Piše Ivica Beti
RATNI ČLAN PREDSJEDNIŠTVA REPUBLIKE BOSNE I HERCEGOVINE I SUDIONIK PREGOVORA NA KOJIMA JE DOGOVOREN DAYTONSKI SPORAZUM O ZAPALJIVOJ SITUACIJI U TOJ ZEMLJI UOČI LISTOPADSKIH IZBORA
Nije bilo mosta, nadvožnjaka, vijadukta ili zgrade koju hrvatski građevinari nisu mogli sagraditi. Bili su cijenjeni i na zapadu i na istoku, na gradilištima od Švedske i Njemačke do Rusije, Egipta, Alžira... Na primjer, Građevinski kombinat Međimurje. To bi poduzeće iduće godine proslavilo 60 godina rada da potkraj 1990-ih nije nestalo u bespućima privatizacije. A prije propasti zapošljavalo je nekoliko tisuća zidara, tesara, montera i inženjera... Bilo je godina kad se broj zaposlenih kretao oko 8000, a koliko je to puno, govori podatak da je 2020. godine u građevinarstvu u Međimurskoj županiji bilo oko 3900 zaposlenih. Građevinski giganti raspali su se na dijelove, dijelom i zbog lošeg upravljanja, prevelikog broja zaposlenih u uredima i nuspojava samoupravljanja, koje je nekima govorilo da se ono što je zajedničko, svačije i ničije, može prisvojiti. Danas je teško pronaći domaću tvrtku koja bi sama ponijela teret gradnje nekog većeg infrastrukturnog zahvata. Odrađuju ih zato strane kompanije, koje onda domaće unajmljuju kao podizvođače. Građevinare danas najviše muče cijene sirovina, koje otežavaju dovršetak već ugovorenih poslova i nedostatak radnika. Samo za obnovu potresom razrušenog područja nedostaje, prema nekim procjenama, oko 20.000 radnika. Tesari, zidari, armirači... razmiljeli su se, pogotovo nakon krize 2008., po zapadnoeuropskim zemljama, u kojima su radnici iz bivše Jugoslavije još na cijeni. Prema podacima Euroconstructa, prošle je godine građevinarstvo u europskim zemljama raslo za 5,6 posto, a za ovu se prognozira rast od 3,6 posto. Gdje je tu Hrvatska, zemlja u kojoj je građevinarstvo u ukupnom bruto društvenom proizvodu sudjelovalo s nešto više od pet posto udjela?
Državni zavod za statistiku objavio je da su lani izdane 10.533 građevinske dozvole, 12,2 posto više nego 2020. godine. Predviđena vrijednost radova iznosi oko 32 milijarde kuna, što je 13,6 posto više. Broj zaposlenih u građevinarstvu porastao je za 5,3 posto. Najsvježiji podaci govore da je u svibnju ove godine izdano 889 građevinskih dozvola, 6,5 posto više nego u svibnju prošle godine, za investicije vrijedne oko 3,6 milijardi kuna, za petinu više nego lanjskog svibnja. Čak 86,5 posto dozvola izdano je za zgrade, a 13,5 posto za ostale građevine. Velike mogućnosti za taj sektor nudi Nacionalni program oporavka i otpornosti, a samo je za obnovu zgrada od posljedica potresa predviđeno oko šest milijardi kuna. Građevinska industrija od jeseni 2020. hrva se s divljanjem cijena materijala. Vlada je donijela Zaključak o postupanju radi ublažavanja posljedica poremećaja cijena građevinskog materijala i proizvoda, pozvavši javne naručitelje – javne tvrtke, gradove i općine – da izvođačima priznaju stvarne cijene materijala i proizvoda ugrađenih u projekte te isplate razliku u odnosu na ugovorene fiksne cijene. Stručnjaci napominju da je građevinarski sektor ekspanziju, najviše u cestogradnji, doživio od 2000. do krize 2008. godine, kad je imao udjel u BDP-u više od sedam posto i oko 160.000 zaposlenih, a potom je pao, suočio se sa šest sušnih godina i tek se 2015. počeo uzdizati. U 2018. godini broj tvrtki u građevinarstvu povećan je za gotovo deset posto, u jednoj godini otvoreno je čak 1250 novih poduzeća. Rastao je i u vrijeme pandemije, a onda se pojavio problem rasta cijena sirovina.
