Hrvatski Obzor protiv Srbobrana
Igodine 2022. svjedoci smo hrvatsko-srpskih sukoba koji se neprestano potiču iz Beograda. Svjedoci smo i stalnih težnji pojedinih grupacija iz Srbije koje niječu hrvatsku naciju, hrvatski jezik, hrvatsku književnost... Kako bih podsjetio na genezu tog sukoba, odlučio sam se vratiti na zbivanja s početka 20. stoljeća, iako hrvatsko-srpski sukobi sežu još u 19 stoljeće. No prepričat ću znanstveni članak povjesničarke Natalije Rumenjak koja je 1995. godine u Povijesnim prilozima obradila pisanje dvaju tadašnjih listova. Kako je navela, obradila je nacionalne ideologije kao ključ za razumijevanje konfliktnih hrvatsko-srpskih odnosa početkom 20. stoljeća u Hrvatskoj, i to razdoblje zato što je ono obilježeno vrhuncem hrvatsko-srpskog sukoba, čija gradacija počinje još 60-ih 19. stoljeća, a završava “novinskim ratom” i rujanskim demonstracijama 1902. godine u Zagrebu. Konkretno, povjesničarka je komparativno analizirala ideološki sustav dvaju tada najutjecajnijih i bitno suprotstavljenih oporbenih listova hrvatskoga Obzora i srpskoga Srbobrana.
Prema njoj, “osnovna ideološka izvorišta iz kojih je potekla velika većina, ako ne i svi hrvatsko-srpski/srpsko-hrvatski sukobi kako u Hrvatskoj, tako i općenito na slavenskom jugu, bila su u načinu definiranja hrvatske i srpske nacije”. Ona se u radu bavila definicijama koje su bile zastupane u Srbobranu i Obzoru u razdoblju 1901.-1902. godine. Tako naglašava da je teorija o “hrvatskom političkom narodu” bila tradicionalan dio pravaške državne i političke ideologije, ali neodvišnjaci i domovinaši shvaćali su je bitno drukčije od njezinih prvih pravaških začetnika, i dalje piše: “Prema njoj, osnovni uzrok snažnih hrvatsko-srpskih/srpsko-hrvatskih sukobljavanja u Hrvatskoj bio je zapravo u međusobnoj ideološkoj isključivosti hrvatskih i srpskih definicija nacije. Hrvatska je politika odbijala Vukovo određenje srpske nacije, pa i pravoslavnu definiciju, dok su samostalci odbijali prihvatiti termin “hrvatski politički narod” za Srbe u Hrvatskoj, jednako kao što su i negirali postojanje “hrvatskoga političkog naroda”, tj. nacije u Slavoniji, Srijemu, Lici, Dalmaciji i Bosni i Hercegovini. U tim krajevima samostalci su priznavali samo postojanje srpske nacije, što je ujedno značilo da su u tim krajevima poricali i etničku opstojnost Hrvata, kao što su uostalom u svojim ekstremnim člancima negirali uopće postojanje hrvatske nacije.”
Važno je ponoviti da je polovicom 19. stoljeća, rukovodeći se shvaćanjima europskih slavista, Vuk Stefanović Karadžić proširio dotadašnje određenje srpske nacije, pa je osim pravoslavaca na slavenskom jugu u srpski narod/ naciju ubrojio i sve južnoslavenske štokavce, ustvrdivši da je štokavski jezik po svom porijeklu isključivo srpski jezik, pa prema tome i svojstven samom sebi. Povjesničarka zatim napominje: “Tako su sada osim pravoslavaca u Srbe uključeni i katolici te muslimani, tj. svi Hrvati i muslimani u Bosni i Hercegovini, te najveći dio Hrvata iz Hrvatske. Ta velikosrpska definicija dala je zeleno svjetlo ekspanzionizmu mlade srpske države i njezinim asimilacijskim težnjama. Srbobran je dosljedno zastupao gledišta o štokavskom jeziku kao isključivo srpskom, i neprestano je tvrdio da Hrvati nemaju svoj vlastiti književni jezik, već da su ga ‘ukrali’ od Srba.
Preuzimajući slavističke i Vukove jezične koncepcije, samostalci su tvrdili da su svi štokavci Srbi, odnosno da su samo čakavci po etničkom porijeklu Hrvati, jer su prema istim teorijama kajkavsko narječje smatrali isključivo slovenskim jezikom.” Srbobran je pisao da srpsko ime po “zapadnijem krajevima srpskog naroda”, tj. u Crnoj Gori, Boki, na primorju između Cetine, Crne Gore i Boke, u Dubrovniku, Bosni, Hrvatskoj i Slavoniji, nije na to područje došlo iz Srbije jer “(...) štokavci po svoj prilici (podvukao Srbobran) nigda nijesu sebe nazivali Slovincima (...) Otkad ima u čakavaca narodnijeh spomenika, zvali su oni sebe Hrvatima, a svoj jezik (dijalekat) hrvatskijem. A svi štokavci od najstarijega vremena do 16. vijeka zvali su sebe po plemenu Srbljima, a svoj jezik srpskijem”. Kako je autorica zaključila, svođenjem Hrvata na relativno malobrojnu i prostorno ograničenu čakavsku dijalektalnu (dakle čak ne ni jezičnu) zajednicu, tj. “najmanji ogranak austrougarskih južnih Slavena” koji se nikad nije nacionalno razvio jer “nema sve uvjete kulturne narodnosti”, tj. vlastiti književni jezik, Srbobran je zapravo negirao Hrvate i kao naciju (u razvoju) i kao etničku, tj. narodnu zajednicu. Zbog takvih svojih shvaćanja Srbobran se morao složiti s Nikolom Stojanovićem koji je ustvrdio da se Hrvati “(...) nalaze na prelazu iz plemena u narodnost, ali bez nade da će sačinjavati ikada posebnu narodnost”.
I tako sve do danas!
Srbobran je zastupao gledišta o štokavskom jeziku kao isključivo srpskom, i neprestano je tvrdio da Hrvati nemaju svoj književni jezik, već da su ga ukrali od Srba