Državu treba osloboditi mitoloških karakteristika i okrenuti se jačanju republikanskih vrlina – jednakosti pred zakonom
Prije četiri dana otvoren je Pelješki most i Hrvatska je opet osjetila duh zajedništva i ponosa. Od otvorenja autoceste takvu emociju proživljavamo samo kad vatreni nižu pobjede i osvajaju neosvojivo, poput srebra na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Moskvi… Možda su glasni, ali realno su rijetki oni u kojima slika te elegantne spojnice od čelika i betona, koja se ispružila nad blistavim morem Pelješkog zaljeva, nije pokrenula barem kratak dašak čiste radosti. Možda će konstataciju koja slijedi netko protumačiti kao pretencioznost, ali emocija koja je pratila otvorenje Pelješkog mosta nije se bitno razlikovala od emocije koja je prožimala Hrvatsku prije 27 godina, onih prvih dana kolovoza 1995. godine, kad je izvedena vojno-redarstvena operacija Oluja. Tad je nakon dugih i teških godina okupacije i stradanja zemlja bila oslobođena. Prije četiri dana pak Hrvatska je teritorijalno spojena. I jedno i drugo je sloboda. Sloboda da se živi po svome na svom teritoriju. I koliko god netko danas imao zamjerki na račun Hrvatske, koliko god osjećao da se ideja o vlastitoj državi kao institucionalnoj inačici majke koja će pravedno i s ljubavlju skrbiti o svojoj djeci proteklih desetljeća izvitoperila, ima tih trenutaka ili dana koji u čovjeku upale neko svjetlo pod kojim ideja domovine i domoljublja odjednom opet dobiva sadržaj za koji prosječan čovjek tako često pomisli da je obezvrijeđen pa možda i zauvijek izgubljen.
Nije se teško sjetiti da je stvaranje Hrvatske bio hod po mukama. Krv, patnje, strah, uništavanje… sve je to pratilo politički proces osamostaljivanja Hrvatske. No bila je živa i vjera da će jednom, kad Hrvatska bude slobodna, njezini ljudi izgraditi zemlju zakona, pravde, reda i blagostanja, kao neku inačicu ovozemaljskog Edena, u kojemu će se živjeti po demokratskim standardima i iz koje nitko više neće biti prisiljen otići, a kamoli bježati da bi spasio glavu. Odavno smo se osvjedočili da se vizija ne može pretočiti u stvarnost ako nema dovoljno volje, znanja i želje da se to dogodi. Osim toga, vizija je uvijek idealizirana slika koja ne uzima u obzir objektivne okolnosti. Objektivna okolnost s kojom se nije računalo jest da će se u Hrvatskoj pojaviti tako puno predatora na pozicijama moći koji će, zaklinjući se u domovinu – zarobiti državu.
Ususret obilježavanju 27. obljetnice Oluje, kad se prigodničarski vraćamo u one dane ponosa i slave, u ozračju netom probuđene nade da impresivnim mostom spojena Hrvatska na kraju ipak može ispasti bolja nego što mislimo, vrijedi razmotriti pitanje što je danas nama, ovdje i sada, ona domovina za koju su toliki ljudi tri desetljeća unatrag dali život i što je nama, ovdje i sada, ono domoljublje koje je te ljude tada pokrenulo. Živi li snaga domovine i domoljublja i danas u hrvatskim građanima? Jesu li domovina i domoljublje vrijednosti na kojima počiva hrvatsko društvo 21. stoljeća i jesu li to uopće ideje koje imaju neku relevantnu cijenu u globaliziranom svijetu, barem u njegovu razvijenom dijelu koji umanjuje važnost granica, a EU ih za svoje članice schengenskim sustavom i briše? Što domovina i domoljublje znače danas prosječnom građaninu Hrvatske koji na nekom kolodvoru ili u zračnoj luci ispraća djecu u neku od zemalja u kojima se život čini lakšim i perspektivnijim, a on sam ostaje ovdje ispražnjen od nade i razočaran zbog izdanih očekivanja? Što mu znači kad čita o brojnim aferama nastalima kad se otkrilo da su opet, po tko zna koji put, neki glasni domoljubi uspjeli unovčiti to svoje domoljublje? Jesu li domovina i domoljublje danas prazni pojmovi lišeni stvarnog sadržaja? Jesu li to vrijednosti kojima je istekao rok trajanja?
