Svi su tvrdili da neću uspjeti, a liječnici se i danas čude kako sam uopće igrao
Posjetili smo Nikicu Jelavića, bivšeg reprezentativca koji u Čapljini vodi vlastiti hotel
Nešto više od godinu i pol dana prošlo je od njegova posljednjeg “dana u uredu”. Bila je to utakmica Gorice i Lokomotive, nakon koje je kazao zbogom nogometu. Prvi put nakon 15 godina može potpuno uživati u ljetu u rodnoj Hercegovini. Nikica Jelavić, naš bivši reprezentativac, u karijeri je, među ostalim klubovima, igrao za Hajduk, Rapid, Glasgow Rangers, Everton, Hull City, West Ham... Danas je u poslovnim vodama. Dočekao nas je u Čapljini, u hotelu President, prekrasnom zdanju koje vodi sa svojim poslovnim partnerom Goranom Suškom.
Kako prolazi proces socijalizacije nakon karijere?
– Prvih nekoliko mjeseci bilo je neobično jer sam se bio potpuno isključio i jednostavno sam prestao trenirati. Bilo je ne toliko teško, više drukčija navika. Nedostajalo mi je malo, no nisam imao većih problema.
Vjerojatno je priprema za život poslije karijere trajala već neko vrijeme, s obzirom na principe kojima ste se vodili u karijeri?
– U tom me smislu pripremio boravak u Kini. Tamo sam šest mjeseci bio izoliran od svega, pa i od svijeta. U tom sam se razdoblju dogovarao za raskid ugovora, pa je to ispalo kao priprema. Negdje sam pročitao da tenisači, poslije nogometaša, imaju najviše problema u toj prilagodbi. To mi se čini i logičnim, s obzirom na to da je tenis individualan sport. Profesionalni sportaši ni nemaju tu naviku druženja s ljudima. Tek s onima na treningu i to po nekoliko sati. Nisam imao problema, odmah me zaokupio poslovni projekt s hotelom u Čapljini, to mi je pomoglo.
Sada je vrijeme da si priuštite neke druge stvari?
– Pa da. Ali što to znači? Tijekom karijere propustio sam izlaske, no to mi ne nedostaje. Nije ni kada sam bio mlađi. Zadovoljan sam svojim životom, bez obzira na to što je bio limitiran nogometom...
Neuspjeh nije bio opcija
Jelavić je oduvijek imao snažan fokus, neuspjeh u sportu nije bio opcija...
– Kada se sjetim početaka, sve je bilo sjajno do ozljede koljena nakon koje mi je liječnik kazao da vjerojatno neću moći igrati nogomet. Imao sam operaciju 2004. godine, nakon čega su mi i drugi i treći liječnik kazali isto. Kada malo razmisliš što te čeka u selu iz kojeg si došao: traktor, njiva, motika i lopata... Potom sam si u glavu stavio da moram uspjeti. Bez obzira na to što su liječnici govorili, išao sam po svome. Neću kazati da sam uspio iz straha od neuspjeha, već iz želje za uspjehom. Tu je valjda karakter izašao na vidjelo. Znao sam da je nogomet jedini put kojeg se moram držati. Nakon svih okolnosti i ozljeda, spoznao sam da se upornošću mogu vratiti...
I svaki put Jelavić bi se vraćao bolji.
– Uvijek sam volio izazove. Kada mi netko kaže da ne mogu, dokazat ću mu suprotno. Jer, liječnici su mi govorili da se prema svim medicinskim pravilima i knjigama nikako ne mogu baviti profesionalnim sportom. Htio sam pokazati suprotno jer nisam imao neku drugu životnu alternativu. Trenirao sam kao konj po četiri-pet sati dnevno na terapijama. Isplatilo se, moralo je tako biti.
A što će mu sada biti fokus? – Osim poslovnih ambicija, upisao sam nogometnu akademiju i trebao bih uskoro završiti B-licenciju pa ću vjerojatno negdje na praksu, koja je preduvjet za A-licenciju. U budućnosti bih se htio okušati u trenerskom poslu. Ovo mi je prvo ljeto nakon 15 godina da sam potpuno opušten, da spavam do kada hoću i da me nitko ne budi. Nema više alarma za treninge i sastanke. Vidjet ćemo što će donijeti budućnost.
