Kod nas još dominira patrijarhat, ali slika se ipak polako mijenja
Prvakinja HNK Split Nives Ivanković o Zlatnoj areni, ulozi kod Magellija, politici i kulturi
Ljeto 2022. po dobrom će pamtiti glumica Nives Ivanković. Na festivalu u Puli osvojila je Zlatnu arenu za ulogu u filmu “Zbornica”, a nije uspjela doći na svečanu dodjelu jer je tih dana završavala pripreme za premijeru “LizistRATe”, koju je na Splitskom ljetu režirao Paolo Magelli i u kojoj je ostvarila još jednu značajnu ulogu.
Na festivalu u Puli dobili ste Zlatnu arenu za ulogu ravnateljice Vedrane u filmu “Zbornica” Sonje Tarokić. Ovo vam je druga Arena. Kakva je uloga, jeste li očekivali nagradu?
Imam problema s brojevima, tako da često i najbližima čestitam rođendan na pogrešan datum, a oni me uvijek ispraćaju na put provjeravajući koji dan letim i u koliko sati, jer sam često stizala na aerodrom kada je avion već odletio. To mi se dogodilo i s dodjelom nagrada u Puli, bila sam sigurna da je dan kasnije. Dan dodjele sam prespavala, jer sam po ovim nenormalnim vrućinama bila na svakodnevnim probama za “LizistRATu”. Bile su to fizički dosta zahtjevne probe i tako ja spavam na slobodan dan, baterija na mobitelu iscuri... Drugo jutro bila sam u šoku. Naravno, pozitivnom, tim više što sam prateći recenzije i kritike filmova vidjela da je ove godine na Puli izuzetno jaka konkurencija. U “Zbornici” igram manipulativnu i osvetoljubivu ravnateljicu škole Vedranu koja se svojim kadrovskim križaljkama održava na poziciji ravnateljice. Ta je uloga prava glumačka poslastica, koju sam sa zadovoljstvom kreirala, jer takve osobe, na žalost, kreiraju naše živote svojim bolesnim ambicijama, a bez velikog znanja. Rad sa Sonjom Tarokić bio je predivan, tako da sam sretna što su film prepoznale i struka i publika.
Nižete uspjehe, i za ulogu u “LizistRATi” dobili ste samo pohvale. Ta je uloga jako zahtjevna, što je bilo najteže?
Iskreno, bez obzira na uvjete, u koje idu i velike vrućine i ubodi pauka i komaraca, ništa mi nije bilo teško jer me nakon 20 godina susret s Paolom Magellijem, velikim kazališnim magom, vratio u najljepše doba moga teatarskog sazrijevanja. Tada sam s njim radila predstave “Buzdo”, “Ptičice” i “Festivali”, one su me profilirale kao glumicu. A ovo je bio rad s predivnom mladom glumačkom postavom i njegovim autorskim timom, na čelu sa Željkom Udovičić Pleštinom te izvrsnim glazbenicima Ivankom Mazurkijević i Mrlom. Divan osjećaj obuzeo me nakon uspješne premijere, jer na ovom projektu vratio mi se osjećaj pripadanja teatarskoj obitelj. Svi smo bili kao jedno i zato je iza mene nezaboravno ljeto u svakom smislu riječi.
HNK Split dobio je punokrvnu predstavu, ali neki prigovaraju što je “ukomponirao” Matišića. Što mislite o tome?
Taj dio vremeplova od Grčke do danas, koji je maestralno odradila Željka Udovičić, upravo je i najupečatljiviji dio predstave. Iskreno, nemam dojam da je publika i kritika apostrofirala “višak Matišića”, pa je najvjerojatnije riječ samo o pojedinačnom dojmu.
Svi koji su gledali predstavu vidjeli su da taj dio Matišićeve trilogije podcrtava bolnu istinu koju proživljavamo, da su na žrtvi ratnika profitirali oni koji nisu izložili svoje živote, da je isplivao sloj onih ljudi čija je jedina premisa kako ostati na vlasti. Ukratko, često danas kada vidimo da se krade, laže, da se izgubio pojam morala i svetinje, čujemo pitanje: “Jesmo li se za to borili?” To je jako bolan dio predstave koji govori o ljudskim sudbinama, o ljudskoj nesreći koja se uvijek javno prešućuje.
