Željku Iličiću govorili su da se mani sadnje, a njegov OPG Biomara sad proizvodi više od 70 tona hrane godišnje
Mi smo potomci roditelja koji su pobjegli iz sela u grad – spuštajući gajbu punu tek ubranog ekološki uzgojenog povrća, čiji miris vraća u vrijeme kakva je hrana nekoć bila, tako suprugu Jasminku i sebe predstavlja Željko Iličić, do prije devet godina uspješan menadžer u velikoj korporaciji, zaposlen kod korektnog poslodavca, gdje je radio posao koji nije volio.
Naglasak na učenju
Jasminkina je priča vrlo slična njegovoj, samo što je ona svoju korporaciju ostavila kasnije, ovoga ljeta, kako bi marketing u tvrtki zamijenila uzgojem i preradom ljekovitog bilja na obiteljskome poljoprivrednome gospodarstvu Biomara osnovanom još 2007. godine u Svetom Petru Čvrstecu, točnije u zaselku Bukovina bez ijednog stanovnika, kojeg navigacija ne može naći.
Okruženo šumom, daleko od prometnica i industrije, bilo je to za Iličiće idealno mjesto za ekološku poljoprivredu, što su i željeli. Ta promjena njihova životnoga smjera nije od jučer, pa iako na pozicijama i s dobrim plaćama, počeli su se Jasminka i Željko osjećati i loše i nekorisno, tražeći izlaz. Pomalo romantičarski, u tim su se svojim lutanjima, na čuđenje i zgražanje okoline, zaustavili na poljoprivredi o kojoj njih dvoje, gradska djeca, nisu imali pojma. Jer, Jasminka je rođena Osječanka, Željko Zagrepčanin, a život ih je potkraj osamdesetih spojio u Engleskoj, gdje su u to vrijeme oboje radili. No koliko god da su bili zadovoljni ondje, kada su odlučili da će imati djecu, shvatili su da ih u Engleskoj ne žele odgajati i 1992. vratili su se kući, gdje su im se rodile najprije Hana, a poslije i Iva, danas obje studentice. Nekoliko godina nakon njihova rođenja shvatili su Željko i Jasminka kako nema šanse da u menadžmentu dočekaju starost jer to jednostavno nisu bile vrijednosti koje žele živjeti.
– Danas mi je žao tih ljudi koji rade u menadžerskim vodama jer ne vide da ih korporacija koristi onoliko koliko ih i dok ih treba. Nismo htjeli dalje tako, već smo željeli ostaviti nešto bolje iza sebe, da drugi imaju koristi od nas. Kad smo odlučili da ćemo uzgajati hranu, danima sam se vozao u krugu od sat, sat i pol od Zagreba, tražeći zemlju. Obišao sam okolicu Kutine, Baniju, Zagorje.., zagledao se u nešto u Veljunu... Zatim sam, nakon dvije godine potrage, doznao za ovo imanje. I to je bilo to. Nema dalje. Kad smo ga vidjeli, odmah smo se zaljubili u njega i znali da je to mjesto gdje želimo početi svoju poljoprivrednu avanturu – kaže Željko. Odlučili su Iličići da će na zapuštenoj žutoj zemlji početi uzgojem kupina, i to na dva hektara, najprije označujući gdje će ih saditi.
– Smijali su se ljudi, govorili da je budala iz Zagreba došla saditi kupine, roditelji su rekli da je to teško, da ne budem blesav. Bio je i nama velik zalogaj, ali shvatiš da se treba “skulirati” i praviti jedan po jedan korak. Kad smo počeli, još sam radio pa bih ujutro prije posla došao po kupine, a onda se usput presvlačio u odijelo. Koliko sam se kazni za brzu vožnju tada naplaćao jer sam žurio da sve stignem... Godišnji sam provodio prodajući na sajmovima na štandu – prisjeća se.