Jelavić je trenutačno šef škole u
GOŠK-u iz Gabele, klubu u kojem je počeo igrati...
– To je više funkcija na kojoj figuriram. Uz klub sam cijeli život i ljudi tamo znaju da na mene uvijek mogu računati.
Kaže da će o trenerskom putu promišljati najesen, kada se nauživa u hercegovačkom ljetu. A o tom poslu u karijeri je učio od nekolicine velikana...
– O svim svojim trenerima razmišljao sam i u širem kontekstu. Nikada mi nije bilo dovoljno samo nečije nogometno znanje. Pokojni Walter Smith je broj jedan, bez konkurencije. On me doveo u Glasgow Rangers. Bio je sve u tom klubu, a najčešće nije ni vodio treninge. Bio je posebna pojava u svakom smislu. Uz njega je David Moyes, koji je imao potpuno drukčiji pristup. Na sebe je preuzimao svu odgovornost.
Savjete davao i stric
A tko je izvan nogometa bio značajan za vašu karijeru?
– Otac i stric savjetovali su me i usmjeravali. Roberto Martinez, koji je naslijedio Moyesa u Evertonu. Od njega sam nogometno puno naučio, no nismo kliknuli na osobnoj razini.
Kako biste htjeli da igra vaša momčad?
– Daleko je to – kaže smijući se. – Kao igrač uvijek sam volio napadački stil, no nogomet se mijenja praktično svake godine...
Koliko se Premiership promijenio otkako ste prije desetak godina u Evertonu igrali možda najbolje u karijeri?
– Tada je Everton bio jak, lani su se borili za ostanak. Ritam u Engleskoj i dalje je ubitačan, no u ligu je došlo puno trenera koji su spustili loptu na zemlju. Guardiola i Klopp...
– Oni su posebna razina, ni sa čim se to ne može uspoređivati. City i Liverpool godinama dominiraju. Arsenal se stalno negdje gura, ali nikad ništa...
Nije to bila skok-igra, udarac, napadački instinkt, već je Jelavićev najjači igrački adut bio – karakter. Slažete li se s tom procjenom?
– Može biti da je tako. Ne znam kako su me treneri doživljavali. No, osjećao sam da su bili uz mene, a to je jako važno. Možda je to povezano
s karakterom.
Danas više gotovo da i nema igrača sličnog profila kakav je bio Jelavić.
– Nema više klasičnih devetki. Svi hoće biti krilni napadači, svi dolaze iz drugog plana. Prije je igrač s 10 pogodaka po sezoni vrijedio pet milijuna eura, danas vrijedi 15 milijuna. Kao da nogometne škole više ne proizvode takve napadače...
Jelavićeva napadačka uzlazna putanja krenula je od Rapida...
– Tamo sam potpuno sazrio, a preko Rangersa sam se probio u Premiership. Tamo sam oduvijek htio igrati. Jesam li mogao više, neću ulaziti u to. Najbolji sam hrvatski strijelac u povijesti u Premiershipu, posao obavljen, reklo bi se – smije se Nikica.
A bilo je odličnih izvedbi, poput one protiv Manchester Uniteda, kojemu je zabio dva pogotka u remiju 4:4. Crveni vragovi i zbog tog su remija naslov prvaka te godine prepustili Cityju.
– U taj smo susret ušli puni samopouzdanja, a nekoliko dana prije izgubili smo polufinale kupa protiv Liverpoola. Trijumf nad Unitedom lijepa je uspomena s Old Trafforda.
Žalite li zbog činjenice što su vas ozljede sputale da ne napravite možda veću karijeru?
– Što znači veća karijera? – odgovara protupitanjem.
To mi vi kažite?
