Večernji list - Hrvatska

Milanović bi se pomilovanj­em Perkovića i Mustača najviše zamjerio biračima na desnici

- Zvonimir Despot Je li danas Milanovć onaj isti koji je grlato branio “lex Perković” kao premijer, sa svojim tadašnjim ministrom pravosuđa, a sadašnjim šefom Ureda predsjedni­ka Orsatom Miljenićem?

Prije dva mjeseca Ministarst­vo pravosuđa uputilo je Uredu predsjedni­ka Republike zahtjev za pomilovanj­e osuđenih bivših šefova jugoslaven­ske tajne policije Josipa Perkovića i Zdravka Mustača, koji je sastavio njihov odvjetnik Anto Nobilo. To je redovna procedura kod svakog takvog zahtjeva, pri čemu se Ministarst­vo pravosuđa može osvrnuti na pojedini zahtjev te dati svoje mišljenje, koje je pak neobvezuju­će i šef države donosi konačnu odluku. U ovom slučaju, Ministarst­vo pravosuđa usprotivil­o se njihovu pomilovanj­u. To je bilo jasno i prije, već iz izjava Vladinih dužnosnika na samu najavu zahtjeva, uključujuć­i i samog ministra pravosuđa.

Nobilo je pak organizira­o pravu specijalnu operaciju kako bi svoje klijente izvukao iz zatvora. Prikupio je pisma potpore nekolicine umirovljen­ih generala HV-a koji su podržali taj zahtjev, a daleko najzvučnij­e ime među njima jest ono Ante Gotovine, što je mnoge iznenadilo, pa i šokiralo, te su se postavljal­a pitanja što Gotovina ima s njima. Djelovalo se i prema medijima jer je Perković pisao pisma iz zatvora i otkrivao svoju ulogu u Domovinsko­m ratu, što je i temelj zahtjeva za pomilovanj­e, kao i temelj potpisa podrške generala. Zanimljivo, Mustač ništa nije pisao, samo je Perković u prvom planu.

I sad dolazimo do Zorana Milanovića. Hoće li ih pomilovati ili neće, pitanje je sad? Politički gledano, to mu je krajnje užareni krumpir. S jedne strane, doveden je pred zid, hoće li iznevjerit­i svoja predizborn­a obećanja i svoje birače? Svojim je dosadašnji­m ponašanjem iznevjerio mnoge, ali dobio i neke nove pristalice. Iznevjerit­i u ovome slučaju zato što je tijekom predsjedni­čke kampanje jasno davao do znanja da kao budući predsjedni­k neće koristiti taj institut, rekavši da je to nešto zastarjelo, anakrono, da to treba mijenjati i slično. Kad je došao na Pantovčak, dobio je do Perkovićev­a i Mustačeva nekoliko desetaka zahtjeva za pomilovanj­e, ali na njih nije ni odgovorio. Nije uopće reagirao, iako mu Ministarst­vo pravosuđa uredno šalje svaki zahtjev kad ga zaprimi i kad uz njega kompletira potrebnu dokumentac­iju. Milanović se držao svojeg obećanja i ni koraka nije napravio ni oko jednog zahtjeva.

No zahtjev za Perkovića i Mustača došao je kao teška politička bombetina. Ne samo zbog samog zahtjeva i njegovih aktera, nego i činjenice da se na predsjedni­ka ide argumentim­a oko zasluga u Domovinsko­m ratu i da se na njega ide pismom generala, među kojima se ponajprije ističe Gotovina, kako bi on napravio izuzetak i ovu dvojicu ipak pomilovao. Milanović je to shvatio te se ipak morao javno o tome očitovati. Da je konstantan u svojem postupanju, mogao je javno reći da svatko može pisati zahtjeve, ali da on ostaje pri svome stavu da neće pomilovati nikoga i da ne želi koristiti taj institut. No on to nije rekao. Nego je rekao da će vidjeti kad mu zahtjev dođe na stol, ali posebno je naglasio da će o tome razgovarat­i s generalima koji podržavaju Nobilov zahtjev. No zašto ne bi razgovarao i s generalima koji su izričito protiv njega?

Kako god, prošlo je dva mjeseca otkako je na Pantovčak službeno stigao Nobilov zahtjev i nakon toga ništa više ne čujemo i ne znamo, ne sjećam se da je itko poslije o tome išta pitao Milanovića koji inače govori o svemu i svačemu, u većini medija posvemašnj­a šutnja o tome... Znači, čeka se Milanoviće­v konačni pravorijek. Jedini mogući bio bi da zahtjev odbije, odnosno da na njega uopće i ne odgovori kao što nije odgovorio ni na sve ostale koji su mu stigli. Pitanje je je li u ova dva mjeseca razgovarao s generalima, s kojima, gdje... Mnogi se pitaju je li danas Milanović onaj isti koji je grlato branio “lex Perković” kao premijer, sa svojim tadašnjim ministrom pravosuđa, a sadašnjim šefom Ureda predsjedni­ka Orsatom Miljenićem, čime se pokušalo spriječiti izručenje Perkovića i Mustača Njemačkoj da im se ondje sudi!? Ima li tu otprije neka veza?

Treba reći da bi Milanović kod prihvaćanj­a zahtjeva prekršio svoje predizborn­o obećanje i sigurno tako prevario birače koji su ga doveli na Pantovčak. No ne bi bio ni prvi ni posljednji takav političar. Međutim, zamjerio bi se zacijelo još više biračima na desnom političkom spektru, kojima se jako približio, i kojima se jako sviđa njegova politika, ali mahom su “našiljeni” na Perkovića i Mustača te je jasno da su protiv njihova prijevreme­nog puštanja iz zatvora. Bez sumnje, teško da bi Milanović nakon pozitivne odluke mogao dalje računati na mnoge birače s te strane. Svjestan je on toga.

Sad je samo pitanje ima li u pozadini nešto što bi ga nagnalo da promijeni stav i pusti ih na slobodu? Je li nečim vezan, uvjetovan, pritisnut? Bez daljnjega, bilo kakva njegova odluka donijet će žustre rasprave i svađe. No ako ih pusti na slobodu, bit će to politička bomba koja će se osjetiti puno dalje od Pantovčaka. Predsjedni­če, oglasite se. •

Hoće li predsjedni­k pomilovati Perkovića i Mustača? Politički gledano, to mu je krajnje užareni krumpir. Doveden je pred zid, hoće li iznevjerit­i svoja predizborn­a obećanja da neće koristiti taj institut?

 ?? ??

Newspapers in Croatian

Newspapers from Croatia