Propadalo izlaže u Zavičajnom muzeju Poreštine
Prije Poreča, izložba je bila u Muzeju Mimara te u Sarajevu i Zadru
U prepunom Zavičajnom muzeju Poreštine u Poreču u subotu je, i to u Godini stakla, otvorena izložba Kristal Total Art poznatog slikara, kipara, scenografa, dizajnera i glazbenika Ivice Propadala.
– Izložba Kristal Total Art nakon izlaganja u Muzeju Mimara u Zagrebu, Galeriji Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu te u Gradskoj loži u Zadru stigla je i u Zavičajni muzej Poreštine u Poreč. Izložbu su organizirali dr. sc. Jelena Golden, ravnateljica Učilišta Zlatni vitraj i Josip Deutsch, predsjednik udruge Staklo i umjetnost, koji je i osnivač učilišta. Za uspješnu realizaciju izložbe zaslužni su i Zavičajni muzej Poreštine, ravnateljica muzeja Elena Uljančić i viša kustosica muzeja Elena Poropat, kao i Grad Poreč i gradonačelnik Loris Peršurić. Izložbu je otvorio povjesničar umjetnosti i moj dugogodišnji prijatelj Zlatko Gall, koji je i autor teksta u katalogu. Autorica postava ove veoma zahtjevne izložbe je Dragana Todorović Propadalo, moja suradnica i supruga. Izložba je otvorena do kraja kolovoza, a nakon toga seli u moje rodno Livno, gdje će biti otvorena za Dan Livna u Franjevačkom muzeju i galeriji Gorica – izjavio je Ivica Propadalo.
Istančan osjećaj
predstavlja položaj stakla u suvremenom razdoblju i pokazuje istančan osjećaj umjetnika prema tom materijalu. – Ljudi su ostali iznenađeni koliko je nacionalnih zvijezda i celebrityja dobilo kao trofej ili nagradu rad istaknutog umjetnika Ivice Propadala. Njegov svestrani i pozitivni duh očarao je sve prisutne uzvanike, a nakon otvorenja izložbe uslijedio je i koncert benda Teška industrija – istaknula je.
Ravnateljica je dodala da Zavičajni muzej Poreštine u svom fundusu ima brojne staklene predmete od željeznog doba do suvremenosti te da je aktivnost udruge za promociju tradicionalnih vrijednosti Staklo i umjetnost i Učilišta za umjetničko oblikovanje stakla Zlatni vitraj od strateške važnosti.
Spas staklarstva
A ravnateljica tog učilišta Jelena Golden izjavila je da su ljudi bili impresionirani velikim izborom Propadalovih skulptura te da joj je velika čast biti dio organizacije takve izložbe. Josip Deutsch i udruga Staklo i umjetnost osnovali su učilište s ciljem da se staklarski zanat spasi od
• izumiranja.
Propadalo je najavio i izložbu u svojemu rodnom Livnu, i to u Franjevačkom muzeju i galeriji Gorica
Svijet rock-glazbe pun je zanimljivih priča i anegdota. Jedna od najzanimljivijih je anegdota o tome kako je Keith Richards pošmrkao pepeo svog oca. Detalje o tome, ali brojne druge zanimljive priče možemo naći u knjizi “1001 najluđi svjetski i ex-YU biser” autora Josipa Dujmovića, koja je nedavno izašla kod nas u izdanju Rockmarka. U 19 poglavlja ima i domaćih priča. Primjerice, mnogi ne znaju da Azrina pjesma “Balkan” nije posvećena istoimenom poluotoku nego penisu, o čemu najbolje govori stih “budi mi silan i dobro mi stoj”.
Glazbeni raritet
Dujmović piše i o tome kako je grupa Bijelo dugme 1982. preko granice pokušala prošvercati nove zvučnike. Naime, svirali su u Innsbrucku, a tamo su kupili zvučnike i opremu u vrijednosti današnjih 35 tisuća eura. Kada su se vraćali u zemlju, to nisu prijavili na carini, nego su ih prikazali kao stare zvučnike. Oprema je bendu vraćena, no ne zna se jesu li na kraju plaćene carina i kazna. Malo je poznat podatak i da Bijelo dugme ima snimljen duet s Oliverom Dragojevićem. Riječ je o pjesmi “Mladosti, hvala ti za radosti”, koju je u povodu nekadašnjeg Dana mladosti napisao Zrinko Tutić, tada perspektivni student u Zagrebu. Zamolio je Gorana Bregovića da Dugme snimi pjesmu, a kada su stigli u studio, nisu imali pjevača jer je Željko Bebek imao upalu grla. Tada se Tutić sjetio mladog pjevača Olivera Dragojevića koji je otpjevao pjesmu. Ta je pjesma danas raritet jer je emitirana samo u radioprogramima tih godina.
Autor knjige Josip Dujmović rođen je 1955. u Zenici, gdje je radio u lokalnim medijima, a bio je i dopisnik magazina Džuboks. Godine 2002. pokrenuo je Davorin, godišnju glazbenu nagradu u Bosni i Hercegovini, koja je trajala sedam godina. Na ideju za pisanje ove knjige došao je spontano, a bisere je skupljao petnaestak godina.
