BiH, kojega su u tri navrata uz pomoć svoje brojčane nadmoći birali Bošnjaci, vjerojatno državna razina i ne bi bila predmet političkih pregovora. Dovoljno bi bilo jezičnim korekcijama dopustiti onima koji se nacionalno ne izjašnjavaju kao pripadnici konstitutivnih naroda mogućnost kandidature i time otkloniti neupitnu diskriminaciju te skupine građana BiH.

Prava politička moć u BiH na entitetskoj je razini vlasti, koja je u slučaju Federacije BiH vrlo komplicirano ustrojena, pa je mnogima u BiH, a posebno izvan nje, teško i razumjeti srž problema. Washingtonskim sporazumom iz 1994., koji je zaustavio bošnjačko-hrvatski sukob, Federacija BiH kreirana je kao entitet u kojem su Hrvati i Bošnjaci imali gotovo istovjetan politički utjecaj, bez obzira na činjenicu da su Bošnjaci i tada bili znatno brojniji. Ideja je bila da se u takvu državnu organizaciju s vremenom uključe i Srbi, čime bi se uspostavila federalna zajednica tri ravnopravna naroda. Daytonski sporazum, godinu poslije, Srbima je ipak dao poseban entitet, a Hrvatima i Bošnjacima postalo je jasno da će unutar Federacije, dakle na polovini državnog teritorija, morati sami organizirati suživot.

Strah Hrvata od majorizacije umirivan je jakom ulogom Doma naroda kao gornjeg doma entitetskog parlamenta. Potom i strukturom Vlade Federacije BiH u kojoj su Hrvati imali trećinu ministara, ali i velik broj zamjenika ministara s velikim ovlastima te na kraju propisanom obvezom donošenja odluka konsenzusom. Povijest će zabilježiti da su ključnu ulogu u razvlašćivanju Hrvata odigrali nekadašnji voditelj Misije OESS-a u BiH

Robert Barry i visoki predstavnik međunarodne zajednice Wolfgang Petritsch. Zahvaljujući njihovu intervencionizmu u ustave i zakone u BiH, Hrvati su izgubili ravnopravnost s Bošnjacima koju im je jamčio Washingtonski sporazum.

OESS je nakon rata bio nadležan za izborni proces u BiH, što je Amerikanac Barry iskoristio 2000., nametnuvši odredbe kojima je promijenjen način izbora izaslanika, ali i formula za obračun mandata iz županija za svaki nacionalni klub. Time se zapravo omogućilo znatno brojnijim Bošnjacima da prilično lako dolaze do “kontrolnog paketa” u tom domu, uključujući i famoznu trećinu Hrvata potrebnu za uspostavu izvršne vlasti. Postojanje Doma naroda kao gornjeg parlamentarnog doma i zaštitnog mehanizma konstitutivnih naroda tada je prilično obesmisleno. Posljedice Barryjevih amandmana osjete se i danas, a kumovale su u dva navrata i uspostavi vlasti u Federaciji BiH bez legitimnih hrvatskih predstavnika. I sadašnja galama iz Sarajeva zbog mogućeg uvođenja cenzusa od tri posto za izbor izaslanika u Dom naroda vezana je za Barryjeve amandmane. Jer, da nije bilo tih amandmana, ne bi bilo ni potrebe za nekim intervencijama aktualnog visokog predstavnika.

Za Hrvate u BiH i njihovu političku poziciju u Federaciji pogubni su bili i Petritschevi amandmani iz travnja 2002. Nametnuti amandmani OHR-a na ustave FBiH i RS službeno su imali cilj provedbu odluke Ustavnog suda BiH iz 2000. o konstitutivnosti sva tri naroda na cijelom prostoru BiH. Prije te odluke u RS samo su Srbi bili konstitutivni, a u FBiH samo Bošnjaci i Hrvati. Nametnuti amandmani formalno su učinili sva tri naroda konstitutivnim u ustavima obaju entiteta, ali su u praksi samo učvrstili Republiku Srpsku kao srpski entitet, a Federaciju pretvorili u dominantno bošnjački entitet. Osim što je ukinuo zamjenike ministara u Vladi, smanjio je broj hrvatskih mjesta, a iz Ustava FBiH potpuno je izbrisao odredbu da se odluke Vlade Federacije koje se tiču vitalnih interesa bilo kojeg konstitutivnog naroda donose konsenzusom. Time je ozakonio preglasavanje Hrvata u federalnoj vladi.