– Ni u kojem slučaju. Ni domovina ni domoljublje nisu zastarjele vrijednosti, jer to je dio čovjekova identiteta koji počiva na potrebi za pripadanjem. Takva je naša ljudska priroda. Međutim, sigurno je da ni ideja domovine ni poimanje domoljublja danas u Hrvatskoj nisu onakvi kakvi su bili prije 30 godina. Naprotiv, često svjedočimo da se ljude koji iskazuju domoljubne stavove, govore o ljubavi prema domovini, u javnom diskursu prikazuje kao natražnjake, neke primitivne i svjetonazorski zatucane likove. Ako se netko deklarira kao domoljub, uvijek će se naći dosta onih koji će mu upravo zbog toga doviknuti da mora da je lopov… Domoljublje je često predmet sprdnje… Tu dolazimo do pravila da se svaka ideja, pa tako i ideja domovine i domoljublja, može razvijati i rasti na korist cijelog društva ako se adekvatno hrani i osnažuje. A može, naravno, biti i potpuno obrnuto. U Hrvatskoj često svjedočimo upravo negativnim tendencijama, kako bi se temeljne pozitivne vrijednosti u javnosti transformirale u nešto loše, što treba izbjegavati ili barem ignorirati – govori nam politička analitičarka Ankica Mamić.
Iskrivljena tumačenja
Na sličnom je tragu i razmišljanje političkog analitičara Karla Juraka, koji smatra da postoji tendencija da se domoljublje i domovina doživljavaju na negativan način, da se ističe kako su to izlizane i otrcane floskule, no smatra da je prevladavajući stav u društvu prema tim vrijednostima još uvijek više pozitivan nego negativan.
– Ideje domovine i domoljublja predstavljaju pripadnost, identitet i ljubav prema svom zavičaju. No u nas se obje vrijednosti tumače na iskrivljen način, odnosno snažno su određene shvaćanjima usvojenim ranih devedesetih godina prošlog stoljeća kad je počela svojevrsna estetizacija države. U tom se pristupu domovinu dominantno doživljava kao estetiziranu državu. I to je izvor problema i razočaranja. Državu se u toj estetizaciji lišava njezine funkcionalne, “suhe” komponente, a umjesto toga kiti je se simbolikom, mitovima, velikim pričama i emocijama koje su prikladnije za povezivanje s idejom domovine… Budući da se tijekom godina stvorilo golemo razočaranje državom, ali u onom njezinu funkcionalnom i servisnom smislu, razumljivo je da su ljudi koji su na određeni način poistovjećivali domovinu s državom doživjeli razočaranje i kad razmišljaju o domovini. Njihova očekivanja nije iznevjerila samo država nego i domovina, jer to je za njih nešto neodvojivo… Da bi se stvari dovele u ravnotežu, potrebno je što više odvojiti domovinu od države, odnosno osloboditi državu mitoloških karakteristika i viška emocionalnosti, a u tome bi svakako bilo pametno okrenuti se jačanju republikanskih vrlina, jer one podrazumijevaju dosljedno poštivanje zakona i jednakost pred zakonom – kaže Karlo Jurak.
Niz je razloga zbog kojih su ideje domovine i domoljublja tijekom godina doživjele percepcijski pad, ali glavni je, ističe Ankica Mamić, izostanak institucionalne brige o identitetskim vrijednostima. U tom dijelu najveća je odgovornost na državi, jer i očuvanje identiteta, a domovina i domoljublje ubrajaju se u temeljne identitetske vrijednosti, nacionalni je interes važan baš kao i, na primjer, pronalaženje pravog pristupa u prevladavanju aktualne energetske krize. Zapravo, možda i više, jer energetsku krizu Hrvatska rješava u okviru Europske unije, a za identitetske temelje odgovorna je isključivo sama.
