Zašto se nakon Žmegačeve smrti otvorila Pandorina kutija kritizerstva?

Zašto gospoda nisu polemizirala s Viktorom Žmegačem kada se mogao osobno obraniti? Perom i činjenicama. Za to je doista bilo puno vremena i još više povoda. Ali, lakše je šutati mrtvog nego živog lava

Za mene je profesor Žmegač bio doista intelektualac koji se klonio dnevne politike i svakidašnje jeftine ispolitiziranosti. Znanstvenik koji je i nakon umirovljenja pisao jako puno i gotovo neumorno

Nedavno je u Zagrebu umro germanist svjetskoga glasa Viktor Žmegač i hrvatski medijski prostor bio je prepun sućutnih tekstova o zaslužnom intelektualcu koji je ponikao iz Slatine. Telegrame sućuti poslao je i državni vrh. Isticalo se da smo ostali bez iznimno važnog intelektualca iza kojega je ostao golem pisani opus, a Matica hrvatska najavila je da će što prije objaviti Žmegačevu gotovo pa dovršenu knjigu. Od Žmegača su se opraštali akademici, njegovi suradnici, bivši studenti, kolege iz Njemačke, koji su ga visoko cijenili, književnici, glazbenici (jer se Viktor Žmegač aktivno bavio glazbom, koju je iznimno poznavao i o njoj puno pisao)... U rodnoj Slatini održana mu je i komemoracija. Ništa čudno, jer je Viktor Žmegač bio dopisni inozemni član Saske akademije znanosti, kojoj je sjedište u Leipzigu, od doista davne 1985. godine. Da postane redovni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti trebao je čekati neprimjereno dugo. U redovno članstvo primljen je s navršene osamdeset i tri godine života, iako je dvadesetak godina bio dopisni član, ali u Razredu za filološke znanosti. A u redovno, dakle punopravno članstvo primljen je u srodnom Razredu za književnost. Nekoliko godina nakon Žmegačeva primanja u Akademiju promijenila su se izborna pravila pa kandidati za redovno članstvo ne smiju imati više od sedamdeset godina života. Prema tim pravilima Viktor Žmegač nikada ne bi postao redovni član HAZU. No, ovaj tekst ne pišem zbog pravila o izboru novih akademika, koja su svojedobno uzburkala dio hrvatske umjetničke i znanstvene zajednice. Ovaj tekst pišem jer se u hrvatskoj javnosti nakon Žmegačeve smrti, i to ekspresnom brzinom, pojavilo nekoliko oponenata koji su pokušali kritički govoriti o njegovu liku i djelu, što je čak i za Hrvatsku rijetka pojava. Odjednom je, i to doslovno preko noći, akademik Žmegač, za života neupitan hrvatski stručni, ali i moralni autoritet za niz znanstvenih disciplina i čovjek koji je Nijemcima pisao i uređivao višesveščanu povijest njemačke književnosti, i to na njihov zahtjev, postao politički oportunist, ali i čovjek upitnih znanstvenih dometa. Pa čak i osoba koja je početkom Domovinskog rata navodno kadrovirala po zagrebačkom Filozofskom fakultetu te bila valjda nekakav komesar koji je slušao naredbe s političkih nesuptilnih instanci. Iako se dugo bavim novinarstvom, za takve Žmegačeve aktivnosti sada čujem prvi put. Za mene je profesor Žmegač bio doista intelektualac koji se klonio dnevne politike i svakidašnje jeftine ispolitiziranosti. Znanstvenik koji je i nakon umirovljenja pisao jako puno i gotovo neumorno. Koji je iskušavao suvremene načine komuniciranja i nije bacio koplje u trnje i to do svog posljednjeg trenutka. Čovjek koji je bio najčitaniji i najhvaljeniji autor Matice hrvatske. Osoba koja je dobila sve najvažnije hrvatske znanstvene nagrade, iako se, koliko je meni poznato, nikada nije gurala u prvi plan. U zemlji u kojoj se o toliko puno takozvanih autoriteta može i mora govoriti kritički, zanimljivo je da se baš nakon Žmegačeve smrti otvorila Pandorina kutija zakasnjela kritizerstva i dociranja. Viktor Žmegač živio je dugo. Pa zašto gospoda nisu s njim polemizirala kada se mogao osobno obraniti? Perom i činjenicama. Za to je doista bilo puno vremena i još više povoda. Pa akademik je umro u devedeset i četvrtoj godini života. Ali, lakše je šutati mrtvog nego živog lava. I lakše je imati naknadnu pamet. Naravno, svatko ima pravo misliti o djelu i životu Viktora Žmegača što mu je drago. Ako su neke izrečene ili napisane kritike opravdane, neka ih javnost čuje. Ali, zašto je za to izabran onaj tajanstveni trenutak čovjekova odlaska s ovoga svijeta? I zašto je za takav ispraćaj izabran baš Viktor Žmegač, taj samozatajni asket kojega su i naši pravovjerni akademici – koji su devedesetih godina prošlog stoljeća, ali i poslije, jako dobro znali koga treba izabrati u Akademiju – tako dugo držali na sigurnoj udaljenosti? Pa su ga pripustili u svoje redove tek kada je debelo ušao u deveto desetljeće života, da bi im taj srednjoeuropski gospodin staroga kova svojom britkom vitalnošću dokazao da se i u poznijim godinama mogu napisati važne knjige. I da se i bez članstva u Akademiji može postati moralna vertikala društva koje je moralu odavno reklo zbogom. •