Kandidate za predsjednika i dopredsjednike Federacije više ne odabiru nacionalni klubovi većinom glasova, nego se sastavlja zajednička lista za koju je dovoljna 1/3 glasova po klubovima. Drugim riječima, za izbor čelnika Federacije više ne treba polovina nego trećina hrvatskih glasova. Zato se od tada do danas strategija bošnjačkih stranaka svodi na “osvajanje” trećine hrvatskih mjesta u Domu naroda. Otuda i današnja tako srčana borba bošnjačkih stranaka za “prava” 26 Hrvata koliko ih živi u Bosanskopodrinjskoj županiji (Goražde). Skrivajući se iza njih biraju jednog lažnog Hrvata u Dom naroda iz te županije, a slična praksa prisutna je i u Unsko-sanskoj županiji, u kojoj Hrvati također čine tri posto. Bez ta dva “Hrvata” bošnjačke stranke teško mogu do željene brojke od 6 pripadnika tog naroda, koliko im je, zahvaljujući intervencijama Schmidtovih prethodnika, potrebno da zaobiđu izbornu volju hrvatskog naroda u Domu naroda, koji se ubraja u svega tri posto pozicija.

Zato je i sama najava da će Schmidt nametnuti cenzus od tri posto za izbor izaslanika u Dom naroda, u skladu s presudom Ustavnog suda BiH u predmetu “Ljubić”, izazvala golemo nezadovoljstvo u političkom Sarajevu. Nije tajna da se iza tog pokušaja da se napokon zaustavi derogiranje političke pozicije Hrvata u BiH nalazi golem lobistički napor hrvatskog premijera Andreja Plenkovića. Zaustavi li se majorizacija Hrvata na primjeru Doma naroda, bit će to jasan znak i bošnjačkoj politici da plan pretvaranja Federacije u “građanski” entitet kojim će isključivo vladati Bošnjaci ne može proći u budućnosti. Jasno je pa i razumljivo da su Bošnjaci frustrirani činjenicom da njihov utjecaj u upravljanju državom nije razmjeran njihovoj brojnosti. No isto tako jasno je da su i Washingtonski i Daytonski sporazum utemeljeni na jednakopravnosti tri naroda, bez obzira na njihovu brojnost. Na tim je principima uostalom zaustavljen i krvavi rat u BiH.

Dogodi li se da unutarnjim dogovorom ili pak intervencijom visokog predstavnika prije listopadskih izbora ipak bude nametnut pravičniji način raspodjele mandata u federalnom Domu naroda, to će imati dalekosežne posljedice za budućnost BiH. Prvo, relaksirat će međunacionalne odnose i omogućiti funkcionalniji rad institucija na entitetskoj, pa i državnoj razini. Drugo, omogućit će u budućim izbornim ciklusima pluralizaciju hrvatske političke scene u BiH koja zbog straha od majorizacije danas uopće ne postoji. Treće, motivirat će i tzv. građanske stranke da se, umjesto žalopojki kako se stvaraju uvjeti da HDZ bude vječno u vlasti, pokušaju boriti za naklonost hrvatskog biračkog tijela u BiH. Sadašnjim političkim programima i odnosom prema hrvatskim biračima oni samo potvrđuju tezu da su pričuvne bošnjačke stranke i da zapravo i nema razlike između njih i SDA, odnosno onih koji se i deklariraju kao bošnjačke stranke. Ako je netko i imao dvojbi oko toga, sarajevski ustanak protiv nepostojećih Schmidtovih odluka situaciju je

• učinio kristalno jasnom.