Malo smo i tašti pa smo željeli imati najljući umak, naš The Last Supper ima 850.000 Scovilla
HRVATSKI BREND VOLIM LJUTO POSLUŽUJU U 500 DOMAĆIH RESTORANA, A KREATOR IDEJE GORAN VRABEC NAJAVLJUJE MILIJUNSKE INVESTICIJE, PROŠIRENJE I NOVE LJUTINE
Jedna od svakako najoriginalnijih etiketa koja se posljednjih godina pojavila na domaćem tržištu svakako je Volim ljuto. Iako smo sredozemna zemlja pa prirodom stvari volimo raznolike pa i pikantne okuse, ponuditi ljudima isključivo ljute okuse ipak nosi određeni rizik. No isplatilo se, ideja Gorana Vrabeca prošla je i danas je Volim ljuto stabilna je i prepoznatljiva trgovačka marka čije proizvode, primjerice, možete pronaći u 500 restorana u Hrvatskoj. Jer, ljutina paše i s pizzama i s burgerima i s nizom drugih jela “street foodova” koja se danas nude u nas. Pogotovo ako je kvalitetna, što proizvodi Volim ljuto svakako jesu i vjerujemo da će se s time složiti brojni njihovi konzumenti. Pa nam je tako Vrabec ispričao sve o svojoj etiketi i najavio skorašnje veliko širenje.
– Počeli smo kao hobi, radio sam u to vrijeme, prije deset godina, u jednoj tvrtki koja se bavila najmom audiovizualne opreme. Uzgoj čilija bio je interesantna zanimacija, zapravo više zahvaljujući majci koja je dala jednu gredicu u vrtu da na njoj zasadim prve papričice kojima sam namjeravao napraviti prvi umak.
Vrabasco je nastao iz oklade s prijateljima, kladio sam se da ću napraviti najljući umak. I tako je počelo. Međutim, vidjelo se da ima interesa za ljuto kod jednog, doduše, uskog kruga publike. I malo pomalo, čili papričice postale su glavni proizvod na našoj parceli u Igrišću – sjeća se Vrabec početaka svoje tvrtke.
Bile su potrebne neke tri godine da bi se postigla profitabilnost koja može garantirati rast.
Tih nekoliko godina isplativosti praktički nije bilo, no očito je da u svakoj djelatnosti, pa i ako je to ovako rijetka, nišna, kao što je proizvodnja artikala koji se temelje na ljutini, traži vremena.
Otrporni na inflaciju
– Sada smo u kontinuiranom rastu, koji je ponešto omela pandemija, no ne ključno. Imali smo 2019. godine čak do nekih 40 posto, da bi u pandemijskoj 2020. pali na 20 posto, lani se vratili na 30 posto, što očekujemo i ove godine, i to unatoč inflaciji i porastu troškova energenata, ali i rada. Znači, otporni smo na inflaciju i imamo prostora za daljnji rast kao i investicije. To moramo, jer tržište nam još nije zasićeno, a nemamo
količine koje bismo mogli i izvoziti. Tako radimo projekt vrijedan dva milijuna eura za širenje proizvodnje i uzgoja. Nadamo se europskom, ali i bankovnom novcu koji bi taj projekt pokrenuo. Mislim da imamo što ponuditi, prisutni smo i prepoznatljivi – kaže nam Goran Vrabec.
Volim ljuto raste na vlastitom znanju koje se moglo razvijati iako je na tržištu oduvijek postojao megabrend za ljutinu, a to je, dakako, Tabasco. Ipak, ispostavilo se da postoji publika koja traži nove takve okuse kao i da kod šire publike pikantno itekako može biti popularno.
– Razlika između Tabasca i Volim ljuto u omjeru je octa i sirovine, kod Tabasca je to 70-30, a kod nas 15-85. Octa uvijek mora biti kako bi proizvod ostao stabilan. Da se razumijemo, Tabasco je kult i ne gledamo ga kao konkurenciju, dobro je da su uvijek bili ovdje jer, da ih nema, to bi značilo i da nema publike za takve proizvode. Osim toga, oni proizvode cijelu paletu proizvoda koji ovdje nisu dostupni pa ih ne treba gledati kao na tek neku industriju. Mi smo drukčija priča, počeli smo kao marka za ekstremne ljutine za koju je bilo, razumljivo, malo publike. Da bismo shvatili da domaće s ljutinom ima prođu kod znatno veće publike. Kod nas se ljutina mjeri skalom između jedne i pet zvjezdica, u početku je prosjek publike bio četiri do pet, sada je dva do tri. A to znači i da je šira publika razbila strah i predrasude prema proizvodima poput čili papričica i na njima temeljenim proizvodima te da je shvatila da ti proizvodi mogu biti prihvatljivi okusom i kao takvi zgodan dodatak cijelom nizu jela – objašnjava Vrabec.
U lijepom dućanu u Zagorskoj ulici u Zagrebu prebrojit ćete nekoliko desetaka proizvoda marke Volim ljuto, ukupno ih je sada pedesetak.