– Jesam li trebao igrati u Realu da bi netko kazao da sam imao veliku karijeru? Ne žalim ni za čim. Napravio sam i više nego što mi je cijela javnost prognozirala, 99 posto ljudi. Ispunio sam sve svoje ciljeve, u nogometu i životu. Htio sam zaigrati u Hajduku, otići u Premiership, zabijati golove... Zadovoljan sam, to je najvažnije. Jesam li trebao više, potpuno mi je nevažno. Glasgow Rangers i Everton veliki su klubovi. Ali ako već hoćete, da sam bio predodređen za nešto više, vjerojatno bih to i ostvario – s osmijehom dodaje Jelavić.
Je li vas i to opće negiranje o kojem govorite posebno motiviralo?
– Još otkako sam bio dijete, imao sam taj bunt ili revolt. Svaka kritika me gurala naprijed. Dokazao sam da se sve može, pa i s ovim mojim invalidskim koljenima. Išao sam kod njemačkog ortopeda Hansa Müllera, koji mi je kazao: “Sine, nije mi jasno kako s ovim koljenima igraš nogomet. Po svim medicinskim knjigama, ti si fenomen. Prvi put vidim ovakvo stanje koljena...” – sjeća se Nikica.
Posebna su priča bolovi, koje i danas trpi.
– Trpim ih 20 godina, pa i danas me boli. Hrskavica je istrošena, ligamenti su popucali. Rekli su mi da ću imati problema nakon karijere. Sve sam to ukalkulirao. Igrao sam do 35. godine, a nitko mi to nije prognozirao. Kada nemaš nekog izbora, onda proradi inat. Uvijek sam htio dati sve od sebe, znao sam da će mi se vratiti, makar išao i okolnim putem...
Ovo bi mogla biti i poruka nekim novim klincima iz Čapljine koji bi možda njegovim putem.
– Vremena su se promijenila. Drukčiji smo mi bili od klinaca koji danas prolaze, primjerice, Hajdukovu školu. Mi nismo imali previše izbora osim treninga. Današnjim klincima fokus remete društvene mreže i nebrojene internetske platforme. S tim probleme imaju i iskusniji igrači. Ali principi su isti...
– Točno, no moja bi generacija neke stvari prije shvatila, ovi današnji imaju disperziran fokus. Nisu stopostotno u nogometu. No, taj disbalans možda je i logičan. Mi smo nosili neke stare telefone, a oni se služe najnovijom tehnologijom. Djeca su možda i pametnija danas jer su im informacije dostupnije. No, uvijek će vrijediti filozofija da je sve moguće kada zapneš i kada si koncentriran. Važno je da su klinci normalni i pošteni te da rade. Takve ću vrijednosti prenositi i na svoju djecu. Kada sam igrao loptom, vodio sam se rečenicom: “Mazi loptu da bi ona mazila tebe.” Ali svaki se dan nešto mijenja, poanta je u prilagođavanju. I moraš biti pošten.
U reprezentaciji su ga vodili Slaven Bilić, Igor Štimac i Niko Kovač. Sa zadnjim je reprezentativna priča i završila. Bilo je i nesuglasica...
– Situacija s Nikom Kovačem u meni je kuhala neko vrijeme. Realno, nije se odnosio kao prema svim ostalim igračima i moralo je puknuti. Poslije smo se vidjeli, pružili su ruke i tu nema ničega spornog. Nemam ništa protiv njega, samo je radio svoj posao, no možda nije shvaćao da prelazi neke granice, a i ja sam bio neiskusniji. Nema tu nikakvih loših emocija. Kovač se nametnuo u trenerskom poslu, očito ima neke kvalitete. Sve je sada iza nas. Možda nam se putevi opet spoje... U tom razdoblju otišlo je još pet igrača iz reprezentacije, pa se njihove priče nisu potencirale.
Koliko pratite naš ligaški nogomet?
– U posljednje vrijeme počeo sam više pratiti. Nakon što sam prestao igrati, isključio sam se potpuno iz nogometa. Na Euru uopće nisam gledao utakmice, osim ostalih utakmica. Trebalo mi je ponovno punjenje baterija. Nisam ni htio ni sa kim razgovarati o nogometu. Iskreno, sada sam se malo i zaželio utakmica i odlaska na stadione. Napunio sam baterije za nastavak...