– Situacija je već godinu dana vrlo ozbiljna, cijene neprestano rastu, čak bi se reklo da u određenim razdobljima divljaju i ne nazire se stabilizacija, s obzirom na to da je puno vanjskih faktora koji utječu na to. Bojimo se da će se rast cijena nastaviti, posebno kad je riječ o naftnim derivatima i plinu, što samo dodatno povećava naše inpute. Svi zajedno kao branša upozoravamo da ovakvo naglo povećanje cijena nije viđeno već desetljećima te da dio toga povećanog troška treba snositi i svaki investitor, na što imamo i pravo sukladno postojećim zakonima. Koliko nam je poznato, većina zemalja EU shvatila je ozbiljnost i realnost situacije te je već pristala na dizanje cijena na postojećim ugovorima za određene sirovine koje su poskupjele. Svi mi u Hrvatskoj u nezahvalnoj smo situaciji jer se to još nije dogodilo, a investitori očekuju da radimo i dalje po ugovorima sa znatno nižim cijenama, što neminovno dovodi do obustavljanja radova, raskida ugovora ili propasti izvođača. Što je najgore, ni kod novih ponuda danas ne znamo što i kako ponuditi jer očito je da ovo divljanje cijena neće uskoro stati. Ono što već sad vidimo jest to da dolazi do hlađenja tržišta, ponajprije kod privatnih investitora, koji staju sa svojim projektima jer im je cijena gradnje značajno narasla i dovodi u pitanje isplativost. Svakako će zbog svega ovoga pasti potražnja za građevinskim radovima u nekom idućem razdoblju, što također nije dobro za branšu – upozorio je nedavno Marko Tadić, član uprave Osijek-Koteksa.
Država mora hitno, smatra, pristati na korekcije postojećih ugovora za naglo porasle cijene sirovina jer bi inače moglo biti prekasno za neke projekte i tvrtke, kod sklapanja novih ugovora mora se prihvatiti indeksacija cijena ključnih sirovina. Fiksiranjem cijena i odustajanjem od dijela trošarina kod goriva i drugih energenata država je, napomenuo je, donekle ublažila udar na građane i poduzetnike. Cijene sirovina mijenjaju se iz dana u dan. U trenutku pisanja ovog teksta bile su u laganom padu.
– Premda su cijene ključnih roba u građevinarstvu poput čelika, aluminija, drva i bakra posljednjih dana na međunarodnim burzama u snažnom padu, izvjesno je da ćemo na našem tržištu još neko vrijeme svjedočiti teškoćama u građevinskoj operativi. Naime, u posljednjih godinu i pol dana porast cijena građevinskog materijala doista je bio velik. Na primjer, cijena armaturnih šipki porasla je za 144 posto, cijena betona za 22 posto, cementa za 31 posto, drvenih greda za 75 posto, kanalizacijskih cijevi za 77 posto, opeke za 37 posto, struje za 107 posto, a plina za 374 posto. Osim vanjskih faktora uzrokovanih pandemijom i poremećajima u dobavnim lancima, na što se nastavio rat u Ukrajini i sankcije na robe iz Ruske Federacije, Hrvatska je bilježila snažnu potražnju zbog obnove nakon potresa, ali i gradnje turističkih kapaciteta na obali. Povećanu potražnju u odnosu na ponudu potenciralo je i razdoblje razmjerno jeftinog novca, koje polako završava. Prvi su indikatori promjene trenda već spomenuti pad cijena ključnih roba na međunarodnim burzama i rast zaliha gotovih proizvoda, što upućuje na usporavanje osobne potrošnje, ali i investicija, što nas uvodi u sve izvjesniju recesiju. Općenito, u samo dvije i pol godine svjedočimo do sada