– Da bi se sačuvao identitet, potrebno ga je njegovati. Bez toga ne ide. Mogla bih to ilustrirati slikom koju svatko može sebi predočiti, a to je da bi se i obitelj raspala da se u njoj ne nađe netko tko će povremeno skuhati ručak i okupiti sve oko stola… Tako je i s ulogom države. Ona je ta koja mora, slikovito rečeno, okupljati građane oko “stola”, odnosno pobrinuti se za čuvanje vrijednosti i za jačanje svijesti o tome što znači i zašto je važan osjećaj pripadanja domovini, kao i u čemu je veličina domoljublja kao goriva koje građane pokreće na djelovanje u korist društva. Na tom polju nije učinjeno ni približno dovoljno. U Hrvatskoj je moguće zapaliti državnu zastavu ili urinirati po njoj bez ikakvih sankcija. Baš bi me zanimalo kako bi se takav “revolucionarni” pristup državnim simbolima tretirao, recimo, u Americi ili Francuskoj… Političari nose najveću odgovornost za to, jer u njihovim su rukama instrumenti političkog djelovanja. Ali, ne bih upirala prstom samo u njih. Postoji niz društvenih aktera koji se financiraju iz državnog proračuna i kojima bi bilo prirodno baviti se upravo očuvanjem ovih vrijednosti, ali oni to ne čine. Ostaju nevidljivi u drugom planu… Što, na primjer, u jačanju ideje domoljublja i pripadnosti domovini, što na očuvanju tih vrijednosti, rade HAZU ili Matica hrvatska? Koliki je njihov doprinos educiranju građana o tim vrijednostima? Gotovo je nemoguće zamisliti da bi te dvije institucije bile u stanju, ili još tragičnije, da bi imale volje pokrenuti neku javnu kampanju za definiranje što je to domoljublje danas i što je to domovina danas u ovom globalnom kontekstu. Kad je riječ o odnosu prema domovini i domoljublju, Torcida je bolje organizirana od cijele hrvatske intelektualne zajednice – oštra je Ankica Mamić i dodaje da, kad bi se zaštitom nacionalnih interesa moglo uspješno baviti, recimo, društvo književnika, onda bi nam država bila preskup mehanizam. Budući da nije tako, država mora biti funkcionalna kako bi i domovina bila sačuvana i zdrava.
Karlo Jurak ističe da je na urušavanje odnosa prema domovini i državi, kao i na snagu domoljublja u Hrvatskoj, snažno utjecalo i to što su upravo te vrijednosti često bile, a i danas su, krinka za pljačku, mržnju i distinkciju u odnosu na druge.
– I zbog toga se kod mnogih građana pojačao otpor prema idejama domovine i domoljublja, odnosno prema shvaćanju da te vrijednosti nekima služe kao alibi za djelovanje koje rastače društvo i stvara društvenu nejednakost. No taj otpor zna otići u drugu krajnost pa se odbacuje sve što ima veze s hrvatskom državom. Onima koji zauzmu takvu poziciju, Hrvatska je kriva za sve, svoju frustraciju izbacuju pljuvanjem po svemu što se događa i što ima veze s Hrvatskom… Te se frustracije ponekad znaju preliti i u neke političke projekte, ali oni u pravilu ostaju jalovi… Otpor koji sve svodi na pljuvanje bez kriterija doživljavam kao jalov i kompleksaški pokušaj da se govori o negativnostima kojima se uistinu potrebno oduprijeti, ali na bitno konkretniji način nego što je pljuvanje po svemu što ima veze s Hrvatskom – ističe Karlo Jurak. On nema dvojbe jesu li političari najodgovorniji za odnos prema nekim identitetskim vrijednostima. Jesu, kaže, jer se nisu potrudili izgraditi funkcionalnu državu, među ostalim, i zato što njihovim interesima više odgovara da se država mitologizira pojmom domovine.
Voli li Hrvatska nas?
– Ako domoljublje ogolimo od estetizacije države, vidjet ćemo da svatko od nas svaki dan može pridonositi kako očuvanju identitetskih vrijednosti tako i osuvremenjivanju sadržaja kroz koji te vrijednosti definiramo. Danas je, recimo, iskaz domoljublja pažljivo se odnositi prema prirodi, jer vidimo da put kojim svijet ide nije dugoročno dobar i već sad je opravdano pitanje kakav će svijet jednom naslijediti nove generacije… Možemo, isto tako, razvijati kvalitetne odnose prema drugima, jer slobodan život u vlastitoj domovini podrazumijeva i intersubjektivnost. Domoljublje je odbiti sudjelovati u korupciji, jer korupcija je nedomoljuban čin. Sudjelovati u korupciji znači djelovati na štetu drugih članova zajednice… – podvlači naš sugovornik.
Zadnjih godina Hrvatska je suočena s odljevom mladog stanovništva, a za budući razvoj zemlje posebno je poguban trajni odlazak visokoobrazovanih mladih ljudi koji u svojoj zemlji ne vide perspektivu jer, jednostavno rečeno, ne dobivaju šansu. Može li se iz toga iščitati njihov stav prema domovini i domoljublju? Može li se zaključiti da domovinu ne vole i da im domoljublje ne predstavlja nikakav vrijednosni kompas pa spremno odlaze u potragu za nekom boljom domovinom koju će biti lakše voljeti?
