Bijeg je bio pomno isplaniran, nikoga nismo protjerali
Nekoliko starijih ljudi ostalo je živjeti u Kninu kad su hrvatski vojnici ušli u grad. “Brinuo sam se o njima, dobivali su hranu i vodu. Bili su očigledno šokirani takvim odnosom”, govori ovaj brigadir
Razmišljam tako o tim danima i zavirujem u bilješke iz tog vremena – otpočinje svoja sjećanja brigadir Marijan Kretić (56), danas načelnik katedre kopnenih operacija na Hrvatskom vojnom učilištu dr. Franjo Tuđman, nekoć zapovjednik satnije legendarne 7. gardijske brigade Puma. U “danima ponosa i slave” bio je na dužnosti zapovjednika 3. pješačke satnije u 3. pješačkoj bojni brigade. Tog 3. kolovoza 1995. u 10 sati primio je poruku satnika Željka Dvekara. Poruka je bila kratka: “Sutra u 5.00 sati krećemo na Knin. Provjeriti ljude i opremu, napraviti potrebne popune streljivom te opskrbiti ljude hranom i vodom. Popunu završiti do kraja dana. Spremnost za napad u 4.00 sata, 4. kolovoza.”
– Nakon te poruke sve je bilo nekako drukčije. Zadnji sastanak zapovjednika prije akcije održan je 4. kolovoza 1995. u jedan sat poslije ponoći. Sjećam se kao danas sretnih lica, svi mislimo isto: ovo je kraj rata, slobodna Hrvatska je tu – kaže.
”Bit će to lijep dan za pobjedu”
Satnija se nalazila u položajima u obrani. Branili su planinu Veliku Razvalu visoku 1324 metra, planinski lanac Risovac. Obranu je, nastavlja, uspostavio na planini Bat i prijevoju na 1136 metara, jedinom potpuno prohodnom za ljude i vozila. Na tom ulazu prema Kninu rasporedio je jedan ojačani vod kojim zapovijeda Zlatko Bradaš. Njegovi ljudi brane i bok brigade, a zapovjedništvo je u Bosanskom Grahovu i selu Halapići. Neprijatelj zna da slijedi napad i tu ih očekuje. Cjelokupno neprijateljsko topništvo upereno je u to područje. No pripadnici Puma nisu namjeravali ići preko prijevoja, našli su obilazne smjerove, teške za tehniku, ali moglo se proći.
Svi su bili spremni. Zadaća Kretićeve satnije: mora ostati na položajima dok se bočne postrojbe prebace preko lošeg terena na prohodni dio Crvene zemlje. Čeka signal kada treba krenuti prema Kninu. Preuzete su kodne karte, signali i razgovornici za vezu, sve po šest primjeraka.
– Sjećam se svakog trenutka iz tog vremena. Vratio sam se u zapovjedništvo, zapravo u šumarak zvan Žuljeva poljana gdje mi je bio šator oko 3.30 sati te noći. Svi su jedva čekali zapovijed. Telefonom dajem upute zapovjednicima vodova, a teklićem im šaljem kodne karte, signale i razgovornike. Gledam svoje u zapovjedništvu: zamjenika Tomu Galića, časnika za političku djelatnost (PD) Ivicu Šteingela (op. riječ je o
današnjoj funkciji časnika za odnose s javnošću i informiranje), medicinskog tehničara Slavka Murića, vezista i vozača. Samo se smješkaju. Nikada prije ni poslije nisam vidio toliko morala u ljudima. Ostavljam zamjenika u zapovjedništvu i odlazim do minobacačkog voda čiji je zapovjednik Vlado Vranić. I oni su napeti, svi jedva čekaju da krenemo. Razmišljam o položajima, posebno o prijevoju koji je ulaz prema Kninu i o tome kako zaštititi ljude – priča Marijan Kretić pa nastavlja:
– Vod s prijevoja pod zapovijedanjem Zlatka Bradaša izvukao se na planinski vrh Bat i spojio s 1. vodom kojim zapovijeda Ljudevit Cikač. Vod se izvukao s prednjih položaja na pogodne obronke u pozadini, naprijed su ostali samo osmatrači. Vod na Razvali kojim je zapovijedao Pero Gavran samo se malo izvukao s prednjih položaja i ostavio prednja osiguranja. Otvorio sam ta vrata smatrajući da neprijatelj nema snage za protunapad, a pokazalo se poslije da je to bilo točno. Ali je zato nakon što je naše topništvo u 5.00 sati počelo s pripremom, koja je završila oko 5.20 sati, raspalio svime što je imao na raspolaganju i zasuo prijevoj granatama i minama
”Htio sam u Knin ući na bijelom konju kojeg smo našli na štali. No vidio sam da hramlje jer nema zadnju desnu potkovu pa sam sišao s njega”
Kako bi smirio starca kojeg su držali u zarobljeništvu, na glavu je stavio i srpsku beretku koju je nosio u jednom džepu
svih kalibara. No satnija je već bila na sigurnom. Tako je počeo napad na Knin u mojem sektoru... – prisjeća se Kretić.
