Dobio sud nakon 54 godine, u međuvremenu umro
Okončan je nastariji sudski spor u Hrvatskoj, vodio se zbog otkaza
Nakon 54 godine odbijanjem ustavnih tužbi suprotstavljenih strana iscrpljen je sav dopušteni pravni put u najduljem hrvatskom sporu, usuđujemo se tvrditi iako se nikad ne zna što kriju naši sudski arhivi. Slučaj smo rekonstruirali koristeći dostupne službene izvore. Riječ je o radnom sporu zbog otkaza od 18. travnja 1968. godine. Osam puta predmet se vraćao na početak iako je prva presuda donesena već 1969., u korist tvrtke. Nekoliko puta Vrhovni sud je obarao odluke, a i Ustavni sud je već jednom, 2015., predmet vratio na početak usvojivši tužbu hotelijerske tvrtke koju je tada predstavljao Anđelko Leko. Nedavno je vijeće Ustavnog suda kojim je predsjedao Branko Brkić odbilo tužbe i radnika i HUP-a Zagreb (solidarno tuženog s hotelom Palace), čime je slučaj konačno završen. I to bizarno. Djelomično u korist radnika, ali sve i da je on doživio kraj parničenja (spor je naslijedio sin), to je Pirova pobjeda jer je inflacija doslovno “pojela” sve što se trebalo isplatiti.
Pitanje zastare
Radnik N.Š. imao je 44 godine kad je tužio Hotelsko-turističko poduzeće Croatia iz Zagreba tvrdeći da je otkaz bio nezakonit. Kako se spor razvukao, na koncu je tražio da sud utvrdi kako je u radnom odnosu bio 21 godinu, sve do odlaska u mirovinu 1989.. Tražio je i isplatu bruto plaća s kamatama i obeštećenje zbog manje mirovine. U pozadini otkaza bilo je što se N. Š. zamjerio direktoru kojeg je prijavio za malverzacije. I dva mjeseca ranije dobio je otkaz, ali taj radnički savjet nije potvrdio.
Naoko jednostavan spor s vremenom je postao sve kompliciraniji, pitanja su se množila pa su i neka rutinska kao što je utvrđenje tzv. pasivne legitimacije postala složeno pravno istraživanje kroz povijesne labirinte brojnih izmjena zakona u bivšoj Jugoslaviji i Hrvatskoj, kako bi se utvrdilo jesu li HUP Zagreb i hotel Palace pasivno legitimirani parničari i mogu li solidarno odgovarati za štetu. Naime, tvrtka je mijenjala organizacijske oblike, pa i pravni status, o kojem ovisi i odgovornost za štetu. Kad se N. Š. kao pravno-ekonomski savjetnik zaposlio u studenom 1966. u sastavu HTP-a Croatia bili su hoteli International, Palace te uprava i zajedničke službe, ali te radne jedinice nisu imale svojstvo pravne osobe. Uvođenjem udruženog rada 1974. u bivšoj Jugoslaviji formirani su OOUR-i (osnovne organizacije udruženog rada) pa je više zagrebačkih hotela 1983. sklopilo tzv. samoupravni sporazum formirajući radnu organizaciju za hotelijerstvo Croatia hoteli. Iako su i hoteli u sastavu stekli samostalnost, na koncu je i Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto OOUR-i i njihova radna organizacija nisu bile međusobno neovisne pravne osobe, kako su tvrdile tužene tvrtke. Tumačen
S vremenom je polustoljetni spor bio sve složeniji, a na kraju je svatko snosio svoj trošak parničenja
je i Ustav SFRJ iz 1974. te je zaključeno da su sve do 1989. radne organizacije bile zadužene za zastupanje OOUR-a na sudovima. Potom su se OOUR-i osamostaljivali, slijedio je Zakon o poduzećima pa Zakon o pretvorbi društvenih poduzeća... Samo kronološki niz statusnih izmjena prikazan je s 15 natuknica! I sve to da bi sudovi zaključili da su HUP Zagreb i Palace pasivno legitimirani i solidarno odgovorni.
Važno pitanje za ocjenu zakonitosti otkaza bilo je pitanje zastare. N.Š. je otkaz dobio jer je navodno lažno prikazao da je 12. srpnja 1967. bio na raspravi na Okružnom privrednom sudu u Titogradu, koja nije održana pa je tvrtku oštetio za 530 dinara, koliko mu je isplaćeno u ime dnevnica. Ali sud je utvrdio da je postupak vođen izvan propisanog šestomjesečnog zastarnog roka jer je disciplinski postupak pokrenut 1. travnja 1968. Tada se postavilo pitanje primjene duljeg roka zastare u slučaju postojanja kaznene odgovornosti radnika. Kazneni postupak je nakon 10 godina otišao u zastaru pa je potom to pitanje rješavano u parnici koja je sve to vrijeme mirovala. Sudovi nisu utvrdili da je N.Š. počinio prijevaru u službi ni neko od drugih kaznenih djela pa stoga nema produljenja zastarnog roka. Istražena je tada važeća sudska praksa i sudovi su se pozvali na odluku Vrhovnog suda Narodne Republike Hrvatske iz 1955. prema kojoj “putnom računu nije bilo priznato svojstvo službene isprave”. N.Š. je doista otputovao avionom u Titograd, bio je i na sudu, ali rasprave nije bilo.
Isplata manja od 0 kuna
Stoga je 2020. pravomoćno presuđeno da je otkaz nezakonit, a radni odnos prekinut odlaskom N.Š. u mirovinu 1989. Ali odbijen je zahtjev za isplatu razlike u bruto plaći, s kamatama i razlike za manju mirovinu, jer je zbog devalvacije dinara primjenom načela monetarnog nominalizma došlo do smanjenja vrijednosti potraživanja do visine koja mjesečno iznosi manje od 0,00 kuna! Financijski vještak utvrdio je da je izgubljena zarada za utuženo razdoblje iznosila 130 milijuna dinara, što je 13.006 kuna, ali uz primjenu monetarnog nominalizma prilikom preračunavanja mjesečni iznosi plaće manji su od 0,00 kuna. Posljedice inflacije snosili su i drugi građani, dodao je Ustavni sud. Što se tiče troškova više od pola stoljeća parničenja, odlučeno je da svaka strana snosi svoj trošak. •