Proslava obljetnice Oluje ove je godine bila korak unatrag, čak i iz čisto hrvatskog kuta
Obljetnice Oluje postaju indikator stanja hrvatsko-srpskih odnosa, sve zategnutijih kako vrijeme odmiče. Iz kninske perspektive, ništa se ni ove godine nije promijenilo: dvije države u ključnom pitanju svih svojih pitanja ne približavaju se ni za milimetar, ili se još udaljavaju. Vlasti u Beogradu, od njih treba početi, nisu u stanju sagledati što se sve događalo 1990-ih godina na prostoru bivše Jugoslavije i između njezina dva najveća naroda. U nedostatku političke (samo)kritičnosti i povijesne objektivnosti, Vučić i društvo i dalje tjeraju svoje, kao da je Hrvatska napala Srbiju, okupirala njezin teritorij i porušila njezine gradove, a Srbija napravila zločin što ih je oslobađala od okupacije. Začudna je sposobnost Srbije da se od agresora uzdiže u žrtvu i da Hrvatsku od žrtve pretvara u agresora.
Hrvatske su vlasti u Kninu opet propustile da o Srbima i srpskim žrtvama govore s više obzira. Ne može se zaboraviti da je u hrvatskoj borbi za državu žrtava bilo na svim stranama. Ništa ne može oživjeti poginule i ubijene, ni Hrvate ni Srbe; poštovanje žrtava može olakšati (su)život živima. Hrvatska bi odustala od vlastite povijesti, i to na svoju štetu, kad bi pod pritiskom, ovim ili onim, dovodila u pitanje da je Oluja ključni događaj Domovinskoga rata i sveukupne borbe za državu. Ali Domovinski rat na kninskoj proslavi nije bio zastupljen u najjačem izdanju; ključna su mjesta bila prazna. Čak je i država bila podijeljena kao da je usred pandemijske krize: šef države i šef Vlade nisu se rukovali, bili su na tolikoj distanci da jedan drugome nisu mogli prenijeti zarazu, maske im nisu ni trebale (ionako su ih odavno skinuli). Ako već spavaju sa sjekirama ispod jastuka, mogli su ih zakopati dok ne proslave još jednu Oluju. A nekolicina pozvanih ministara imala je važnijega posla nego da se pridruže vrhovnome zapovjedniku; nisu oni bojkotirali Zorana Milanovića, ignorirali su generale i druge branitelje koji su pokazali veću republikansku svijest (da se domoljubni razlozi ne povlače uzalud).
Može se i dalje raspravljati o tome koliko bi bilo bolje za sve da se izdvajanje Hrvatske iz jugoslavenskoga korpusa moglo provesti bez rata. Kao u Čehoslovačkoj, recimo. Najbolje bi bilo da u Srbiji nije došlo do pomame za tuđim teritorijima s ciljem da se svi Srbi ujedine u jednu državu, i da se nemali dio hrvatskih Srba nije tome priključio; bilo bi bezbolnije da su ondašnje “krajinske” vlasti prihvatile da okupirane hrvatske krajeve od Knina do Petrinje, i dalje, mirno integriraju u Hrvatsku, kao što su to mudrije učinile kasnije na istoku zemlje. Da su imale političke zrelosti, mogle su to učiniti dan uoči Oluje, kad su međunarodni pokrovitelji okupili u Ženevi hrvatske i srpske pregovarače; ondašnje kninske vlasti odbile su ponudu da se mirno priključe hrvatskoj državi. Ili su se plašile Hrvatske ili u njoj nisu htjele živjeti? Sutradan su, kad je počela Oluja, kninski vlastodršci pobjegli iz Knina i ostavili narod na cjedilu. Takva je vlast sama vodila narod u katastrofu, nije joj za to trebala hrvatska pomoć. Odmetnici su vjerovali da će ih spasiti Milošević i da će priključiti “Krajinu” Srbiji pa su prije toga odbili i plan Z4, koji im je davao državu u (hrvatskoj) državi. Oni nisu htjeli nikakvu Hrvatsku. Mogla je i nova hrvatska vlast pristupiti “srpskome pitanju” na drukčiji, umjereniji način; vjerojatno ništa ne bi promijenila: u Beogradu su već drukčije odlučili.