neviđenim događajima u globalnoj ekonomiji: od naglog hlađenja ekonomskih aktivnosti uslijed pandemije, upumpavanja velike količine jeftinog novca kako bi se održala potrošnja i ekonomska aktivnost, potom snažnog disbalansa na strani potražnje, rata u Europi, prekida trgovinskih veza s Rusijom, inflacije i, na posljetku, do sve izvjesnijeg usporavanja ekonomske aktivnosti, koje nas može uvesti u recesiju. U Ukrajini, koja je jedan od većih proizvođača građevinskog materijala, trenutačno bjesni rat, no u trenutku postizanja bilo kakvog primirja Ukrajina će se pretvoriti u najveće gradilište u Europi, nešto što na kontinentu nismo vidjeli od 1945. i što će opet potaknuti potražnju. Premda je vrlo nezahvalno predviđati kretanja, mislim da značajniji pad cijena građevinskog materijala još nije na vidiku. Dijelom i stoga što je u Hrvatskoj i dalje velika potražnja, primjerice Zagreb se još nije počeo intenzivnije obnavljati, ali i danas imamo velike infrastrukturne projekte u tijeku. Ukupna vrijednost radova u građevinskoj industriji u Hrvatskoj je trenutačno 70 milijardi kuna, odnosno oko sedam posto BDP-a, a poskupljenje materijala to diže i za 30 posto. Kako bi se u tim okolnostima zaštitio nastavak aktivnosti, ali i izvođače radova, trebalo bi uvesti ugovore s promjenljivom cijenom u kojima rast do 10 posto snosi izvođač, a više od toga investitor. No tu treba biti oprezan jer u slučaju značajnijeg pada cijena roba na svjetskom tržištu, investitori mogu tražiti povrat novca – kaže nam Mirjana Čagalj iz Hrvatske gospodarske komore (HGK).
Kako bi pomogli građevinskom sektoru, u HGK-u su nedavno pokrenuli novu uslugu – Indekse cijena građevinskog materijala, koji će naručiteljima omogućiti provedbu postupaka priznanja razlike u cijeni i nastavak provedbe infrastrukturnih projekata.
– Analiza podataka, odnosno cijena, temelji se na metodi prosječne vrijednosti veleprodajnih cijena na hrvatskom tržištu. Podaci se prikupljaju od odabranih dobavljača sa značajnim udjelom na tržištu u Hrvatskoj kako bi uzorak za analizu bio relevantan. Indeks cijena svakog proizvoda dobiva se kao prosječna vrijednost dobivenih realnih cijena od tri do pet dobavljača. Rast cijena materijala ujedno je i najveći problem naše građevinske operative jer tvrtki i kapaciteta, pa čak i radne snage ima dovoljno, najveći su izazov ulazne stavke, koje će, ako se situacija ne stabilizira, mnoge tvrtke prisiliti na odustajanje od već ugovorenih poslova. Gotovo nevjerojatna situacija u odnosu na krizu iz 2008., kada je mnoge u nelikvidnost otjerao pad potražnje, ali to samo govori o složenosti trenutka u kojem se nalazimo – ističe Čagalj.
Troškovi materijala i nedostupnost radne snage stvaraju dodatne posljedice i više cijene na tržištu nekretnina, na kojemu je potražnja trenutačno veća od ponude, ističu u HGK-u. Investitori kod planiranja projekta traže fiksne uvjete, no izvođači radova ne mogu jamčiti gradnju građevinskih projekata za fiksnu cijenu zbog stalnih turbulencija na tržištu, a samim time profitabilnost je, napominju, obostrano ugrožena. Uz inflaciju i geopolitičku situaciju, ulazak Hrvatske u eurozonu početkom iduće godine zasigurno će, smatraju u HGK-u, utjecati na cijene nekretnina jer će novac konverzijom dodatno promijeniti vrijednost.