– Istraživanja su pokazala da ljudi ne odlaze iz Hrvatske isključivo zbog novca, nego puno više zbog društvene klime. Ako u društvu ne postoji kultura uspjeha, ako se prilike dobivaju samo ako si nečiji, jasno je da mladi ljudi to neće trpjeti… Dakle, sigurno ne odlaze zato što su loši domoljubi ili zato što ne vole svoju domovinu. Oni ne vole to što se u svojoj domovini ne osjećaju dobrodošlo, a uz to vide kako
pokraj njih u slalomu prolaze i uspijevaju oni koji se znaju snaći, koji imaju jako političko zaleđe ili drugu vrstu poželjnih društvenih veza, ali ne nužno obrazovanje i sposobnost… – kaže Ankica Mamić.
Jurak pak o tom pitanju kaže da mladi ljudi koji odlaze iz Hrvatske osjećaju da ljubav s domovinom nije obostrana. Odlaskom iskazuju svoj stav o stanju u društvu, ali i pokazuju da neće, poput svojih roditelja, prihvatiti opciju da budu nova izgubljena generacija koja se neće uspjeti izvući iz frustracija. No oboje naših sugovornika ističu i to da popratna pojava života u nekoj drugoj zemlji zna biti neočekivano rađanje osjećaja snažnog domoljublja prema svojoj domovini. U inozemstvu se, slažu se, lakše kaže da si iz Hrvatske, da si Hrvat, lakše se pokazuje ponos što je tako, a ne smije se zaboraviti ni utjecaj osjećaja nostalgije…
Ljudi od kalibra – smetaju
– Važno je imati na umu da promjene paradigme uvijek moraju doći odozgo. Svatko od nas, naravno, može u svom životnom okruženju činiti što god može da unaprijedi društvo, da promijeni odnos prema nekim vrijednostima, ali takva se promjena ne može generirati odozdo. Odgovor zbog čega je to tako vrlo je jednostavan – političke elite imaju političke instrumente za provođenje strukturnih vrijednosnih promjena. O porukama koje će slati političke elite ovisi kakav će odnos mladi ljudi imati prema domovini i domoljublju – kaže Ankica Mamić. Ističe da je pitanje nacionalnog identiteta u Europi i dalje vrlo snažno, za razliku od Amerike gdje se svi građani deklariraju kao Amerikanci neovisno o tome kojeg su nacionalnog podrijetla. U Europi se građani identificiraju kroz pripadnost svojoj naciji i zemlji/domovini, a da to neće tako brzo biti napušteno, potvrđuje i to što su ideje o stvaranju neke nove, zajedničke europske nacije – propale.
Političke elite u Hrvatskoj na svojim građanima već godinama treniraju i isključivost pa ljudi koji svojim znanjem i iskustvom mogu pridonijeti razvoju društva i ne bivaju razmatrani kao kandidati za neke državne dužnosti. Štoviše, ne samo što ih se zaobilazi nego se u takvoj društvenoj atmosferi stvara i klima u kojoj takvi ljudi smetaju. I takav ignorantski stav politike prema ljudima s intelektualnim kalibrom u konačnici se preslikava na dojam koji prosječan građanin ima o domovini. Jer, ako se političari pozivaju na domovinu, i od toga ubiru profit, politički ili materijalni, a oni koji bi mogli (i htjeli) dati doprinos izbacuju se iz igre, naravno da se iz perspektive građana postavlja logično pitanje ima li smisla truditi se za domovinu koju će opet svojatati oni koji to možda ni po čemu nisu zavrijedili. Ključ rješenja enigme koja se tiče budućnosti i održivosti ideja domovine i domoljublja u svjesnosti je građana da je jedini pravi instrument za promjene u njihovim rukama, a to je taj prezreni glas prosječnog birača, koji na dan izbora odlučuje hoće li glasovati po uvriježenoj špranci jer su to njegovi ili će odvagnuti što je tko u svom mandatu učinio, kako se odnosio prema njegovoj domovini i je li domoljublje koje je iskazivao riječima potvrđivao i djelima. Pitanje svih pitanja je hoće li taj birač na koncu biti spreman promijeniti svoj politički identitet i dati povjerenje nekome tko domovinu i domoljublje živi iskreno i dosljedno, a državu razvija kao učinkovit sklop pravila i instrumenata pomoću kojih onu izgubljenu viziju staru tri desetljeća može
• barem za koji korak približiti stvarnosti.