– U početku su priče bile svrstane u sedam-osam poglavlja. Neka su već bila opsežna, druga nešto skromnija i morao sam kopati po dostupnim izvorima da ih pojačam. U glazbenom novinarstvu sam od svojih dvadesetih, to je bilo 1976., a počeo sam upravo zbog strasti prema rock and rollu koja se samo povećavala. Kad steknete četrdesetak godina iskustva, onda se pokaže koliko vrijedi to što znate, za čime tragate, a onda jedna otkrivena stvar vodi drugoj. Jednostavno, kao da vas sudbina mazi – govori Dujmović koji nema favorite među biserima, ali ima među poglavljima.
– Na prvom mjestu je “Duhovito i zabavno”. Vjerojatno zbog toga što ga je bilo najteže složiti. Postoje knjige s mudrim i duhovitim izjavama, neke sam i prenio u svojoj knjizi, ali ja sam prvenstveno tragao za smiješnim pričama na sceni i izvan scene. Posebno sam se mučio s domaćim, iz ove regije, pa sam na kraju zvao glazbenike i kolege novinare da mi pomognu i došao do dvadesetak zabavnih priča. Spomenuo sam i faktor sreće. Knjiga je već otišla u tisak, a ja dobijem pet-šest novih anegdota. Ponavljam postupak – one su u novom folderu bude li se dogodio nastavak knjige “1001 najluđi svjetski i ex-YU rock biser” – kaže Dujmović, čija je knjiga već dobila odlične reakcije glazbenika i kolega. Tijekom
U glazbenom novinarstvu sam od svojih dvadesetih, to je bilo 1976., a počeo sam upravo zbog strasti prema rock and rollu koja se samo povećavala
godina i sam je intervjuirao mnoge poznate glazbenike, a posebno pamti susret s Dire Straitsima.
– U Dubrovniku sam dobio priliku da se s još desetak novinara družim s ovom legendarnom grupom, koja je kod nas imala pripreme za turneju “Brothers
Josip Dujmović, in Arms”. Dok su svi čekali da dođu na red za kratki intervju s Knopflerom, a ja se tresao od uzbuđenja, moj prijatelj Srđan iz lokalnog produkcijskog tima odveo me u neku prostoriju uz riječi da zaboravim Knopflera, da će on svima ponoviti istu priču pa mi je doveo neku stariju ženu, koja je bila kuharica na turneji. To se tada tako radilo, da bi bend imao ujednačenu prehranu dok putuje cijelim svijetom, inače probava strada i s njom turneja. Kad mi je gospođa ispripovijedala detalje s turneja na kojima je bila, od Janis Joplin i Doorsa do Zeppelina i nebrojenih drugih, odmah sam zaboravio Knopflera. Imao sam dva sata snimki i jedino za čim žalim je što se nisam sjetio da ih ponudim nekom većem radiju u Zagrebu ili Beogradu, oni bi to sačuvali, a moji su nažalost izbrisali. Drugi koji izdvajam je intervju s Tihomirom Asanovićem i Janezom Bončinom, tada članovima jazz-rock grupe September. Manje je poznato da su oni 5. studenoga 1979. izveli svoj zadnji koncert u Zenici i ja sam igrom sudbine dobio zadnji intervju Septembera – ponosno nam je rekao Dujmović.
Zanimljiv rekord
Prije točno 40 godina Dujmović je postavio i zanimljiv rekord na ovim prostorima, kada je od petka do ponedjeljka vodio radijski program. – Bila je godišnjica radija. Ja mlad i lud, a valjda je još luđi bio moj glavni urednik kad je dopustio da napravim maraton zbog kojeg je cijeli program radija promijenjen i pretvoren samo u emitiranje stotina rock i pop pjesama i brbljanje sa slušateljima i gostima. Dakle, nije bila riječ o unaprijed smišljenoj ideji (kao i kod knjige, ha-ha), nego je u pitanju impulzivna energija. Fenomenalno je bilo doživjeti da u nekim trenucima u centru grada, gdje je bio radio, ni žive duše nije bilo na ulicama, svi su slušali – prisjeća se Josip koji je 2002. pokrenuo nagradu Davorin.
– Drugi dio rata bio sam s obitelji u izbjeglištvu. Kad je završio, zbog posla moje filmske i videotvrtke, radi koje sam ‘91. napustio radio, da bismo ga uopće mogli obnoviti, s tadašnjim partnerom dogovoreno je da neko vrijeme provedem u Zagrebu. Ispalo je – pet godina. Po povratku u Zenicu promišljao sam što bih ja mogao raditi da bude drugačije od radija, od videoteka i svega što sam ranije smišljao. Porin me oduševljavao. Pomislih, čuvena bh. pop-rock škola zaslužuje nešto slično i tako je rođen Davorin kao nagrada. U produkcijskom smislu nismo se mogli mjeriti s Porinom, nismo imali ni približno njihov budžet, ali su naše ceremonije imale bosanski šarm i opuštenost, zbog čega smo u njima imali najveće glazbene zvijezde u regiji. A da spomenem da je prva velika nagrada koju je dobio Toše Proeski bio Davorin. Uz nagrade za životno djelo Indexima, Esadu Arnautaliću, Bijelom dugmetu, taj trofej kod nas je Josipa Lisac dobila prije Porina. Nažalost, nagrada je ugašena poslije sedam godina zbog financijskih razloga. Za kulturu odgovornim institucijama bilo je svejedno postoji li
• ona – zaključuje Dujmović.
glazbeni novinar i publicist