Ekonomist Goran Buturac u sektorskoj analizi građevinarstva i nekretnina navodi da kretanja u prvih sedam mjeseci 2021. godine upućuju na rast aktivnosti u toj djelatnosti. “Nakon šest godina krize obilježene značajnim padom građevinskih radova i zaposlenosti, 2015. i 2016. godina donijele su najprije usporavanje negativnih trendova, a potom i prve znakove oporavka. U razdoblju od 2017. do 2020. godine došlo je do rasta građevinskih aktivnosti. Rezultati provedene analize ukazuju na velik odljev radne snage građevinske struke iz Republike Hrvatske, što je naročito bilo izraženo u recesijskim godinama (2009. – 2014.). Značajniji odljev radne snage može postati jedan od glavnih ograničavajućih čimbenika u dinamici obnove potresom pogođenih područja, ali i u realizaciji snažnijeg zamaha građevinske aktivnosti u budućnosti. Shodno provedenoj analizi za očekivati je kako bi aktivnosti u drugim sektorima, prije svega u turizmu i industriji, mogle značajno odrediti smjer i dinamiku kretanja građevinskog sektora u narednom razdoblju”, zaključuje Buturac.
U analizi Ekonomskog instituta u Zagrebu navodi se i da stare članice EU uspijevaju s manjim brojem zaposlenih realizirati znatno veću dodanu vrijednost sektora u odnosu na nove članice. Prosječna dodana vrijednost po zaposlenom u starim državama članicama u 2020. godini iznosila je 60.563 eura, a u novim 26.197 eura. Relativno najveću dodanu vrijednost po zaposlenom ima Danska s 85.790 eura, slijede Austrija, gdje je dodana vrijednost po zaposlenom 80.138 eura, i Belgija sa 75.832 eura. Dodana vrijednost po zaposlenom u Njemačkoj je 68.939 eura, u Sloveniji 33.283 eura, a
Hrvatska je s 19.420 eura ispod prosjeka novih članica EU. Usto, u Hrvatskoj je te godine bruto dodana vrijednost građevinskog sektora po zaposlenom bila manja za 10 posto u usporedbi s 2019. godinom.
Ekonomski institut objavio je u sektorskoj analizi da je gradnja stambenih i nestambenih zgrada u 2020. godini povećana za 30,8 posto, bruto marža za 22 posto, a profitabilnost imovine za 30,5 posto. Od ukupno deset analiziranih poduzeća, njih devet poslovalo je s dobiti. Poslodavci će morati više pozornosti posvetiti radnicima. Uz oko 70.000 domaćih, u građevinarskom sektoru radi i oko 30.000 stranih radnika. Država je ukinula sustav kvota za zapošljavanje strane radne snage, no neki se poduzetnici žale na odredbu prema kojoj će dobiti dozvolu za zapošljavanje stranaca ako u zadnjih šest mjeseci imaju zaposlenog najmanje jednog radnika državljanina Hrvatske, odnosno državljanina države članice EGP-a ili Švicarske Konfederacije na neodređeno i puno radno vrijeme. Nakon šest mjeseci kolektivnih pregovora, pregovarački timovi HUP-Udruge poslodavaca graditeljstva i Sindikata graditeljstva Hrvatske potpisali su Kolektivni ugovor o četvrtim izmjenama i dopunama Kolektivnog ugovora za graditeljstvo. Prema važećem kolektivnom ugovoru, osnovna plaća za najjednostavnije poslove ugovorena je u iznosu od 4200 kuna, dok će prema četvrtim izmjenama i dopunama nova najniža osnovna plaća od 1. kolovoza 2022. godine iznositi 5100 kuna, što je povećanje od 21,4 posto. Ostale osnovne plaće prema jedanaest grupa složenosti posla, ugovorene u bruto iznosu, rast će nešto sporije. Osnovne plaće po složenosti posla ugovorene su u rasponu od 5100 kuna bruto za najjednostavnije poslove do 15.000 kuna bruto za odgovorne osobe pravnih osoba.
