Gledati Pelješkom mostu u blagoslov sitničavo je i zlobno kao i gledati teološkom skupu u suknju i koljena pastorice

Ljudi skloni iskaljivanju ljutnje, uvrijeđenosti i bijesa na društvenim mrežama uvijek za to nađu razlog i povod. Recimo, zašto je pozvan biskup da blagoslovi Pelješki most?

U ovom slučaju to smatram sasvim sporednom sitnicom u prigodi završetka i puštanja u promet tog uistinu velikog i važnog projekta.

Kao prvo, blagoslov nije bio dio službenog programa otvaranja Pelješkog mosta. Dubrovački biskup Roko Glasnović vrlo je smjerno čekao da sve završi i da dobije signal od redatelja televizijskog prijenosa. Budući da televizijsku pretplatu HRT-u plaćaju i pripadnici većinske religije, ako Crkva u tome ne vidi ništa sporno, ne vidim ni ja. Što se tiče javnog radio-televizijskog servisa, meni je, recimo, mnogo veći problem što je izravni prijenos čitavog događaja bio režiran vrlo šlampavo i amaterski. Jedan od tragikomičnih trenutaka bio je neuspio pokušaj hvatanja Krila Oluje u preletu iznad mosta. Drugi je bio kad se most, veličanstveno osvijetljen i opružen preko mora, sasvim nedostojanstveno zaljuljao, nakosio, potonuo i na kraju nestao iz kadra upravo u trenutku intoniranja “Himne slobodi”, pa je zbrda-zdola uključena kamera i krupni plan neke muške glavurde koja žvače li ga žvače.

Dakle, blagoslov je bio dodatak svečanosti, poput bilo kojeg drugog narodnog običaja, recimo kao što bi Maori na Novom Zelandu u sličnoj prilici sigurno otplesali tradicionalnu haku kreveljeći se i plazeći jezik zlim duhovima. Dok god su neškodljivi i svima žele dobro, neka običaja i blagoslova. Eh, kad bi taj blagoslov barem bio i ostao najveći problem u razumijevanju i prihvaćanju hrvatske države kao sekularne.

Mostovi se grade da povezuju obale, koje su, kako god uzmete, uvijek različite, pa čak i kad na njima živi isti narod. Zato nije bilo zgorega čuti riječi koje je u toj prilici izrekao predsjednik Milanović. Govorio je o tome kako su mostovi, pa i ovaj novi, građeni da služe svim ljudima bez obzira na naciju i vjeru. Koliko god to očito bilo, nije bilo zgorega ponoviti nakon svih onih govora koji su zvučali kao da se slavi neka nova velika hrvatska pobjeda u ratu, a ne izgradnja mosta koja se odvijala u miru, novcem Europske unije, umijećem kineskih graditelja i prema projektu slovenskog inženjera Marjana Pipenbachera.

Uostalom, u Plenkovićevu se držanju i gestikulaciji tijekom predsjednikova govora, što redatelj prijenosa nije promašio, lijepo vidjelo da ga Milanović još više živcira dok je uljudan, smiren i mudar.

Uglavnom, gledati Pelješkom mostu u blagoslov jednako je kao i gledati jednom važnom teološkom ekumenskom skupu u suknju, odnosno gola koljena evangeličke pastorice. Upravo to dogodilo se nedavno u Lovranu gdje je riječki nadbiskup-koadjutor Mate Uzinić organizirao i otvorio prve Mediteranske teološke susrete. U prvom redu, kao uzvanica i sudionica, sjedila je gospođa Melanie Ivančević, evangelička đakonica i pastorica u Rijeci. Nosila je za klerike uobičajenu crnu košulju s kolarom, te za žene uobičajenu sasvim običnu crnu suknju. Prekriživši damski noge, otkrila je koljena.

Da je ostao dubrovački biskup, Mate Uzinić našao bi se u ulozi blagoslovitelja mosta i sigurno bi pronašao lijepe, ljudske i nadahnjujuće riječi i mimo obrednih formula. No budući da je premješten u Rijeku, Mate Uzinić i tamo je nastavio teološko-mostograditeljske radove koje je još u Dubrovniku bio započeo organizirajući Ljetne škole teologije. To su skupovi ekumenski otvoreni prema drugim kršćanskim crkvama i zajednicama, kao i različitim glasovima i mišljenjima unutar Katoličke crkve.

Neki zadrti sekularisti možda bi i ovdje graknuli da se to ne tiče sekularne hrvatske javnosti. A tiče se, u prvom redu zato što se nadbiskupa Uzinića itekako i sasvim legitimno tiče kakvo nam je društvo i kakva nam je javnost, te kako kršćani, što uključuje i u Hrvatskoj većinske katolike, sudjeluju i pridonose izgradnji te zajednice i oblikovanju te javnosti. To je bila i glavna tema Mediteranskih teoloških susreta: “Sloboda i odgovornost za izgovorenu riječ”.

I odmah na početku, dobar je dio javnosti i medija, sekularnih i katoličkih, pao na “slučaju” golih koljena pastorice Ivančević. Zovu niskosti sa “zapaljenih” društvenih mreža nisu odoljeli ni poneki katolički komentatori i novinari. Umjesto o temi, sadržaju i smislu, raspravljali su o modi, nabacujući čak i slutnje kako je organizator svjesno i (zlo) namjerno sam sebi napravio reklamu pastoričinim koljenima.

Ja bih na mjestu nadbiskupa Uzinića sljedeće godine ponovio istu temu, s proširenim naslovom “Sloboda i odgovornost za izgovorenu riječ i objavljenu sliku”, pa onda secirao dotični “slučaj”, a osim teologa i studenata teologije svakako bih pozvao i studente novinarstva i novinare vjerskih medija i portala.

Najgora strana “slučaja” bile su prostačke uvrede na račun pastorice Ivančević, uključujući i one koje su bačene u internetsku bujicu s motivom brige za kršćansku i katoličku vjeru.

Pišući o iskustvu koje je sudionike skupa “međusobno povezalo, sprijateljilo, vjerujem učinilo boljim ljudima i boljim kršćanima, a nadam se i boljim studentima teologije i teolozima”, nadbiskup Uzinić morao je dodati i sljedeće: “Ovo naše lijepo iskustvo nisu mogli poremetiti ni oni ružin glasovi koji su, zapravo, najbolji primjer neodgovorne slobode u javnom prostoru... Ponovno se, nažalost na najprimitivniji mogući način, potvrdila istinitost tvrdnje da je naša javnost i komunikacijski prostor (i onaj vjerski i crkveni) zatrovan brbljanjem, pojeftinjenim pa i vulgarnim zloupotrebama velikih, svetih riječi: Bog, Isus, evanđelje, Gospa, život… Kao čovjek, kršćanin, svećenik i katolički nadbiskup duboko sam pogođen i razočaran, ali i posramljen zbog riječi koje su morali čitati i slušati gospođa Melanie Ivančević i njezina obitelj proteklih dana u našem javnom prostoru”.

Bijes i ljutnja uvijek nađu put. Zato ga treba otvarati i za ono bolje i ljepše. Prešavši ovog ljeta preko Uzinićeva ekumenskog mosta, jedan je beogradski student teologije ostavio ovaj zapis: “Kako je bilo prošle sedmice, e tako će biti i u raju... Hvala vam, dragi ljudi, što ste mi pokazali koliko je teologija

• lepa i šta znači Sloboda!”

NADBISKUP MATE UZINIĆ U RIJECI JE NASTAVIO POSAO ZAPOČET U DUBROVNIKU: GRADNJU TEOLOŠKIH I EKUMENSKIH MOSTOVA