Branko Ivanković
Nisam pregovarao o preuzimanju Irana. Želio sam to reći Skočiću, ali nije mi se htio javiti na telefon
Branko Ivanković (68) još uvijek je jedini hrvatski trener koji je neku stranu reprezentaciju vodio na Svjetskom prvenstvu (Iran, 2006.), tri puta vodio je Dinamo u skupinama Europske lige, ima pet naslova prvaka s tri zemlje, Hrvatskom, Kinom i Iranom. S varaždinskim stručnjakom razgovaramo o interesu Iranaca za njegov povratak, o Dinamu i, naravno, o hrvatskoj reprezentaciji.
– Izbornik sam reprezentacije Omana. U veljači sam tamo produljio ugovor na još dvije godine, dakle do 2024. godine. U ugovoru imam stavku u kojoj piše da bih u slučaju odlaska morao platiti neke penale, dakle meni nije problem otići ako ja to poželim, ako prihvatim neku ponudu, ako negdje dobijem bolje uvjete – počeo je svoju priču Ivanković.
Jeste li imali ponudu za preuzimanje reprezentacije Irana?
– Mene službeno nitko iz Irana nije zvao, nego su me zvali novinari i ljudi bliski Savezu. Tamo se počelo govoriti o Portugalcu Queirozu i meni kao o ljudima koji bi eventualno mogli zamijeniti izbornika Skočića. Ja sam im na to rekao da imam ugovor koji ne želim razvrgnuti te da ne želim uopće o tome razgovarati dok je Skočić izbornik.
Zašto su Iranci odjednom neskloni Skočiću i žele ga smijeniti, a odveo ih je na Svjetsko prvenstvo?
– Još od početka Skočićeva mandata, otkad je naslijedio Wilmotsa, pojavili su se napisi u medijima o nezadovoljstvu njegovim radom, o tome da bi izbornik trebao biti netko drugi, i od početka mu nije bilo lako. Pogotovo u prvoj fazi kvalifikacija kada je morao dobiti Bahrein i Irak da bi se uopće plasirali u drugu fazu, dok je druga faza bila lakša i nije im trebala biti problem budući da Iran ima izuzetno dobru reprezentaciju.
Misli da radim protiv njega
Kako će sada Skočić uopće pripremati reprezentaciju za Svjetsko prvenstvo kada i on i igrači znaju da su ga htjeli smijeniti?
– Naravno da nije jednostavno. To pitanje o meni kao izborniku proteže se već dulje od godinu i pol, pisali su mediji o tome da ja pregovaram s Iranom o preuzimanju reprezentacije. Što, naravno, nije bilo točno. Znate da mediji mogu svašta pisati, imati neke svoje ideje. Ja sam se tada htio javiti Skočiću da mu kažem kako to nema veze s istinom te da on može biti siguran da ja tu zaista ništa ne radim. Na žalost, Skočić nije želio prihvatiti moj poziv, nije se htio javiti na telefon misleći da ja radim protiv njega. Tako da nisam uspio doći do njega.
Imate 68 godina, dugo ste trener i izbornik, sada ste produljili ugovor na još dvije godine. Što vas u toj dobi još vuče prema stresovima trenerske
klupe, osobito u Omanu, koji je tek 75. reprezentacija na Fifinoj ljestvici?
– Volim taj posao, uživam u radu, ne zamara me nimalo. Kako ja volim reći, “na godišnjem sam odmoru”, uživam u radu s tim igračima. Zdrav sam, nemam nikakvih problema, radno sam sposoban i imam golemu želju da radim u nogometu. Pa i da napredujem u tim godinama. Usto, u Omanu me privukao njihov projekt prema kojemu se oni žele nametnuti kao reprezentacija koja će biti kompetitivna sa svima u Aziji.
Ante Čačić pola godine stariji je od vas, uskoro će navršiti 69, a u svakodnevnom je u žrvnju i pod stresom, pod velikom pritiskom. Kako trener u toj dobi može funkcionirati na toj razini, u takvome okruženju kao što je Dinamo?
– Može funkcionirati jako dobro jer Čačić i ja smo treneri s puno iskustva, koji smo jako puno prošli. Naravno, ako nisi u stanju podnijeti pritisak medija, navijača, igrača, sponzora i kluba, onda ne možeš raditi na toj razini. Čačić je tome dorastao, prošao je puno klubova, reprezentaciju, radio je vani... pa ću citirati Ćiru, koji je znao reći kako je tek sad, u ovim godinama, najbolji. Postoji ona kategorija koju mnogi zanemaruju, a to je iskustvo. Iskustvo ne možeš kupiti. Na primjer, ja sam deset godina radio u Iranu, a tko prođe Iran kao trener toliko godina, taj je sposoban ujutro trenirati Barcelonu, a popodne Real Madrid!
Momčad za Ligu prvaka
Je li ovo najjači Dinamo u posljednjih nekoliko godina, s obzirom na ulaganja u pojačanja?
– Teško je uspoređivati generacije, ali činjenica je da Dinamo ima izuzetne igrače. Dinamo se u posljednjih desetak godina, uza sve odlaske, permanentno pojačava i zadržava razinu igre kojom može biti kompetitivna momčad u Europi.
Je li to onda momčad za Ligu prvaka?
– Mislim da da. Naravno, potrebno je tu još rada, jer pripremni period traje tri-četiri tjedna u kojima nije moguće postići da momčad u svim fazama igre bude besprijekorna.