– Potpisivanjem četvrtih izmjena Kolektivnog ugovora za graditeljstvo utvrđuje se porast osnovnih plaća radnika po složenosti posla u graditeljstvu od 5,64 do 21,4 posto. Ovo povećanje ima za cilj zadržavanje domaćih radnika i približavanje konkurentnosti plaća u odnosu na zapadne zemlje, pri čemu smatram da plaće radnika u graditeljstvu što prije moraju dosegnuti razinu od polovine plaće radnika u Njemačkoj. Usporedno s rastom plaća moraju rasti i cijene radova u Hrvatskoj. Najveći razlog što već danas nije tako jest nelojalna konkurencija uglavnom tvrtki iz trećih zemalja, kao i izostanak kontrole provedbe zakona. Od nadležnih tijela državne uprave očekujemo učinkovitu kontrolu primjene kolektivnog ugovora na sve subjekte u graditeljstvu te od svih javnih naručitelja implementiranje kriterija isplate ugovorene plaće prema kolektivnom ugovoru za sposobnost u postupcima javne nabave – rekao je prilikom potpisivanja ugovora Mirko Habijanec, predsjednik HUP-Udruge poslodavaca graditeljstva.
Osim plaća, povećana su i neka materijalna prava radni
ka – rasponi terenskog dodatka povećani su na 130 do 200 kuna po danu, odnosno od 80 do 130 kuna ako radnik svaki dan dolazi kući. Ugovorena je mogućnost isplate neoporezivog novčanog iznosa za prehranu u visini 416 kuna mjesečno, a naknada za prijevoz na posao i s posla iznosi 1,20 kuna po kilometru. Povećane su i prigodne nagrade, regres i božićnica.
UMinistarstvu prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine najavljuju velike investicije, primjerice dugoročnu strategiju obnove nacionalnog fonda zgrada do 2050. godine, riječ je o 32 milijarde eura, a velika sredstva ulagat će se u energetsku obnovu, zaštitu od požara i potresa.
– Već nekoliko godina u graditeljstvu imamo kroničan nedostatak kvalificirane radne snage, u prvom redu zbog odlazaka domaćih radnika kao i stranih radnika iz susjednih zemalja: BiH, Makedonije, Srbije, Albanije... u zemlje zapadne Europe, gdje su im osigurane bolje plaće i bolji uvjeti rada. Iako opseg izvođenja radova raste, plaće u sektoru građevinarstva s više od 105.000 zaposlenih znatno su manje od prosjeka i pri samom su dnu u odnosu na druge djelatnosti. Prema statističkim podacima, plaće u graditeljstvu su u 2022. godini oko 24 posto niže od prosjeka RH. Primjerice, u veljači 2022. godine prosječna neto plaća u građevinarstvu bila je 5963 kune, a prosječna satnica 36,9 kuna. Gotovo na svim gradilištima, osobito u Zagrebu i okolici, možete vidjeti sve veći broj stranaca, i to sve manje iz susjednih zemalja, a sve više iz udaljenih zemalja s drugih kontinenata. Budući da ti radnici ne znaju hrvatski ni engleski jezik, jezična barijera problem je i za poslodavce i za radnike, ali i za nas u sindikatu jer ih nastojimo informirati o njihovim temeljnim pravima iz kolektivnog ugovora, za što su nam potrebna dodatna sredstva. Primjerice, protekle dvije godine za informiranje stranih radnika na terenu koristili smo dio sredstava iz projekta EU za tiskanje letaka o pravima iz granskoga kolektivnog ugovora na nekoliko jezika: engleskom, albanskom, ukrajinskom i turskom. Kao i naši domaći radnici, stranci također imaju probleme s umanjenjima plaće, velikim brojem prekovremenih sati, radom koji im nije adekvatno plaćen, a odrade i po 300 sati mjesečno. Postoji razlika u plaćama i drugim uvjetima rada ovisno o tome kod kojih su poslodavaca radnici zaposleni. Prema našim iskustvima, velike tvrtke u kojima smo redovito organizirani u pravilu poštuju granski kolektivni ugovor i isplaćuju ugovorene bruto plaće prema složenosti posla, odnosno prema kvalifikacijama, kao i ugovorene dodatke i druga materijalna prava. Velik broj malih i srednjih poslodavaca isplaćuje radnicima zakonsku minimalnu bruto plaću, a dio neto isplata radnicima daju na ruke ili kroz neoporezive materijalne troškove, što je, naravno, protuzakonito, kratkoročno i dugoročno štetno za radnike, ali i za održivost sektora – kaže nam Jasenka Vukšić, predsjednica Sindikata graditeljstva Hrvatske.
