Marina Redžepović, priča o hrvatskom društvu kroz jedan važan film i jednu manje važnu nagradu
Kada bi kamera njezino lice primaknula polublizu, blizu ili u krupni plan, na tom je golemom filmskom platnu ono postajalo veće od same pulske Arene, i sve se na njemu odjednom vidjelo. Najprije, priča cijeloga filma, ispričana u fragmentima jednoga zborničkog i školskog života, fragmentima koji po prirodi stvari bivaju nedovršeni i nedovršivi, jer ovo je film kontinuirane svakodnevice, neće se tu dogoditi ništa drukčije ni incidentno, nikakva drama ni tragedija, ako ta svakodnevica već nije jedan kontinuirani incident i jedna vječna tragedija. A ona je u središtu zbivanja, mlada pedagoginja s prvim stalnim zaposlenjem, oko koje se sve okreće i vrti, i čije lice, više od ičega drugog, treba pokazati ono što se u filmu događa. Treba pokazati svaku dramsku tenziju, težinu svake prešućene riječi (jer na njoj je da ne govori ono što misli), svaku manipulativnu laž s kojom se ona pokušava izvući iz socijalne klopke, na tom licu je da pokaže prekoviše onoga što se inače na filmu kao i u životu izgovara, a ne pokazuje. A kako je film narativno fragmentiran, kako se, kao i život, odvija u nizu nedovršenih priča, a ne u jednoj i jedinoj, poput tradicionalnih filmskih ili romanesknih priča, tako se svaki fragment odvije preko njezina lika i lica. I na kraju “Zbornica” je odličan, vrlo siguran i promišljen film. Sve je tako režirano, snimljeno i montirano da se gledatelj ne izgubi u onome što gleda, da ne zaboravi gdje je što započelo i kad se završilo, te na kraju – što u ovom slučaju nikako nije nevažno – da ne odustane jer mu je postalo dosadno i jer svaka svakodnevica teži ponavljanju.
Također, “Zbornica” jedan je od malobrojnih hrvatskih filmova u kojem se nešto zbiva u drugom i u trećem planu. Tu svaki kadar, ne samo u vizualnom smislu, ima svoju dubinu. Ali to onda znači da mora postojati i nešto što će gledatelja vrlo snažno vezivati za ono što se zbiva naprijed. Ne bi baš smio glavnim likovima stalno zavirivati iza leđa, premda ga to, posve prirodno, vuče.
Uzalud bi bila ovakva režija, snimatelj i montažer našli bi se u grdnom problemu, priča bi im se poraspadala, ništa više ne bi ovakav scenarij moglo pretvoriti u film, e da nije tog lica i te glumice. Da nije Marine Redžepović, čije su samo usne i onih nekoliko stotina sitnih mišića donjeg djela lica zaslužile svako priznanje, formalno ili neformalno, koje će ovaj film od svojih gledatelja dobiti.
Oočima, nosu i svakoj dlačici u trepavicama da i ne govorimo. I pritom, taj gledatelj neće biti svjestan što mu se odvilo pred očima i čime je i kako, zapravo, ta glumica odigrala svoju ulogu. Ali dobro što gledatelj neće biti toga svjestan, i bolje je što neće, ali bizarno je da toga, izgleda, nisu bili svjesni ni članovi žirija, koji su “Zbornici” šakom i kapom dijelili Zlatne arene, uključujući i onu veliku, za najbolji film. Pritom, nagradili su i Nives Ivanković, za sporednu žensku, i Stojana Matavulja, za glavnu mušku ulogu. Može se to i tako, pa je često i ispravno tako, pogotovo kada postoji neki drugi dobar film ili neka druga velika uloga, ali ne u “Zbornici”. Jer “Zbornica” je jedan od onih filmova koji počinju i završavaju, uzdižu se ili padaju, na jednom liku i jednom glumcu. Jednostavno je nemoguće da to bude najbolji film u Puli ako Marina Redžepović nije najbolja glumica. Zapravo moguće je i to: u slučaju kada se administrira nagradama i kada se svakog pomalo nagradi, tako da se zapravo ne nagradi nikog. Ili kada se – što je ovaj put bio slučaj – nagrađuje u skladu s društvenim hijerarhijama u kulturi i umjetnosti. Marina Redžepović je, reći će se to tako, mlada. Za nju ima vremena. Ako sad nije dobila, dobit će jednom. Osim toga, zar niste primijetili da ona uopće nema glumačku akademiju? Treba i o tome voditi računa: koliki god netko bio talent, ali zar ne podcjenjujemo rad naših stručnjaka i pedagoga ako tako nagrađujemo one koji su prošli mimo njih? Važnije je, ipak, povesti računa o kontekstu cjelokupne naše kulture pa makar pritom malo štrbnuli i kljucnuli od poneke privatne sujete i taštine! Velite da su sujeta i taština isto? Eto vidite da je tako! To će biti diskurs za zagrebačku špicu, za Gloriju, Story i prekuhanu tabloidnu žućenicu HRT-ovih Vijesti iz kulture, ali za onoga skromnog i skrušenog građanina, koji je caru Vespazijanu platio skromnih dvadeset i pet kuna da vidi “Zbornicu” u njegovoj Areni, riječ je, ipak, o svinjarijici. Naprosto ti nije milo kada te nekakav ocjenjivački žiri pokušava uvjeriti da nisi dobro vidio ono što si gledao. A vidio si da bi bilo sasvim u redu, premda vrlo hrabro, da “Zbornici” nisu dali ama baš nijednu nagradu, nego da su visoku umjetničku vrijednost prepoznali u nekom, da oprostite, sranju. Da su “Zbornicu” nagradili samo jednom Arenom, ta bi morala pripasti Marini Redžepović. Od njezina lica počinje i na njemu se završava ovaj film. Na njemu se sve vidi. Ili se, ako baš tako želite, ne vidi ništa. I onda nema ni filma.