Precjenjujemo li mi našu ligu s obzirom na ovo što se u Europi dogodilo Osijeku i Rijeci?
– Prije svega porazi Rijeke i Osijeka su neuspjesi. Pogotovo je Osijekov poraz sramotan. Koji su razlozi, u to ne bih ulazio. Činjenica je da se Osijek, Dinamo i Hajduk posljednjih godina stalno pojačavaju, za razliku od Rijeke, koja nema te potencijale i mogućnosti da razvija kvalitetu momčadi, a onda i zadrži razinu rezultata. Jasno je onda da su od Hajduka i Osijeka očekivanja velika, ali pitanje je može li se odmah posložiti da sve štima. Tu je, naravno, bitno i iskustvo kluba u međunarodnim natjecanjima, iskustvo trenera u pripremi takve utakmice...
Nije li Bjelica prošao puno toga u međunarodnim natjecanjima?
– Je, ali svakome se događa kiks, slabi trenutak. Ne vidim tu potrebu odmah za nekim egzekutorskim rješenjem.
Vratimo se Dinamu i nogometašu o kojemu se najviše polemizira,
Petkoviću. Je li on teret ili blagodat za trenera?
– Činjenica je da Petković ne daje ono što po svom objektivnom potencijalu može dati. Bit ću jednostavan: centarfor Dinama mora zabiti najmanje dvadeset golova u sezoni! Onako kako su to činili Cvitanović, Vlaović, Viduka, Eduardo i Mandžukić. Dakle, taj igrač mora biti svjestan da je centarfor i da mora zabijati golove.
Kako biste vi postupili s Petkovićem?
– Ne znam kako bih ja postupio, samo mogu reći da mi kod naših trenera, pa i drugih, smeta što se striktno drže jednoga sustava igre, na primjer 4-2-3-1 i to je to. I rijetko tko razmišlja o alternativama. Ja kao trener pokušavam igrati drukčije pa s Omanom igram 4-4-2, s tim da su mi vezni igrači u rombu. Dakle, igram najtežu moguću varijantu, i to u utakmicama s Japanom, Australijom, Saudijskom Arabijom. Što je, naravno, za njih bilo iznenađenje. Ne razumijem onda zašto Dinamo ili Osijek ne igraju na primjer s dvojicom napadača. Svi se slijepo drže svoga sustava i onda rotiraju igrača za igrača, centarfora za centarfora. A možeš imati osnovni i alternativni način igre.
Prošlo je desetljeće i pol otkad ste u Dinamu u rukama imali Luku Modrića. Tada ste smiono kazali da je jedan od najboljih vezista Europe, bolji i od tada razvikanoga Brazilca Diega. Modriću je danas 36 i bolji je nego tada.
– Ništa me to ne čudi s obzirom na to da znam kako živi, kako se priprema, koliko daje sebe u sport i koliko je motiviran. U piramidi motivacije ovo što Luka sada radi njezin je vrh; to nije novac, nego želja da bude najbolji, da ima status, da postiže rekorde. To je najpozitivnija motivacija. Kada sam usporedio Modrića i Diega, ja sam u Luki prepoznao taj potencijal. Pa Modrić je u nogometu ostvario nešto nezamislivo: u duelu između Messija i Ronalda on se ubacio između njih i postao najbolji igrač svijeta! Često svojim igračima dajem primjer Modrića; ne da se s njim uspoređuju, nego da teže svakim danom da budu sve bolji. Govorim to zato što je Modrić postao najbolji igrač svijeta s 33 godine, i to ne kao strijelac, kao što će to ove godine biti Benzema, nego kao vezni igrač. To je uspjeh, to je nešto nevjerojatno!
Kako gledate na najnoviju Dalićevu situaciju u reprezentaciji? Naime, u reprezentaciji su se pojavili neki novi, mladi igrači ugrožavajući status na primjer sad već 33-godišnjih Vide i Lovrena?
– Ne može se zanemariti kvaliteta Lovrena i Vide, njihovo iskustvo. U reprezentaciji trebaju igrati najbolji. Činjenica je da obojicu treba maksimalno iskoristiti, ako budu zdravi, ako budu igrali u klubovima, te će ih Dalić u tom slučaju sigurno koristiti u reprezentaciji. Pogotovo zato što će izbornici imati samo sedam dana za pripremu za Svjetsko prvenstvo pa će mu biti potrebno i iskustvo i kvaliteta. U tom smislu Liga nacija sjajna je prilika da se isprobaju neke nove mogućnosti te da ona bude prva faza priprema za SP. Nažalost, događa se da odmah nakon prvoga poraza krenu kritike, a to su sve de facto pripremne utakmice.
Vidite li Hrvatsku u svjetskom vrhu i hoćete li biti na Svjetskom prvenstvu u Kataru?
– U to vrijeme bit ću u Omanu, a odande je predviđen jedan let dnevno za Katar pa ću biti na našim utakmicama. Hrvatska je na utakmicama s Francuskom i Danskom pokazala da je u kategoriji iz koje se može ostvariti sjajan rezultat, a naravno da je to sve vrlo varljivo. Činjenica je da Hrvatska sada ima stabiliziranu reprezentaciju, grupu mladih i izuzetno potentnih igrača u svim linijama, igrača koji pokazuju strast, entuzijazam i elan bez kojih nije moguće napraviti veliki rezultat. Možda nedostaje samo jedan klasičniji tip centarfora i onda bi to zaista bila sjajna reprezentacija. •