Što je s porukom iz “LizistRATe” da žene trebaju preuzeti vlast kako bi konačno zavladao mir?
Zbog žena su se vodili ratovi, ali žene dosad nismo vidjeli da pokreću tu vrstu ludila i bezumlja. Strpljivost, diplomatski pristup, postizanje ciljeva manje ishitrenim načinima su u ženskom genetskom kodu. Stoga bi vrijedilo pokušati. Ali generalno, ta je vrsta muške superiornosti i nadmoći u svim segmentima života još dominantna, iako se slika napokon mijenja, ali prilično sporo. Kao da se još na važnim pozicijama samo popunjavaju kvote. Kada sam radila na ulozi predsjednice države u seriji “Novine”, istraživala sam koliko uopće ima žena predsjednica država ili premijerki. Tada ih je bilo 11 aktualnih. Primjerice, sjećam se da su u Estoniji na obje najvažnije funkcije bile žene, oni su imali i premijerku i predsjednicu.
Kakav je položaj žena u Hrvatskoj?
U našem mentalitetu još dominira patrijarhat, ali slika se ipak mijenja. Za to je dobar primjer omjer snaga u našoj kinematografiji. Došao je ženski val kvalitetnih mladih redateljica i one nižu uspjehe na domaćoj i međunarodnoj sceni. To je jedan pomak u našem umjetničkom mikrosvijetu kojem se jako veselim, ali nisam feministički radikalna. Mislim da je u svemu presudno znanje, ali i svijest da se ženu više ne gleda samo kao objekt, već kao subjekt.
U HNK Split nema šefa Drame, a izgledna je i smjena intendanta. Kakva bi osoba trebala biti na čelu teatra, je li vrijeme za ženu?
Sve što se događa najviše se prelama preko leđa umjetnika. Prema mojem mišljenju, jednostavan recept za uspjeh jedne velike i ozbiljne institucije je uloga intendanta, koji mora biti most između financijske konstrukcije i trenutačne vladajuće političke garniture. To bi trebala biti osoba s velikim iskustvom menadžmenta, ne mora nužno biti iz kulturnog miljea. Voditi tristo i nešto zaposlenika iziskuje znanje i vještinu. I onda taj čovjek treba odabrati svoj tim vrsnih znalaca, umjetnika za ravnatelje Drame, Opere, Baleta, dati im autonomnost i slobodu kreiranja kako bi svojim znanjem i prijedlozima njegovali, razvijali ansamble, te stvorili repertoar. I svima treba dati slobodu kreiranja. Kada bi bilo tako, mislim da ne bi bilo velikih problema i ne bi bilo presudno je li taj čelni čovjek žena ili muškarac.
Miješa li se u Hrvatskoj politika previše u kulturu?
Kod nas se poprilično sotonizira pojam politike. Prema definiciji, politika je proces donošenja odluka za opću dobrobit i neizbježno je da je politika sveprisutna. No, kod nas je problem politikantstvo u svemu. Politikantstvo u nas postaje pojam kojim su nazivani ljudi čije su odluke donošene uglavnom iz osobnih razloga i koristi. Oni se služe lažima, intrigama, paralelnim strukturama vlasti koje djeluju iz pozadine i na važna mjesta postavljaju ljude koji će služiti njihovim interesima. Ti ljudi nisu dovoljno kompetentni, ali su poslušni. Tu je problem, mračan i opasan način djelovanja, koji obeshrabruje ljude koji su vrsni u svom poslu da se angažiraju i pridonesu svojim znanjem i umijećem, a njihovo bi znanje zapravo dalo pravi značaj politici da postane borba za dobrobit društva u cjelini.
Film, televizija, kazalište, gdje se najbolje osjećate?
To su različiti procesi rada i načini glumačkog promišljanja, a svaki medij nosi svoje izazove i ima svoju draž. Rad na televiziji donese brzinu promišljanja, vještinu brzog memoriranja, snalaženja. Film daje privilegiju da budete puno studiozniji i posvećeniji zato što je veliki naglasak na pripremi, a u teatru se sve to zaokružuje u jednu cjelinu gdje je glumac najranjiviji jer je izravno izložen, gdje treba sve vještine i još visok stupanj koncentracije da bi ostvario kontakt i uvukao gledatelja u svoj svijet.
