Zašto se stalni uspjesi hrvatskih znanstvenika uvijek zaborave preko noći?
Negativna pristranost. Sam pojam možda vam je nepoznat, ali pojavu sigurno jako dobro poznajete. Vrsta je to, kako psiholozi definiraju, kognitivne pristranosti, koja objašnjava ljudsku tendenciju da se pridaje veća važnost negativnim nego pozitivnim događajima. Negativna iskustva više se ističu i djeluju važnije, a bolje se i primjećuju te pamte. Studije su pokazale da će osoba, primjerice, puno dramatičnije doživjeti svađu u vezi nego neki lijepi trenutak sličnog intenziteta. Također, ljude će, na primjer, puno više uznemiriti gubitak 100 kuna, nego što će ih razveseliti pronalazak istog iznosa.
No kako bismo shvatili negativnu pristranost nisu potrebni primjeri iz udžbenika. Dovoljno je promotriti našu svakodnevicu da bismo vidjeli primjere svagdje oko nas – recimo kada govorimo o uspjesima hrvatskih znanstvenika. Jučer je, naime, glavna vijest stigla s Yalea, gdje je hrvatski znanstvenik Nenad Šestan sa svojim timom uspio nevjerojatno te je “oživio” stanice u organima mrtve svinje. A sada imamo još jednu vijest – ne, to nije bila slučajnost i to nije bila iznimka, to nije jedna vijest o uspjesima hrvatske znanosti u moru neuspjeha i promašaja. To nije: “Ajd’, konačno dobra vijest”, to je još jedna sjajna vijest! Naravno da svako područje djelovanja ima svoje probleme i nedostatke pa tako i hrvatska znanost, no ona unatoč tome već desetljećima bilježi impresivne uspjehe. Ipak, negativna pristranost javnosti u ovom je slučaju toliko jaka da se uspjesi zaborave preko noći, a odmah nakon objave nekog novog znanstvenog otkrića počinju omalovažavajući komentari. I zato treba glasno reći i ponavljati – Hrvatska ima uspješne znanstvenike koji, bilo ovdje, bilo u svijetu, bilo danas ili prije 30 godina postižu nevjerojatno.
Nenad Šestan, Igor Rudan, Nenad Ban, Miroslav Radman, Iva Tolić, Ivan Đikić, Petra Klepac, Igor Štagljar, Luka Činin-Šain, Boris Lenhard, Tanja Bosak, Damir Buškulić… i brojni drugi hrvatski znanstvenici imaju kontinuitet sjajnih otkrića i nikome, ali baš nikome od njih taj uspjeh nije se samo “dogodio”, već je rezultat ne godina, nego desetljeća obrazovanja, truda i odricanja. Pa koliko je onda takvih “Šestana” još potrebno da uspjesi hrvatske znanosti prestanu biti samo “slučajnosti”?
Uspjeh hrvatskog znanstvenog tima s Yalea nije “napokon dobra vijest” nego “još jedna sjajna vijest”. I nije slučajnost