Ujutro 5. kolovoza sviće lijep i sunčan dan. “Bit će to lijep dan za pobjedu”, pomišlja naš sugovornik tada. Stiže odobrenje za pokret. Marijan Kretić skuplja satniju u hodnu kolonu podno planinskog vrha Igla visokog 1284 metra u Rađem dolu na Crvenoj zemlji i između planinskih vrhova Borove glave i Visibabe. Kreću prema Kninu. Na padini prema gradu sustiže ih kolona naših vozila. Hodnu kolonu povjerava zamjeniku Galiću, a on i časnik za PD uskaču u vozilo.
Tijekom vožnje dobiva zapovijed da krene prema selu Golubić, nekih pet kilometara sjeverno od Knina, te na ulazu u Knin čeka satniju. Kreće prema Golubiću. U selo ulaze oko 10 sati ujutro, na njih se povremeno puca iz daljine, no nemaju vremena baviti se takvim neizravnim napadima. Što su dublje ulazili u selo, pucnjava je jenjavala.
Zauzimaju željezničku stanicu. Potom, pažljivo zbog mogućeg miniranja, ulaze u vojno skladište u kojem zatječu nešto vojne opreme koja im nije potrebna. U kavezu nalaze psa, njemačkog ovčara Celera, kojeg su poveli sa sobom.
– Tek što smo krenuli prema Kninu, iz jednog dvorišta iz štale čuje se hrzanje i lupanje konja. Gardisti su u štali zatekli bijelog konja. Dijete sam sa sela i nekoliko smo godina imali konje pa znam sve o njima, a znam i jahati. Tražim opremu za jahanje. Nismo našli sedlo, samo uzde. Bit će dovoljno, pomislim, i zamišljam kako će biti dobro na bijelom konju ujahati u Knin. Popnem se na njega i krenemo. No pri prvom koraku osjećam da hramlje pa pogledam dolje i vidim da nema zadnju desnu potkovu. Nakon što sam ga jahao na čelu kolone oko dva kilometra, zabole me leđa od njegova nepravilnog hodanja i moram sići, a ni konju nije bilo lako. Odlučim ga pustiti jer je tako jedino imao šanse da preživi. Šteta, bilo bi dobro na bijelom konju ujahati u Knin, mislio sam. Tek što sam ga pustio, stigli su kamioni u koje se ukrcala satnija i krenula prema Kninu. Nakon dolaska, smješteni smo u Južnu vojarnu. Počelo je slavlje velike pobjede – prisjeća se Marijan Kretić.
Dok je hrvatske vojnike nakon pobjede zahvatila oluja ushićenja, druga je strana počela s izvlačenjem civilnog stanovništva.
– Postoje snimke i svjedoci koji govore da su uvježbavali izvlačenje stanovništva s tog područja. Oni nisu prognani i protjerani. To je bio plod djelovanja njihova političkog vodstva. O tome su govorili i oni koji su ostali. Po ulasku u Knin, na području za koje sam bio odgovoran, živjelo je nekoliko starijih ljudi koji su ostali. Brinuo sam se o njima, dobivali su hranu i vodu. Bili su očigledno šokirani takvim odnosom jer su očekivali su da ćemo im učiniti nešto loše – prisjeća se Kretić.
Već 6. kolovoza 1995. godine u oslobođeni hrvatski kraljevski grad Knin dolazi državni vojni i civilni vrh na čelu s predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom, dok se satnija vraća pod zapovijedanje zapovjednika 3. pješačke bojne i 7. kolovoza provodi popunu i pripreme za nastavak operacije.
