Seleći smo pčelari, najveći u Hrvatskoj
Od Iloka do Vranskog jezera Kneževići voze košnice na ispašu, prvi su otvorili api-komoru, a imaju i Muzej pčela
Od dana kad je za 500 kuna kupio drvenu vrcaljku, snujući kako će se ona naći u muzeju što će ga otvoriti, do dana kad je uspio ostvariti svoj san, prošlo je barem dvadeset godina. Lanjskoga 7. prosinca – na dan svetog Ambrozija, zaštitnika pčela i pčelara – Ivan Knežević u svojim je Šiškovcima, sela iz kojeg je ponikao “otac bećarca”, muzikolog Slavko Janković, otvorio jedinstveni Muzej pčela i pčelarstva pokazavši tako svijetu sve što su njegov otac Adam, sin koji je dobio ime po djedu i on kroz protekla dva desetljeća uspjeli prikupiti.
Radilica je 50 milijuna
Uz drvenu dimilicu, od zaborava i uništenja spasili su pčelarsku opremu kakvu su rabili naši stari, među kojom su i glinena košnica napravljena u Dražu u Baranji još 1880. godine te stotinjak godina stara slamnata košnica u kojoj je petnaestak godina staro i još uvijek netaknuto saće. Jedan od gotovo pet stotina eksponata je i vrcaljka na kojoj se Ivan učio pčelariti. U sklopu muzeja je i knjižnica s više od dvije stotine naslova, a najstarija je knjiga iz 1879. godine. Muzej je kruna obiteljske medne priče Kneževića, u selu znane pod nadimkom Milogranski, započete prije više od stotinu godina – od prvih koraka Ivanova djeda, preko oca Adama koji sad jedva čeka da se oporavi nakon operacije koljena kako bi sa svojih osamdeset mogao nastaviti pčelariti, do Ivanova usavršavanja i modernizacije gospodarstva i njegova sina Adama koji već dugo ozbiljno korača pčelarskim stopama Kneževića. Naravno, bez pomoći žena, sestara, snahe i zetova priča ne bi bila kompletna. Jer zajedničkim su snagama
osvojili čak 38 pehara za prva mjesta na raznim ocjenjivanjima meda u Hrvatskoj i inozemstvu. Toliki broj priznanja Kneževiće čini najtrofejnijim pčelarima u Hrvatskoj, a teško da je ikome i u svijetu pošlo za rukom toliko puta biti prvi. Osim ovih, imaju i barem četiri stotine raznih drugih diploma i medalja koje su dobili za kvalitetu svojih proizvoda.
– Pčelarenje je naš način življenja – u jednoj rečenici sažima životni moto svoje obitelji 54-godišnji Ivan. Naime, Kneževići su najveći seleći pčelari u Hrvatskoj i svoje košnice od proljeća do jeseni voze na ispašu od Iloka do Vranskoga jezera. U jednome smjeru potegnu i 600 kilometara. Pčele prevoze sa svoja dva kamiona, pa kad dođu na cilj, iz kontejnera vade košnice koje ostaju na livadama i u šumama. Kada su na terenu, često se zna dogoditi da spavaju u automobilu, a vodu iz potoka griju za pranje. Nakon što smjeste svoje radilice, vraćaju se kući. Već imaju uigran sustav s domaćim stanovništvom oko toga tko će se brinuti o pčelama dok oni u Slavoniji rade druge poslove na gospodarstvu. Imaju više od šest stotina košnica, a u svakoj je oko 70.000 pčela, ukupno oko 50 milijuna radilica. Uz med – ovu će godinu završiti s više od 30 tona, a uz uobičajene vrste meda u ponudi imaju i suncokretov te med od uljane repice – proizvode i razne druge proizvode vezane za pčele kao što su propolis, cvjetni prah, matična mliječ, med u saću, pripravci za imunitet, pčelinji vosak, svijeće od pčelinjeg voska, kremasti med s dodatkom cvjetnog praha, matične mliječi i propolisa koji su nazvali gigamed... Zapravo, rade sve proizvode koji se mogu raditi od meda, i pogače, satne osnove...
– Dolaze k nama autobusi pčelara, da vide kako je to sve uopće moguće – govori Ivan. Kada ih ljudi pitaju zašto je njihov med toliko dobar, skromno odgovaraju da je tajna u tome da, osim vrcanja, oni ne rade ništa drugo. Sve odrade pčele. Kneževići sve vrijeme prate novitete u pčelarstvu i odlaze na sajmove da vide što je novoga, je li se na tržištu pojavilo nešto što će im koristiti.
– Nikada mi ni kune nije žao uložiti jer znam da će nam sada olakšati, a jednoga dana netko će naslijediti, tradicija se neće ugasiti – s razlogom je uvjeren Ivan. Naime, sin Adam je od malih nogu pčelar, nedavno je osnovao i vlastiti OPG. Ima trojicu sinova – Jurja, Ivana i Šimuna. Mlađa od Adama, Kristina, majka je četverogodišnjeg Ariana. Kristina i njezin suprug, Pakistanac Sohail Ahmad, odnosno Sale, kako su ga Slavonci prozvali, s Arianom su se prije godinu i pol odselili u Zagreb gdje Sohail radi kao prevoditelj, no u Šiškovce odlaze kad god uspiju, a u metropoli su napravili i svojevrsnu podružnicu obiteljskog pčelarstva jer tu prodaju med Kneževića. Kada je Sohail došao u Šiškovce, među prvim riječima koje je naučio bile su “izvoli”, “hvala” i – “40 kuna”, koliko je prije šest godina stajao med. Danas mu je kod Kneževića cijena od 50 do 65 kuna.
Zar da naplaćujem zrak?
Najmlađa kći Ivana i njegove Blaženke, Ana Marija, u listopadu ove godine se udaje. Budući zet Miljenko već se uz Kneževiće “navukao” na pčelarstvo, iako o njemu do ulaska u tu veliku obitelj ništa nije znao. Puno rade, ali i zarade dovoljno za normalan život. Zbog pčelarstva je Ivan, mehaničar po struci, svojedobno dao i otkaz. Trenutačno je na poštedi jer je nedavno imao infarkt pa mu je ugrađena premosnica. Njegova Blaženka i ovoga je puta, baš kao i prije šest godina kad se dogodilo isto, svojski potegnula. Obitelj je složna, razmirica među njima nema, uostalom da bi ovaj posao i mogli raditi, moraju biti baš takvi kakvi jesu.
– Ne stignemo se posvaditi jer stalno radimo kao pčele – smije se Ivan. Na svome su obiteljskom poljoprivrednom gospodarstvu Kneževići prvi u Hrvatskoj otvorili api-komoru, kako bi pomogli ljudima s respiratornim problemima. Boravak u njoj i inhalacija potpuno su besplatni, baš kao i razgledavanje Muzeja pčela i pčelarstva.
– Mnogi mi kažu da sam lud, ali kako bih mogao naplaćivati nekome disanje zraka iz košnice, pa zar da naplaćujem zrak? – čudi se Ivan. S api-komorom pokrenuli su Kneževići jedan oblik zdravstvenog, a s muzejem seoskog turizma. Ovu će potonju granu i proširiti. Naime, u obližnjoj Cerni kupili su plac uz šumu gdje se sada nalazi dio njihovih košnica i gdje planiraju graditi kuće za odmor. Zbog toga će se prvi put javiti i na natječaj iz fondova EU. No bez obzira na ishod natječaja, i ovaj će obiteljski san Kneževići sasvim sigurno ostvariti. Pa makar i za dvadeset godina. •