Rat je u prijelomnoj fazi, cinično je sada od Ukrajinaca zahtijevati da polože oružje i pristanu na mir pod svaku cijenu
Ruska agresija protiv Ukrajine prije nekoliko dana ušla je u šesti mjesec, a vijesti o toj agresiji u posljednje vrijeme, baš kao što se i očekivalo, zauzimaju posljednje minute televizijskih dnevnika, ako se uopće u njih i probiju. Paralelno s padom medijskog interesa za sam rat intenzivira se propagandni rat, u kojem se masovno šire i s neobjašnjivom lakoćom prihvaćaju lažne, manipulativne i propagandne “istine” o ruskoj “specijalnoj operaciji” u Ukrajini. Zato je važno ustrajati na činjenicama. Dosadašnji tijek rata potvrđuje drevnu istinu prema kojoj se nijedan rat, pa tako ni ovaj, ne odvija po planu. Rat je izuzetno kompleksan proces u kojem se sudaraju brojni faktori, koje je nemoguće precizno predvidjeti i kontrolirati. Na samom početku invazije, u koju prije nego što je počela nije vjerovao ni ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski (na slici), činilo se da će Putinova vojska pregaziti Ukrajinu. Rusi su krenuli na Kijev s jasnim ciljem rušenja legitimne vlasti, a da je to bila posve realna opcija, moglo se zaključiti i po američkoj ponudi evakuacije Zelenskog, na što je on uzvratio legendarnom izjavom da ne treba prijevoz nego oružje. U prvim tjednima rata činilo se da Rusima ništa ne polazi za rukom i da ukrajinska vojna pobjeda, unatoč činjenici što se, ako govorimo o odnosu vojnih snaga, radilo o borbi Davida protiv Golijata, nije nemoguća. Kako je u tom trenutku na terenu David postajao Golijat, na Zapadu su se počele pojavljivati analize koje su reflektirale strah od posljedica takve pobjede, pogotovo u kontekstu činjenice da je Rusija nuklearna sila koja je usto i podigla spremnost nuklearnog oružja, što je s razlogom preplašilo cijeli svijet.
Onda se kolo ratne sreće okrenulo u rusku korist. Nakon povlačenja s područja Kijeva, Rusi su se koncentrirali isključivo na osvajanje Donbasa i pritom su, iako uz velike žrtve, ostvarili određene teritorijalne uspjehe. Ruska je strana rat uspjela pretvoriti u artiljerijski okršaj u kojem je počela dolaziti do izražaja golema ruska nadmoć u broju artiljerijskih cijevi. Rusi su osvojili Mariupolj, koji je, sravnjen sa zemljom, postao simbol ruske agresije i destrukcije, ali i herojskog otpora Ukrajinaca. Zatim je zauzet i cijeli Luhansk, a sada je na redu Donjeck. U tom se trenutku činilo da Ruse ništa ne može zaustaviti, a sa Zapada su u Kijev počele stizati sve glasnije poruke kako bi se Ukrajinci morali pomiriti s gubitkom teritorija zbog postizanja mirovnog dogovora, iako takav mirovni dogovor uopće nije bio na stolu. Naime, dok su pojedini zapadni analitičari kalkulirali o tome koliko bi svog teritorija
Ukrajinci morali prepustiti u zamjenu za mir s Rusijom, u Moskvi su cijelo vrijeme, unatoč činjenici da su se njihovi taktički ciljevi stalno mijenjali, u tom pogledu bili dosljedni. Rat će završiti onog trenutka kada Ukrajinci polože oružje. Ukrajinska strana, govorio je Dmitrij Peskov, glasnogovornik ruskog predsjednika Vladimira Putina, može odmah okončati sukob. Samo treba narediti “nacionalističkim postrojbama” da polože oružje i provede u djelo sve uvjete koje je postavila Rusija. I upravo oko toga se onda na Zapadu, u Europi, pa i kod nas u Hrvatskoj, povela ostrašćena rasprava koja se svodi na pitanje trebaju li Europa i Zapad i dalje pomagati Ukrajincima oružjem i drugim sredstvima za obranu, pri čemu oni sumnjičavi neuvjerljivo objašnjavaju da vojna pomoć Ukrajini tobože samo produljuje sukob i povećava stradanje Ukrajinaca, kojima je navodno najviše u interesu da se što prije okonča rat. Naravno da je riječ o lažnoj i zlobnoj dilemi, što je jasno i iz Putinove ponude koja mir svodi na kapitulaciju.