Trajni mir dočekao u Bočcu
Potom, 8. kolovoza nastavljaju operaciju oslobađanja smjerom Knin – Otrić – Srb –Lički Osredci i Lička Kaldrma. Zadaća je dijelova 7. gardijske brigade izbiti na državnu granicu na odsjeku Lički Osredci i Lička Kaldrma i osigurati to područje.
– Nakon što je 3. bojna 4. gardijske brigade prošla Srpski klanac, idemo za njima i nakon klanca skrećemo na selo Ličke Osredce. Na ulazu u selo nailazimo na čovjeka koji je gluhonijem i ostavljen ondje. Prepuštam medicinskom tehničaru Slavku Muriću brigu o njemu. Zauzimamo položaje u selu, a samim time izbijamo na državnu granicu. Zadaća je u potpunosti izvršena – priča brigadir Kretić, pa se sjećanjima još kratko zadrži u danu 8. kolovoza, kada se u Lici dogodio susret s jednim starcem.
– Nazvali su me da imaju jednog zarobljenika, jednog starca. U to vrijeme u jednom sam džepu nosio srpsku beretku, a u drugoj svoju. Sjeo sam u auto, stavio srpsku beretku na glavu i došao pred starca koji je mislio da sam njegov. Rekao je da je ispao iz stroja, ali da će nekako pokušati doći do Beograda, gdje su mu dvije kćeri. Odvezao sam ga potom zapovjedniku bojne. Pitali smo ga je li gladan, rekao je da ima slaninu i kruh, pa je izvadio iz torbice špek, onaj bijeli, masni, koji mi zovemo sapunom, i s nožićem ga počeo rezati. Dali smo mu svježu hranu. Tada sam skinuo jaknu, a kad je starac ugledao hrvatski grb, pola je sata samo uzdisao. Bio je u šoku. Zvao se Dušan Dubajić, a u selu su ga zvali Kuraš. Mislio je da ćemo mu nešto loše učiniti. Po dolasku u Knin predali smo ga u sabirni logor UN-a i Crvenog križa – priča brigadir Kretić.
Kasnije je Kretić, kao zamjenik zapovjednika 3. pješačke bojne 7. gardijske brigade, sudjelovao u operacijama oslobađanja Maestral te sve do Hidrocentrale Bočac u operaciji Južni potez, kada je potpisan trajni mir na ovim prostorima. Sudjelovao je u šest vojnih operacija i prošao krug Pakrac, Lipik, Orašje, zadarsko i šibensko zaleđe pa sve do Banje Luke. Čin pukovnika dobio je 1999., a 2002. postao je zapovjednik 7. gardijske brigade. Osim što predaje na učilištu, održava predavanja u raznim prigodama, uključujući i ona za djecu.
– Djeci treba znati pristupiti, ne možete im objašnjavati tijek vojne akcije jer ona to ne razumiju, pa im zato iznosim kratke zanimljive priče. Treba događaje iz Domovinskog rata prilagoditi djeci – veli.
Na televiziji se svake godine u prvim danima kolovoza često prikazuju snimke iz 1995. godine. Na jednoj od njih, vojnici iz
7. gardijske brigade Puma ulaze u Knin. Zapravo, vraćaju se s položaja nakon oslobađanja Knina. To su vojnici iz 1. satnije 3. bojne, Varaždinci. Žure se, nadaju se za koji dan otići kući.
Ne znaju još da ostaju u Kninu kao interventne snage i da ih čekaju još dvije teške bitke u vrijeme kada čitava Hrvatska slavi pobjedu. Prvi na snimci je Mato Bjelovarac koji pozdravlja Sisak, Kristian Miholjek pozdravlja Lepoglavu, Miho Katušić Konavle, a Zvonimir Zec Osijek. Čitava je Hrvatska bila tu.
– Gledao sam te snimke sa svojim sinom koji je tada imao samo osam godina. Najednom me priupitao je li to “moja” vojska. Odgovaram mu da su moji već u gradu, da su ti gardisti prikazani na televiziji čuvali bok nama koji smo ušli u grad da nas neprijatelj iznenada ne napadne. Mislio sam u sebi: srećom da sam bio tamo, da sam se borio za slobodu Hrvatske. Da nisam i da me sin pita gdje sam tada bio, ne znam što bi mu odgovorio – zaključio je brigadir Marijan Kretić. •