Propalo je puno političkih i diplomatskih pokušaja da se popravi pogreška koju su krajinski Srbi počinili kad su išli stvarati svoju paradržavu, protiv zakonite hrvatske države. Tuđmanova vlast žurila je s razvlašćivanjem hrvatskih Srba koji su u Jugoslaviji dominirali u strateškim državnim službama. To ne opravdava njihovu pobunu; ona je pripremljena drugdje i iz drugih razloga. Nedozreli političari, koji su prije toga vodili skladišta, popravljali zube i regulirali promet, išli su do kraja za olako danim obećanjem da će svi Srbi živjeti u istoj državi. Može li Hrvatska biti kriva što to nisu ostvarili? Ili je kriva ona politika koja ih je varala? Iz Beograda uporno, čak sve jače, stigmatiziraju Hrvatsku i Hrvate da su izveli etničko čišćenje i počinili najveći zločin na tlu Europe poslije Drugog svjetskog rata! Od svega je točno to da su hrvatski Srbi masovno napustili Hrvatsku tijekom Oluje i da se većina nije vratila, čak ni kad su hrvatske vlasti stvorile povoljniju klimu za njihov povratak. Prošlo je puno godina otada da se ne bi moglo reći s više sigurnosti da je jedan dio Srba pobjegao jer poslije svega nije prihvaćao hrvatsku državu, da su drugi bježali jer su se plašili, neki kazne, a neki osvete, a da je treći dio ulazio u kolonu pod pritiskom tadašnjih srpskih vlasti u Hrvatskoj. Je li hrvatska država učinila dovoljno da ih razuvjeri, da ih umiri i da stekne njihovo povjerenje? Hrvatska euforija nije bila povoljna za Srbe, i to treba reći. A Oluja je za Srbe bila košmar; većina je mogla vidjeti, i znati, što je njihova “država” činila Hrvatima u četiri godine svoga ilegalnog postojanja. “Krajina” je bila očišćena od Hrvata, ili silom ili milom, hrvatska imovina bila je uništena, sve veze sa Zagrebom pokidane. Razumljiv je bio strah među srpskim stanovništvom, i u onome dijelu koji u tome nije sudjelovalo. U tom je košmaru teško bilo uspostaviti pravdu; i ona je, opet, kasnila. Možda najviše na štetu same Hrvatske. Odnos prema manjini pokazatelj je njezine demokratičnosti i zrelosti.
Kad se daju statistike o stradanju Srba, i s najplemenitijim namjerama da se dođe do istine i do pravde, makar i s velikim zakašnjenjem, normalno je misliti na slabije; u interesu stvarnoga pomirenja trebalo bi misliti na to da su i pobjednici imali puno ljudskih i materijalnih gubitaka. Brojne zločince nije dohvatila ruka pravde ni za zločine koje su počinili nad Hrvatima. Neki su osuđeni u Haagu (Mile Martić, Milan Babić, Slavko Dokmanović…), što se može tumačiti samo na jedan način – da je “Krajina” funkcionirala na zločinu. Sudilo se i Hrvatima, glavnim akterima Oluje; glavni zapovjednici Ante Gotovina, Ivan Čermak i Mladen Markač oslobođeni su optužbi da su vodili udruženi zločinački pothvat. Time je hrvatska država – nakon diplomatskog priznanja – dobila i potvrdu međunarodnih pravosudnih institucija da nije stvorena na zločinu (za što je stalno optužuju uz Beograda). Srbija ne poštuje sudski pravorijek, na koji se i ona obvezala; u Beogradu Vojislav Šešelj paradira kao nacionalni heroj, pukovnik Veselin Šljivančanin viđena je politička persona, Ratku Mladiću i Radovanu Karadžiću dižu se murali, a Miloševićeve knjige pobornici njegove politike ostavljaju po hrvatskim grobljima. I Hrvatska bi trebala imati kompleks pred takvom Srbijom!
Dvije države osuđene su na suradnju: dijele osjetljivu granicu i mnoge ekonomske interese, a nose teške ljudske i političke probleme koje bi trebale brže i temeljitije rješavati. Hrvatska je realizirala svoje strateške međunarodne ciljeve, Srbija se još koleba između Istoka i Zapada. Različite perspektive udaljavaju dvije zemlje, koliko ih razdvajaju različite interpretacije prošlosti, osobito onoga dijela koji im je bio zajednički. Hrvati se znaju zanositi svojim trajanjem, a Srbi i gore, svojom veličinom. U srpskoj politici, pogotovo među srpskim intelektualcima, ako nemaju sreću da su temeljito pročitali (i razumjeli) Konstantinovićevu “Filosofiju palanke” ili da čitaju Basarine kolumne, stalno čuči elitistička koncepcija o Srbima kao izabranom narodu, barem na Balkanu. Ne mogu biti izabrani narod, ako nemaju svoje žrtve! Hrvati postaju glavne žrtve srpskih žrtava: prvo se ustaški zločini, okrutni i masovni, kakvi su bili, pripisuju Hrvatima, kao da su svi Hrvati bili ustaše i stajali iza te države, i drugo, zločini iz Domovinskoga rata svode se na zločine Oluje, a Oluja na zločin (nad Srbima). U takvom pojednostavljivanju ima sistema; u Beogradu su, u Miloševićevoj eri, mobilizirali Srbe i tako da su im punili uši prijetnjama koje ponovno dolaze od ustaša. U Vučićevoj eri, opet su Hrvati narod koji Srbima radi o glavi. Jedna je propaganda razvijala duh osvete, koji je eskalirao u Vukovaru i na mnogim mjestima u Hrvatskoj; druga propaganda o današnjem
na Jadranu da mu nije stala barka
Ne bi se ni znalo da je Viktor Orbán na odmoru na Jadranu da mu barka nije stala usred mora. Spasili su ga Hrvati i oteglili ga na kopno. Spremno je pozirao u restoranu, odjeven u kratke hlače. Ne zna se je li spominjao da bi “to more trebalo biti mađarsko”, kao nedavno. Ali svaka reklama je, vele, dobra.