Tjedna inventura
Najslađe je saborskom zastupniku trošiti ono što nije njegovo, a kad pri tome bira, pa, na primjer, službeno može putovati vlakom ili zrakoplovom, izabrat će zrakoplov. Vlak ga čini običnim, zrakoplov iznimnim, kao što ga iznimnim čini i taksi kojim će, umjesto gradskim prijevozom, doći do Sabora. Mediji su izračunali da su takvi troškovi saborskih zastupnika u prvoj polovini ove godine bili oko 4,7 milijuna kuna, u što nisu uračunati gotovo besplatni ručkovi u Saboru.
Zaludu je pitati gdje im je obraz, no ne bi li se mogli odrediti kriteriji kojima bi se zastupnicima zabranilo korištenje skupih prometala na državni račun, i ne bi li, na primjer, trebalo ukinuti prijevoz zrakoplovima, osim za vlastiti novac. Nikad se ni Jandroković ni zastupnici bilo koje lijeve ili desne stranke koji grme o poštenju nisu usprotivili golemim plaćama i povlasticama koje imaju. A grmjeli su o poštenju i prije ulaska u parlament, no samo zato da utru put do vlasti i goleme koristi koju od nje imaju. Koja tužna slika – laktarenje u strankama, ulizivanje stranačkim šefovima, bitka za prva mjesta na izbornim listama, laganje biračima..., da bi se se na kraju zaslužio unosni status – mjesto u Saboru. koje je izrazio i sam Andrej Plenković, a s druge žestoki napadi, jer bi Hvati napokon bili ravnopravni u izbornoj utrci i zastupljeni u vlasti.
Tek tu i tamo ponetko je napomenuo kako ni Schmidt ni njegovi suradnici nisu potvrdili da su nešto predložili ili da nešto pripremaju niti je itko vidio dokument o toj “epohalnoj” namjeri. Na kraju je ipak visoki predstavnik dao Hrvatima i Bošnjacima šest tjedana za dogovor. Ako ga ne bude, ponovno će intervenirati. Ali sa Schmidtom ili bez njega Izetbegović, Komšić i društvo neće odustati od svojih povlastica što god Hrvati učinili, a učiniti ne mogu – ništa. Da su htjeli, Bošnjaci su odavno izbore mogli učiniti poštenim, da je htjela takvima ih je mogla učiniti i međunarodna zajednica.
Po svom povijesnom značenju Pelješki most mogao bi se usporediti sa slavnom Olujom. Oba su događaja ujedinila Hrvatsku i izazvala općenarodno oduševljenje. U povijesti samostalne Hrvatske teško se s njima može bilo što drugo mjeriti. Osnivanje države ima presudnu ulogu, ali tek je Oluja pokazala da smo velika, junačka, pobjednička nacija, spremna i sposobna da se izbori za svoj opstanak, kao što Pelješki most sada pokazuje koliko je bila bolna razdvojenost juga i ostatka Hrvatske. Istinski smo je osjetili tek gledajući otvorenje mosta, te divote kojom je Lijepa Naša zauvijek spojena.
Uklonjena je jedna dugotrajna rascijepljenost iz prošlosti koja bi se mogla usporediti s rasijepljenošću Hrvatske prije Oluje na slobodno i okupirano područje. Iz obje smo izišli kao pobjednici, a u hrabroj inačici mogli bismo reći da je gradnja Pelješkog mosta nastavak Oluje, što se nije zaboravilo u Komarni, gdje su govornici zahvaljivali braniteljima koji su oslobodili to područje i omogućili gradnju jednog od najljepših mostova u Europi. I na žalost i na sreću, Hrvatska je jedna od rijetkih zemalja u Europi koja historijski živi, u kojoj se događa povijest pa se i narod osjeća historijskim.
Prekretnica u ukrajinskom ratu, Ukrajinci pripremaju protuofenzivu, Zelenski obećava oslobođenje svih okupiranih podučja, Je li Zapad ovim poklonom konačno slomio Ruse, Obrat u ratu – Slovaci Ukrajincima poklonili svoje MIG-ove... Tako se iz dana u dan nižu naslovi koji predviđaju pad i poraz Rusije, a Rusi sve više osvajaju, ubijaju i ruše. Ratna je tragedija banalizirana, pomaknuta je na rubove medija, o stradanjima Rusa čitamo kao što čitamo sportske vijesti. I niotkud nade da bi Rusi mogli prestati, da Zapad ima načina da ih obuzda. Svojedobno sam bio napisao da je ovo bila prilika da se Rusija porazi i da idućih stotinu godina svijetu više ne bude prijetnja. Ali to se neće dogoditi, Rusi su gospodari svijeta, hvale se, prijete, posve su sigurni da im ni od koga ne prijeti opasnost, mogu raditi što hoće i na kraju ukrajinske krvave avanture mogli bi vratiti moć kakvu su imali u najslavnjim vremenima. I što svijetu donose kao vrijednost, što donose u tehnologijama, kulturi, čime svijet mogu obogatiti, tko će s njima u dobovoljni savez? I sebi i svijetu mogu donijeti samo bijedu, siromaštvo, diktat oružja i moći, ropstvo narodima čije
• zemlje osvoje, nijekanje života.