Velik dio poslodavaca, upozorava, izbjegava primjenu kolektivnog ugovora i ne isplaćuju pune bruto iznose plaća, pa uz zakonsku minimalnu plaću dio primanja isplaćuje na crno.
– Takvi poslodavci ne dopuštaju sindikalno organiziranje i vrlo nam je otežan pristup radnicima koji su zaposleni u takvim tvrtkama. Do sada nismo imali efikasan državni inspekcijski nadzor i penalizaciju takvih poslodavaca. Posljednjim izmjenama Zakona o minimalnoj plaći u studenom 2021. godine, koji definira ugovorene plaće u građevinarstvu, kao minimalne plaće za taj sektor te ovlašćuje radnu i poreznu inspekciju da nadzire obračun i isplate, očekujemo da će se napokon tome stati na kraj i uvesti red u obračun i isplatu plaća, a time i povećati bruto plaće i općenito smanjiti rad na crno i nelojalna konkurencija – zaključuje J. Vukšić. Bolje plaće privući će i više mladih koji će odabrati obrtnička zanimanja. Raduju vijesti iz nekih županija o porastu interesa za zanimanja u građevinarskom
• sektoru.
i dalje, od posljedica obaju potresa u 2020. godini, 5342 objekta s crvenom i 10.698 objekata sa žutom naljepnicom, čiji vlasnici očekuju konstrukcijsku obnovu ili gradnju novih, zamjenskih objekata. Oko 600 takvih objekata država je do sada srušila, no nijedan nije obnovila.
U sklopu organizirane obnove trenutačno se radovi na izgradnji novih zamjenskih kuća obavljaju na 74 lokacije. Dakle, grade se 74 nove kuće iako država ima sklopljene ugovore s izvođačima za njih 312. Iako su prvi radovi na najjednostavnijem tipu zamjenskih kuća, suhom montažnom gradnjom, počeli još 1. veljače, nijedna nije završena iako je rok za gradnju takvog tipa kuća bio 120 kalendarskih dana. Prvi odabrani izvođač je bio Mipek d.o.o. iz Ivanić-Grada, na čijim se gradilištima pojavilo mnogo problema, no Središnji državni ured za obnovu ignorirao je naše upite o tome u čemu je bio problem na tim gradilištima i o tome zbog čega se, eventualno, ne ide u raskid ugovora s izvođačima koji ne poštuju rokove.
Dok vlasnici uništenih obiteljskih kuća i dalje čekaju odluke o obnovi, počela je gradnja zamjenskih višestambenih zgrada u Petrinji i Topuskom. Potpisani su ugovori o gradnji ukupno 16 višestambenih zgrada s ukupno 232 stana, no vlasnici stanova iz zgrada s crvenim naljepnicama i dalje imaju nedoumica o tome kako će dobiti nove stanove.