– Oko 25 posto prodaje sada nam ide putem web-shopa, nekih 20 do 30 posto u HoReCi, što je broj koji ne govori cijelu istinu, jer volumenom raste. No ne tako brzo kao retail, koji nam raste najbrže. Paleta proizvoda mijenjala se i kroz te promjene smo učili, shvaćali da je moguće da prođe i godinu dana da bi publika prihvatila neki proizvod. Kao i da za neke proizvode imamo svoje limite. Prodaju nam se svi proizvodi, neki, jasno, bolje, neki slabije, ali nema nijednog koji nema svoje kupce. Od nekih smo nažalost, barem privremeno, morali odustati. Jako nam je bilo žao ajvara, no naprosto nemamo u ovom trenutku logistiku i prostor da bismo mogli dugoročno proizvodili artikl kojem je potrebno pet sati kuhanja uz vrijeme potrebno za cijeđenje i pečenje. Kada bismo našli kooperanta koji je opremljen da tako nešto kontinuirano radi, rado bismo nastavili, ovako moramo čekati do vlastitog proširenja. A išao je zaista jako dobro – kaže osnivač Volim ljuto. Na parceli od tek jednog hektara u Igrišću kod Jakovlja raste 24.000 biljaka čilija, jalapena, habanera, hot portugala, carolina reapera, trinidad scorpion moruge i ostalih ljutih papričica koje daju prinos od 15-ak tona godišnje, od čega se napravi i proda oko 150.000 bočica različitih umaka i drugih prerađevina. Dosta od toga moguće je probati u dućanu u Zagorskoj.
– Najprije smo moj zaposlenik Darjan Grilec i ja zamislili da napravimo showroom za Volim ljuto, koji smo i otvorili u Badalićevoj. I krenulo je odlično, ubrzo je trebalo više prostora pa smo se preselili u Ilicu, gdje smo mogli ponuditi više ne samo svojih proizvoda, koje su nas također tražili. Kako možemo garantirati jedino za Volim ljuto, odlučili smo da je bolje da se zove nekako drukčije pa je nastao Spicy Days. Često su nas uz naše proizvode, logično, tražili i kakvo dobro pivo i rekli smo “pa zašto ne” i uključili craft piva u ponudu. I opet logično, nastala je potreba za konzumacijom na licu mjesta i to smo dobili ovdje. Najbolja craft piva s najboljim ljutim proizvodima u atmosferi u kojoj se ljudi odmore i uživaju u neobičnim okusima – kaže nam Vrabec.
Želimo biti najljući
Kako smo i sami ljubitelji pikantnog i ljutog, znali smo kupiti i najljuće kikirikije s pet zvjezdica. I to je ništa u odnosu na The Last Supper, koji ima nevjerojatnih 850.000 jedinica ljutina Scoville.
– Pa jasno da je to nešto nenormalno. Ali mi smo marka koja prodaje ljutinu pa smo malo i tašti, želimo imati najljući umak. Ovaj se pravi od koncentrata kapsaicina, koji ima čak milijun i pol SHU i trinidad scorpion moruga, koja ga, zapravo, razblažuje – objašnjava nam Vrabec.
Sljedeća je faza angažiranje kooperanata jer je u zaposlenom Zagorju teško dobiti još zemlje odmah uz postojeće parcele.
– Organizirati proizvodnju na drugim, dislociranim parcelama vjerojatno bi bilo problematično. Jer, nije stvar u osnovnoj opremi, otprilike pola zasada nam je u plasteniku, a polovica vani, što čuva mreža za zaštitu od tuče. Nas ovo zadnje nevrijeme, srećom, nije zahvatilo, no od zaštite protiv tuče bitnije je navodnjavanje. Na parceli je bunar iz kojeg se sustavom koji uključuje i dvije cisterne navodnjavaju sve biljke, potrebno je to imati na svakoj parceli. Ostala se mehanizacija ne razlikuje od klasične poljoprivredne, treba vam traktor i pripadajući priključci. Jedino je otac razvio jedan s kojim se lakše razvlači folija potrebna za rast biljaka, a prije smo to radili ručno. Uza sve to potrebno je puno rada, imamo 5-6 ljudi koji su stalno angažirani na uzgoju i branju, širenjem će biti potrebno i još. Sada smo organizirali program za kooperante koji testiramo nadajući se kako će se razviti pravilno i da će oni koji se odluče na suradnju moći rasti s nama, a za sada nam je to donijelo još nekih pola hektara – kaže Vrabec.
Željeno širenje uključivalo bi još mehanizacije i unapređenje proizvodnje.
– To bi nam donijelo sigurnu budućnost i održivost, nove tržišne mogućnosti – zaključuje.
Malo je sumnje da je s Volim ljuto stigla i jedna mala revolucija. Danas u Hrvatskoj možete pronaći i Jutu spizu na jugu ili Slavonsko zlo na istoku uz još niz manjih proizvođača nadahnutih čistom – ljutinom.