Skloni smo tezi da nam se nogomet poboljšao u posljednjih nekoliko godina?
– Apsolutno. Drago mi je što se Dinamova publika vratila iako sam hajdukovac. Pa u Varaždinu imate po sedam tisuća ljudi, Kranjčevićeva je puna na utakmicama Lokomotive, koja je postala stabilan klub posljednjih godina. Pa i nekolicina naših najskupljih igrača koji danas vrijede 30-40 milijuna eura igrala je u Lokomotivi. I sada lokosi imaju kvalitetu, tu je Lukas Kačavenda...
Šteta što se taj dečko ozlijedio.. – Ma i ja sam imao sličnu ozljedu sa 17 godina, oporavit će se. On je ozlijedio prednje križne ligamente, a meni su tada otišli stražnji i kolateralni. Više bih volio da su mi tada puknuli prednji križni nego ovo što mi se dogodilo. Kačavenda će se vratiti za pola godine. Tu je Stojković, Bošković... Kvaliteta nogometa raste, dosta se ulaže, tereni su promijenjeni... Žao mi je što Rijeka i Osijek ove sezone nisu ostali u Europi malo dulje.
Čapljinska veza
Nogometaši iz općine Čapljina nikad nisu bili toliko u modi kao posljednjih godina?
– U Dinamu su to Josip i Boško Šutalo, Luka Menalo, iz Lokomotive Blaž Bošković...
U Dinamovoj je školi i šesnaestogodišnji talent Ante Sušak...
– Očito ovdje imamo dobar bazen, samo nam nedostaje infrastruktura, ali to je već stara priča. Dobro je dok još imamo uspješnu A reprezentaciju pa se o nekim problemima i ne govori...
U kakvom nam je modu reprezentacija?
– Osim poraza od Austrije, sve je bilo odlično. Dolaze neki novi igrači, a vidjet ćemo što će se dogoditi kada Luka ode. Drago mi je što se nameće nekoliko mladih igrača koji su se nametnuli tako jednostavno. Od Šutala, Erlića, iznimno zanimljivog Sučića... Imamo nekoliko dobrih napadača, samo netko treba eksplodirati.
Kakva vam je današnja emocija prema Hajduku?
– Ona je uvijek ista. S 15 sam godina došao dolje. Sedam godina proveo sam u Splitu. Poseban je osjećaj biti dio te priče. Zaljubiš se u taj klub. Bio sam dio momčadi koja je osvojila zadnji naslov 2005. godine. Danas je to drugi Hajduk. Konačno vidim glavu i rep, nakon dugo vremena. Kao momčad i u upravljačkom smislu. Novac se stručnije troši. Ne sjećam se da se ovako trošilo u moje vrijeme, no dovedeni su kvalitetni igrači, poput Livaje koji je svemirski brod za sve ostale u ligi, Krovinovića, Kalinića vratara i napadača... Petorica je nositelja koji mogu vratiti uloženo.
Je li vam žao što niste ostavili dublji trag u Hajduku?
– Doživio sam puno lijepih emocija i igrao derbije. Ozljede su učinile svoje. Žao mi je, no ne mogu tu ništa. Ne osvrćem se, bilo mi je lijepo...
A jednog dana kao trener Hajduka? Opet se iskreno nasmijao
– Uh, to je teška zadaća. Bilo je tu velikih igrača na trenerskoj funkciji pa nisu dugo opstali. To je jako teško jer je pritisak konstantan, a trofeji nisu redoviti. No, jednog dana, zašto ne. Ali daleka je to budućnost... – zaključio je Jelavić.
Nemam krivih emocija prema Niki Kovaču, vidjeli smo se nakon svega i pružili si ruke, kaže Nikica Jelavić
Nakon dugo godina Hajduk je opet na pravom putu, Marko Livaja svemirski je brod za sve u ligi