Naime, te zgrade financiraju se sredstvima Kohezijskog fonda i cilj je ulaganje u stambeni fond u državnom vlasništvu te na taj način pomoći u zbrinjavanju osoba pogođenih potresom. Po dvije zgrade grade se na području Gvozda i Topuskog iako tamo nema ljudi koji su izgubili stanove u potresu. Također, na potpomognutim područjima, na kojima se i grade ove zgrade, postoje redovne liste prvenstva za stambeno zbrinjavanje koje se kontinuirano provodi od kraja Domovinskog rata. Tako, i bez potresa, na listama prvenstva za najam državnog stana u Glini su trenutačno 62 imena, u Gvozdu njih 27, Topuskom 86, a u Petrinji čak 150. Nejasno je stoga kako će se ti stanovi dijeliti između njih i stradalnika u potresu, ali i mnogo toga drugog. Hoće li se stanovi u, npr., Topuskom nuditi Siščanima iz “crvenih” višestambenih zgrada jer se iz EU fondova nisu mogle graditi višestambene zgrade izvan potpomognutih područja, a državni fond za to još nije formiran?
– Za vlasnike stanova čije su zgrade srušene ili će biti srušene (s crvenom naljepnicom) tražimo da se država jasno i glasno izjasni hoće li graditi zamjenske zgrade i stanove ili neće. Tražimo da se država izjasni kakav će status stanara biti u slučaju izgradnje novih zamjenskih zgrada i stanova – odnosno hoće li zamjenske stanove davati u vlasništvo (uz nadoplatu ili bez nje) ili misle zadržati vlasništvo nad stanovima u državnim rukama. Što će u ovom drugom slučaju biti s vlasništvom nad srušenim stanovima i parcelama? Ako se budu obnavljale “crvene” zgrade, tražimo da država odradi ne samo konstrukcijski dio obnove već i da obnovi sve zajedničke prostore (izolacija krova, dimnjaci, nabacivanje, instalacije struje i vodovoda, odvode, stubišta, dimnjake, učvrsti balkone) – neka su od pitanja koja već mjesecima državi i Središnjem državnom uredu za obnovu šalju stanari zgrade s crvenom naljepnicom u Ulici braće Hanžek 2B u Petrinji.
Oni ističu još jedan problem na Banovini.
– Treba naglasiti ponovno i ponovno jer to očito teško dolazi do ušiju odgovornih, da je spašavanje demografske situacije na Banovini daleko važnije od argumenata da država nema ništa s privatnim vlasništvom. Osim toga, svima treba biti jasno da je u Zagrebu tržišna cijena kvadrata stana dvostruko ili trostruko veća od etalonske cijene gradnje, a da je u Petrinji i Glini tržišna cijena stana znatno manja od etalonske cinapadnu jene gradnje. To znači da je u Zagrebu isplativo ulagati u obnovu svojih stanova, dok u Petrinji ili Glini nije jer je uložena vrijednost odmah gotovo upola manja od tržišne vrijednosti – kaže predstavnik zgrade Milan Brigljević.
Da sve u vezi sa stambenim objektima ide (pre)sporo, pokazuje i slučaj najvećeg objekta koji je stradao u prosinačkom potresu – stambene zgrade u Ulici hrvatskog narodnog preporoda 2-10 u Sisku u kojoj se nalazi više od 140 stanova. Naime, ta je zgrada nakon potresa dobila crvenu naljepnicu, a prema prvom elaboratu njezina obnova bila bi preopasna za graditelje. Svi su stanari u privremenom smještaju od potresa, a prije koji tjedan, godinu i pol nakon potresa, napokon je obavljen i novi pregled zgrade te je sada stigao nalaz da je konstrukcijska obnova ipak moguća pa je u tijeku izrada projekta obnove.
No s druge strane, jedinice lokalne samouprave, za koje se najviše strahovalo hoće li imati kapaciteta provoditi obnovu, sada predvode obnovu. Naime, Petrinja, Glina, Sisak i Sisačko-moslavačka županija uspjeli su “povući” i stotine milijuna kuna iz Fonda solidarnosti za obnovu objekata u svome vlasništvu. Neki radovi već su počeli, mnogi natječaji su u tijeku. No susreću se s drugim problemom – nerazumijevanjem građana o nadležnosti u obnovi.