”Zbornica” je film o školi i školstvu u Hrvatskoj. O učiteljima i nastavnicima, nekom najboljem, ali i najgorem svijetu u nas, koji dijelom stvara, a dijelom i prihvaća obrazovni sustav, oktroiran od vladajuće politike i Crkve. Anamarija, lik koji igra Marina Redžepović, u taj svijet ulazi s ambicijom da u njemu odista i sudjeluje onako kako joj je to idealno predstavljeno.
Pedagoginja bi se, valjda, trebala baviti pedagogijom. Sazrijevajući u tom paklu – kako ambijent ove zbornice neoprezno nazivaju brojni komentatori i kritičari – Anamarija shvaća da bi, ako želi preživjeti unutar zajednice, svoj posao trebala doživljavati na neki posve drugi način. Pedagogijom bi se trebala baviti ceremonijalno, kao da koncelebrira u nekoj kontinuiranoj socijalnoj misi, kao što to čini većina drugih sudionika zborničkog života. Neki se, istina, pomalo bune. Drugi su pak progonjeni. Treći su samo frustrirani. Četvrti su već prestari. Samo je vjeroučiteljica tu bez ikakvih reakcija. U više od dva sata, koliko film traje, vidimo je u nizu scena, ali bez obzira na sva zbivanja u drugom i trećem planu, ona nikad ne reagira. U “Zbornici” ona je živa scenografija. Rekvizit. I nitko osim nje. Vrlo zanimljivo.
”Zbornicu” je moguće gledati i kao metaforu hrvatskog društva. Ne samo škole. Doista, to je ta Hrvatska. I taj nesretni manijakalni paranoik, kojeg tako sjajno odigra Stojan Matavulj. I ta nepobjediva ravnateljica, koja nepogrešivo manipulira zajednicom, a tako je moćno igra Nives Ivanković, da gledatelj začarano pomišlja da to ne može biti uloga, da ta žena i privatno mora biti takva… I onda svi ti sporedni školski likovi, ti nevjerojatno agresivni roditelji, ljudi čiji se životi urušavaju nad praktički nezapočetim životima njihove djece. Ili koji nad sudbinama svoje djece pokušavaju stvarati neke nove socijalne i društveno-političke kontekste i karijere…
Pritom, Stojan i Nives igraju u malo povišenom tonu i u maniri koja se povremeno približava karikaturi. Moraju tako, jer su kontrapunkt Marini Redžepović, na čijem se licu ogledaju i koja igra onim minimalnim pomacima u gesti i grimasi kako su nekad – neka mi ovaj izraz udivljenja bude dopušten – igrali Pavle Vuisić i Slobodan Perović. Lijepo bi bilo, i veoma važno, kada bi Marina Redžepović imala te sreće da oko sebe stvori kinematografiju u kojoj bi mogla na ovaj način igrati kao što je igrala kod Sonje Tarokić. Naravno, da je stvori, jer hrvatska kinematografija naprosto nije ni takva ni tolika da bi imala što s njom. Pavle Vuisić ovdje bi mogao biti samo debeli statist u lošim adaptacijama još gorih književnih predložaka iz suvremenog života, a Slobodan Perović bi, možda, mogao biti pomoćnik rekvizitera.
Večer prije filma sreo sam je krećući se niz turistima zakrčenu Vijaserđu, iliti Prvomajsku pa sam se, tako u mahu, u sasvim malom djeliću vremena, zagledao u to lice, koje sam odlično upamtio gledajući “Zbornicu” u nekom zagrebačkom konfekcijskom kinu. Mislio sam poslije o tom susretu i tom pogledu, dok sam je ponovno gledao na platnu Arene. Premda je baš sve isto, ista usta, nos, oči, ništa nije isto, jer naprosto to nije ista žena. Nevjerojatan pomak, čudesna transformacija, s tako minimalnim sredstvima. Tome se ne mogu prestati diviti. I u samom filmu vidi se nešto što je, zapravo, usporedivo s efektom tog slučajnog uličnog susreta. Naime, vrlo kratko prikazan je Anamarijin privatni život: sin, partner, majka (besmrtna Vera Zima, u nekoj neobičnoj bosanskoj intonaciji…) Kao privatna osoba školska pedagoginja drukčije se ponaša, drukčije govori, opsuje, lice joj je najednom drukčije, puno otvorenije. I na neki način, skoro da je sličnije licu s kojim sam se mimoišao u Prvomajskoj. Ne, glumce, za razliku od hrvatskih pisaca, uglavnom ne poznajem pa tako ne poznajem ni nju.
Prije četrdeset i jednog ljeta prvi sam put, još kao dječarac, bio na festivalu. I premda nisam u posljednjih dvadesetak godina redovno dolazio, ostala mi je ta potreba za prvom zvijezdom festivala. Za autorom, glumcem, glumicom koji će mi oduzeti dah, kao da sam prsima pljusnuo o tvrdu površinu mora. Ovoga ljeta prva zvijezda Pule bila je Marina Redžepović. Da se zna.
Marina Redžepović je, reći će se to tako, mlada. Za nju ima vremena. Ako sad nije dobila, dobit će jednom. Osim toga, zar niste primijetili da ona uopće nema glumačku akademiju? Treba i o tome voditi računa: koliki god netko bio talent, ali zar ne podcjenjujemo rad naših stručnjaka i pedagoga ako tako nagrađujemo one koji su prošli mimo njih?