Ukrajinci kao žrtve agresije imaju pravo na obranu, što jasno proizlazi iz rezolucije Glavne skupštine Ujedinjenih naroda kojom je velika većina članica UN-a početkom ožujka osudila napad Rusije na Ukrajinu i zatražila prekid ruske agresije na susjednu zemlju. Ruska agresija na Ukrajinu brutalno je kršenje drugog članka Povelje Ujedinjenih naroda, koji zabranjuje upotrebu sile protiv druge države i navodi da svaki narod u slučaju napada ima pravo na samoobranu. I Ukrajina ima pravo na samoobranu, a onome tko ima pravo na samoobranu druge zemlje imaju pravo pomoći u tome, pa i dostavom oružja. To smo vidjeli mnogo puta u povijesti, pogotovo u Drugom svjetskom ratu, kada su Amerikanci pomagali Britancima i Rusima da se obrane od Hitlerove agresije, kao što su kasnije Britanci i Amerikanci pomagali našim partizanima koji su se borili protiv Hitlerove vojske i njezinih domaćih pomagača. U Domovinskom ratu morali smo se boriti protiv agresije bez takve pomoći i znamo da to nije bilo ni pravedno ni pošteno. Nametnuti embargo na kupnju oružja išao je na ruku isključivo Srbiji, koja je oružja imala u izobilju, a Hrvatskoj je uskraćivao legitimno pravo na obranu. Cinično je od naroda koji je žrtva brutalne agresije tražiti da se ne brani, kao što je nepravedno od Ukrajinaca zahtijevati da pristanu na mir pod svaku cijenu. Takav bi rasplet vrlo vjerojatno imao posve suprotan učinak od očekivanoga, i to zato što je Ukrajina samo jedna kockica u Putinovu osvajačkom mozaiku, a legitimizacija ruske agresije na Ukrajinu samo bi ohrabrila Putinove neoimperijalne apetite. Uskrata pomoći Ukrajincima, uključujući i pomoć u oružju, bila bi zapravo izravna pomoć agresoru, Rusiji.
Međutim, rat u Ukrajini upravo ulazi u novu, možda i prijelomnu fazu. Situacija na terenu posljednjih se dana ponovno mijenja. Sada Ukrajinci, ohrabreni uspješnim korištenjem višecijevnih raketnih bacača HIMARS, koji kirurškom preciznošću pogađaju stotine visokovrijednih ruskih ciljeva, ponovno preuzimaju inicijativu, dok Putin otvoreno koristi hranu i energente kao oružje, što se u ovim dimenzijama nije dogodilo od Hitlera. Očito je da agresorske snage ne uspijevaju nadoknaditi goleme gubitke u ljudstvu i ratnoj tehnici, dok se na ukrajinskoj strani situacija razvija u suprotnom pravcu. Ukrajinci su, naime, mobilizirali golemu vojsku, koju pripremaju za udar na Hersonsku oblast, koja im je od iznimne važnosti ne samo vojno, nego i gospodarski. Herson je bio prvi veći grad koji je na početku rata pao u ruske ruke, a sada bi Ukrajincima mogao postati baza za napad na Krim. Oslobađanjem Hersona razbili bi mit da Ukrajina ne može vratiti izgubljene teritorije. Da se i u Moskvi plaše takvog raspleta, svjedoči to što glavni ruski jastreb Dmitrij Medvedev prijeti da bi napadom na Krim nastupio “sudnji dan” za napadače. Rat vjerojatno ulazi u najbrutalniju i najkrvaviju fazu, koja
• će možda biti i odlučujuća.