Jasminka je poslije predložila da počnu uzgajati i jagode, Željku to baš i nije zvučalo najpametnije. Danas su njihov glavni proizvod upravo one. Učeći u hodu i uz pomoć mještanke Božice, istodobno su širili i povrtne kulture te sada na tekstilnim folijama – za koje Željko kaže da “bolje dišu”, a i ekološki su prihvatljive – uzgajaju pedesetak sorti, na otvorenome i u plastenicima, čija je gradnja dijelom sufinancirana iz fondova EU, s 90 tisuća kuna. Na njihovoj zemlji rastu mrkva i sve ostale vrste korjenastoga povrća, krumpir, luk, kupusnjače, salate... Uglavnom, sve ono što svaki dan trebamo. Prodaja se bazira na dostavi, bilo na kućni prag, bilo na punktove koje dogovore s kupcima, te prodaju preko internetskih grupa kada njihovo povrće stiže do odredišta s proizvodima drugih poljoprivrednika. Gdje su i kad stižu, potrošači mogu pratiti putem aplikacije u koju se ulogirate kad vam Iličići pošalju link. Cijene formiraju 1. siječnja i iste su cijelu godinu pa tako ove godine kilogram Biomarine blitve košta 20, paprike 12, rajčice 15, mrkve 12 kuna...
– Nešto smo malo poskupjeli u odnosu na lani, ali i radnicima smo povećali plaće i pokušavamo ne kopirati ovo ludilo – govori Željko. Uz ekološke od prije dvanaest godina, Iličići primjenjuju i principe biodinamičkog uzgoja. Iskustva o tome kako njegovati tlo i vratiti mu život stjecali su na farmama u Francuskoj, Italiji i Australiji. Jedan od pionira biodinamičke poljoprivrede u Australiji, svjetski priznati stručnjak Alex Podolinsky, naučio ih je kako pravilno primjenjivati tu metodu, a na njihovu je imanju, na kojem organiziraju i edukacije, bio i predavač.
Navala na dostave
– Cijela ova naša priča ima naglasak na učenju, bilo ga je baš puno. Ali ne naučiš najviše iz knjiga, nego iz iskustva – kaže Iličić. Prvih je godina Biomara poslovala s minusom i tek su 2013. godine postali profitabilni. Te su godine povadili kupine, orijentirajući se na biodinamičku proizvodnju povrća i jagoda, a Željko je dao otkaz.
– Kad smo se počeli igrati povrćem, shvatili smo da je to polje koje nas puno više zanima. Iako je s jedne strane to zahtjevnije, s druge više nagrađuje – kaže ovaj 55-godišnjak vodeći nas do plastenika, putem objašnjavajući da je rajčice i papriku zbog svjetlosti bolje saditi na bijeloj nego na crnoj foliji. Svoje biljke Iličići navodnjavaju i na gospodarstvu imaju arteški bunar.
Na pet i pol hektara plasteničke i proizvodnje na otvorenom prijašnjih su godina proizvodili po 70 tona hrane, ove će godine ukupan urod biti i veći. Prije četiri godine posadili su i 60 stabala trešanja. U Biomari je devetero zaposlenih radnika na polju, još jedan na dostavi. Početna je proizvodnja narasla šest puta, no svejedno nemaju viškova robe.
– Rastemo. Uz postojeće, koji su s nama već sedam-osam godina, stalno imamo i nove kupce. Kada je počela pandemija, radili smo sve vrijeme od jutra do mraka jer je počela navala na dostave. Neko smo vrijeme planirali drvenu kućicu koju ovdje imamo preurediti za turizam, ali ipak će tu biti sušionica i destilerija za preradu ljekovitog bilja – kaže Željko Iličić, čovjek koji je odijelo, ured i sigurnu plaću zamijenio čizmama i cjelodnevnim radom na zemlji, na imanju okruženom šumom, kamo još uvijek putuje iz Zagreba.
No kći Hana kaže nam da mama i tata imaju u planu tu napraviti samoodrživu kuću i preseliti se.