Karijeru gradite godinama, tiho, dostojanstveno, bez skandala i velike medijske pompe. Kako to uspijevate?
Moje postojanje u javnom prostoru je zanimljivo samo kroz moj rad. Sačuvala sam svoj mikrosvijet za sebe i mislim da je pošteno zauzimati javni prostor samo kada imam što reći o projektu na kojem trenutačno radim.
Što je s vašim redateljskim i scenarističkim ambicijama?
I tu sam najveći problem sama sebi. Imam gotov projekt, napisanu seriju “Ko je jamio, jamio je...”, trailer serije je hit na internetu, i neke su televizijske kuće zainteresirane za taj scenarij.
No, po prirodi sam perfekcionist, uvijek u nekoj sumnji da se to neće realizirati kako sam zamislila. Sada napokon krećem u okupljanje tima i pokušaj realizacije te serije. Na kraju trailera je rečenica “Uskoro na vašim ekranima, a možda nikada...” Sada se nadam tome “uskoro”. •
Nije kod nas toliko problem politika koliko politikantstvo, ljudi koji djeluju samo zbog svojih interesa i probitaka
Gradsko vijeće Splita većinom glasova nije usvojilo Izvješće o ostvarenju programskog i financijskog poslovanja HNK Split za 2021. godinu. ‘Protiv’ je bilo 17, ‘za’ 7 vijećnika, uz jednu neodlučnu vijećnicu. Tom su odlukom stvoreni uvjeti da se već na sljedećoj sjednici, koja se očekuje u rujnu, smijeni intendant HNK Split Srećko Šestan te da se izglasa prijedlog Kazališnog vijeća da se vršiteljem dužnosti imenuje glumac Vicko Bilandžić. Predsjednica Kazališnog vijeća HNK Split Magdalena Nigojević, obrazlažući detaljno i vrlo iscrpno vijećnicima prijedlog kazališnog tijela kojem je na čelu, “nije se dala smesti, a ni omađijati”.
Opetovano je isticala da se program nacionalne kazališne kuće uvelike reducirao bez konzultacija, odobrenja mjerodavnih i zakonskih okvira, da su se mijenjali naslovi, nenamjenski trošio novac, da su se dugovi sanirali programskim sredstvima, da su uštede mogle biti mnogo veće, da nije postojao strateški plan za koronakrizu i kako da HNK Split prođe kroz nju, da neutrošena sredstva iznose 6,7 milijuna kuna, a višak poslovanja 2,1 milijuna kuna te da se postavlja pitanje gdje je razlika od 4 milijuna kuna...
Aktualni intendant Srećko Šestan branio se iznoseći ponajviše epidemiološke okolnosti kao glavne razloge zašto nije ispunjen zacrtani i dogovoreni program. No puno jače od neprihvaćanja izvješća o poslovanju splitskog nacionalnog teatra u 2021. godini odjeknula je poruka Josipa Markotića, vijećnika oporbenog Mosta, a uputio ju je ministrici kulture i medija Nini Obuljen Koržinek:
– Bahato koristite poziciju moći i Grad Split želite pretvoriti u grad slučaj u kojem se stvari rješavaju, kako ste bezobrazno i jako primitivno rekli, staljinističkim metodama. Jedino se vi ovdje ponašate staljinistički. Maknite šape od splitske kulture i kazališta. Podnesite ostavku. To je najbolja stvar koju možete učiniti za splitsku i hrvatsku kulturu – poručio je Markotić.
Šestanu je spočitnuo dolazak na čelo HNK Split na temelju političke trgovine, aneks ugovora o radu koji je zaključio sa šefom Opere Jurom Bučevićem, postavljanje baleta “Onjegin” koji je koštao 787.000 kuna, a izveden je 4 puta s tim da je za posljednju izvedbu prodano samo osam karata, isplatu honorara od osam tisuća kuna šefu Opere, i to za jedno dirigiranje unutar kuće, kao i licemjerno ponašanje...
•