I da se opet rodim, navijao bih...
DINAMO JE NASTAVIO USPJEŠAN REZULTATSKI NIZ I POBIJEDIO ISTRU 1961 S 4:1
Valjda nema navijača Hajduka koji ne bi ni finale Konferencijske lige prihvatio umjesto naslova prvaka i još jednog kolektivnog transa kao poslije finala s Rijekom. I vjerojatno je samo Lukša Jakobušić potpuno svjestan da je svaka sezona bez Europe za klub poput Hajduka izgubljena. Jer naslov u HNL-u ni po novim uvjetima neće donijeti dovoljno da se pokrije cijela godina. Iako je tih skoro deset milijuna kuna od podjele TV kolača sad već ozbiljna stvar, pošto dosad naslov nije donosio ni kilu janjetine. I zato je Hajdukov predsjednik još jednom potpisao izjavu godine rekavši: “Ako smo tu samo zbog naslova, onda ja idem kući”. obro je da je Jakobušić šef Poljuda. Poslovan je čovjek, svjestan da svaki proizvod vrijedi onoliko koliko ima prolaza na stranim tržištima. Bez toga i transfera, naravno, i Livaja je samo slatka priča za domaću upotrebu. Hajduk je od Europe neodvojiv. Još od rođenja. Pa osnovan je u gradu koji je uvijek bio i bit će europska metropola. Iako je djelić čari zauvijek ostao zakopan negdje na Starome placu, prva i posljednja asocijacija na Poljud ipak su sve one velike europske utakmice, dobivene ili izgubljene, a odigrane u ozračju koje je možda najbolje opisao njemački komentator čiji se glas jedva probio do gledatelja na početku uzvratnog dvoboja Hajduka i Schalkea: “Javljamo se iz najvećeg diska na Mediteranu!” Ma može čovjek živjeti i na drugoj strani kugle zemaljske i govoriti jezikom plemena Masai, opet će mu lakše biti skinuti se s dopa nego s YouTubea navuče li se neoprezno na lajnu utakmica bijelih iz osamdesetih i devedesetih... Tko pamti ono vrijeme, jasno mu je da je Baka Slišković s policijskim brkovima mogao igrati tako božanstveno i zabijati iz slobodnjaka i kornera nakon što bi jedva
Diskopao kopačke iz rola papira koje bi zabijelile svaki ugao Poljuda. Nego, da je naći nekoga tko bi objasnio kako je tako debeljuškast, sa svim onim neprospavanim noćima bio s loptom brži od današnjih igrača!? U posljednjem velikom intervjuu koji je dao, valjda ne i zaista posljednjem, iako se opasno naljutio na lavinu reakcija koju je izazvao rekavši u Nedeljniku samo istinu da više vrijedi jedan izgubljeni život nego most, u nekoliko je rečenica objasnio zašto je ono vrijeme ipak neponovljivo. Čak i pod Marjanom. Čak i u vrijeme kulta Livaje, premda je on svakako najbliži tom statusu popularnosti... “I sada kada su godine prošle, sve mi je više jasno da one golove i utakmice nisam ni morao pamtiti. Mogao sam ih zaboraviti poslije svake utakmice jer danas imaš sve na YouTubeu. Uđeš i prisjetiš se... Ali oni trenuci izvan terena, kad te na rukama navijači nose gradom, kad te obožavaju kao svoga, sva kartanja do zore, pijane noći, to mi se polako gubi iz sjećanja i ništa mi žalije nema...” evedesete su bile posljednji eurourlik Poljuda. Često podcjenjivane, kao i trener Katalinić. Zamislite danas hrvatski klub u četvrtfinalu Lige prvaka i bit će vam jasnije kakav je to bio rezultat. Možda je i logično da se generacije poslije njih nisu mogle nositi s teretom, iako je jedna stvar i danas nepromijenjena. Prije svake ili gotovo svake europske utakmice Dinamov će navijač reći: “Bit će teško!” A Hajdukov da je “sve moguće”. I jest pod tim nebom sve moguće i to shvatiš brzo kad se uloviš nogometa i gutaš sve utakmice naših klubova kao sumanut i psuješ sve u sebi što se vraćaš s mora baš te večeri kad Hajduk igra s Malmöom i što možeš pratiti Pezzijev radioprijenos samo do trenutka kad Šveđani u 59. minuti povedu s 2:0, a vozač Čazmatransova autobusa u bijesu vičući: “Jeben ti Ajduka” prebaci na kasetu, da bi na prvom odmorištu, tamo negdje iza Ploča, uletio u kafić s pitanjem kako je Hajduk završio. “Pobijedio je 3:2...”, kaže konobar. “Pobijedio!? Je l’ moguće, gubio je...”, ne stižeš ni dovršiti, a čovjek kaže: “Momak, ovo je Dalmacija, sve je tu moguće.” I jest moguće, i da se umalo ulovi 5:1 protiv Valencije, i da se jednog dana sve tako okrene da se ispusti 2:0 ponesenih s Malte. Danas, kad su se i drugi uvjerili da ono što se Hajduku godinama događalo nije bila samo slučajnost i njegova glupost, i kad je postalo jasno da je vrijednost našeg klupskog nogometa zapravo već dulje u opadanju kao vodostaj Drave, možemo se samo nadati da će ono “sve je moguće” bar sljedećeg tjedna otići na našu stranu. Ne znam je li ikad ijedan naš klub u dvije utakmice izbacio portugalski, ali ako itko može, može Hajduk. Dinamovac u duši reći će: “Bit će teško”. “I da se ponovo rodim...”, rekao je jednom Bajdo Vukas. Ne znam za vas, ali ja bih opet navijao za Hajduk. Bar u svakoj europskoj utakmici.
•
Svaka sezona bez Europe za Hajduk je izgubljena. Jakobušić je rekao najbolju stvar: “Ako smo tu samo zbog naslova, idem kući”
Između dviju europskih utakmica, one sa Shkupijem u Skoplju i puta u bugarski Razgrad k Ludogorecu, Dinamo je imao i svoju zadaću u našoj ligi, želio je nastaviti uspješan rezultatski niz i u tome je uspio, s 4:1 pobijedio je Istru 1961.
Vratio se i Dilaver
Za taj susret s momčadi iz Pule trener plavih Ante Čačić očekivano je malo promiješao karte kojima je tražio pobjedu. Prvi put zaigrao je Boško Šutalo, upisao je svoj debi nakon dolaska u Dinamo i oporavka od operacije. Partner mu je neočekivano bio Emir Dilaver, koji je dosad radio s onima koji nisu bili u konkurenciji za momčad. Ako se dosad lamentiralo mogu li Petković i Drmić igrati zajedno (počeo je i Drmić), sad se otvorilo i pitanje mogu li to dvije “desetke”, Luka Ivanušec i Martin Baturina jer Čačić ih je obojicu poslao na travnjak u 4-1-4-1 formaciji, zadnji vezni bio je kapetan Ademi.
U devetoj minuti dosuđen je jedanaesterac za Dinamo. Moharrami je prošao Luku Marina, koji je napravio prekršaj i sudac Pajač nije dvojio. Očekivali smo da će pucati Drmić, ali sve je to vrlo sigurno za 1:0 izveo Mislav Oršić. Eto, Dinamo ovaj put nije u utakmicu krenuo s primljenim pogotkom, nego s vodstvom.
Krasnu i munjevitu akciju s točnim pasovima izveli su plavi u 18. minuti, Oršić je iz prve odigrao za Menala, ovaj mu je krasno vratio na 16 metara, a Oršić snažno pucao, no pored vratnice. Za 2:0 pogodio je Boško Šutalo, novi stoper Dinama otišao je na skok, slobodni udarac izveo je Bočkaj, a Šutalo glavom pogodio bez problema.
Onda se s dva pokušaja javila i Istra, no Livaković nije imao puno problema s udarcima Hujbera i Barišića.
U zadnjoj minuti prvog dijela Pajač je dosudio jedanaesterac za Istru nakon glupog prekršaja Moharramija na Vinku Petkoviću, no nakon intervencije VAR-a potvrdilo se da je prekršaj bio izvan šesnaesterca pa su gosti dobili samo slobodni udarac. Mlinar nije pogodio pa se na odmor otišlo s za Dinamo mirnih 2:0.
Plavi su zasluženo imali solidno vodstvo, ne može se reći da se “umiralo” u ljepoti njihove igre, no bilo je i lijepih akcija, a poluvrijeme su držali pod kontrolom.
Majstorija Emrelija
Tako je bilo i u nastavku, Istra je rijetko uspijevala doći pred vrata plavih iako je pokušavala igrati svoju igru, nije se zatvorila. U nastavku je Dinamo nastavio sve držati pod kontrolom, prijetiti preko Oršića i Baturine koji nisu bili precizni pa dvaput Drmića, koji je imao i zicer, ali Majkić je to sjajno obranio, dok je Antonio Marin, koji je dobio dio minutaže, glavom tukao u prečku. Do kraja je Bočkaj za 3:0 probio vratara Istre, a ne drugoj strani u 84. Bakrar glavom smanjio na 3:1, dok pogodak Emrelija za 4:1 nije priznat zbog zaleđa, ali u 88. je novi priznat, majstorski je Emreli prebacio Majkića za 4:1.
Mogli su plavi i uvjerljivije slaviti, no u Maksimiru mogu biti zadovoljni, u tri kola prvenstva imaju tri pobjede i čuvaju mir u kući koji im je potreban uoči susreta trećeg pretkola
• Lige prvaka s Ludogorecom.