– Mi sad obnavljamo neke svoje objekte i svaki put kad objavimo to na društvenim mrežama ili u medijima nas građani da obnavljamo to, ma o čemu bila riječ, dok ljudi i dalje žive u kontejnerima i da bi to trebao biti prioritet. Ne shvaćaju da je naša domena obnove isključivo na onim objektima koji su naše vlasništvo i kojima upravljaju naše ustanove i da ne možemo mi obnavljati stanove i kuće jer je to u domeni države. Štoviše, mi moramo biti brzi u obnovi kako nam ne bi propao novac iz Fonda solidarnosti, ne možemo čekati državu da prvo osigura građanima povratak kućama – tumače nam u upravi jednog grada u Sisačko-moslavačkoj županiji.
Obnavljaju se i neke zgrade gospodarske namjene. Tako su, primjerice, na obiteljskom poljoprivrednom gospodarstvu Milana Novkovića u Jabukovcu u tijeku radovi na izgradnji zamjenske gospodarske građevine s obzirom na to da je prijašnja oštećena u potresu. Obnavlja se sredstvima Europskog poljoprivrednog fonda za ruralni razvoj, preko Ministarstva poljoprivrede, i to u sklopu mjere 5.2.1., obnova narušenog poljoprivrednog potencijala.
– U ovom slučaju radi se o zgradi za proizvodnju mlijeka u govedarstvu kapaciteta 12 muznih krava. U sklopu 13. natječaja za ovu mjeru OPG Novković prijavio se na mjeru, ugovorio je sredstva u iznosu većem od milijun kuna s Agencijom za plaćanja u poljoprivredu, ribarstvu i ruralnom razvoju – rekao je državni tajnik u Ministarstvu poljoprivrede Tugomir Majdak koji dodaje kako su za potres do sada objavljena ukupno tri natječaja te da su na prva dva odobrena 103 projekta vrijedna 28 milijuna kuna.
Dakle, dok su EU fondovi odobrili novac koji se polako troši i koji se mora brzo potrošiti, i dok jedinice lokalne samouprave obnavljaju svoje, očito šteka još “samo” država.
Stim se slaže i dogradonačelnica Gline Branka Bakšić, koja je od potresa, ali i prije njega, non stop na terenu te obilazi i najudaljenija sela Banovine.
– Sustavne, brze i učinkovite obnove nema. Sve što je do sada izgrađeno, izgrađeno je zato što su se ili ljudi sami snašli ili su po tko zna koji put dobri ljudi pomogli i napravili privremene drvene kućice, sazidali prave kuće ili kupili neoštećene za obitelji čije su kuće stradale. Ti pojedinačni primjeri, kojih nije ni malo kada se zbroje svi donatori, pokazatelj su da živimo u društvu u kojem postoje dobri, plemeniti i samozatajni ljudi koji žele pomoći, ali oni ne mogu na svoja leđa preuzeti ulogu države. Država je ta koja mora zbrinuti ljude i provesti obnovu. Ali nikako da ozbiljno krene s time. Vrijeme prolazi, ljudi polako padaju u apatiju. U Glini se sada na 35 stupnjeva u kontejnerima ljudi prže već dva ljeta, u Zagrebu je dio stradalnika u kontejnerima već treće ljeto. Nema više opravdanja. A ja nemam optimizma da će se situacija pokrenuti nabolje – rezignirana je Branka Bakšić koja kao razlog takve situacije u obnovi navodi – očiti nedostatak koordinacije državnih tijela.
– Kad Ministarstvo graditeljstva nešto i odradi, onda to zastane u Uredu za obnovu i stambeno zbrinjavanje. Imali smo baš taj slučaj kod zahtjeva za uklanjanje ruševina da bi donatori mogli postaviti na temelje montažnu kuću. Rušenje kuće i slanje u roku od tri dana papira stradalniku da potpiše da se odriče obnove stoji državu 150.000 kuna plus poštarina. Obnova te kuće milijun kuna. I ne možeš dobiti rješenje o rušenju ili dolazi presporo i prekasno. Zašto? Očito plaćamo danak neučinkovitom i često stranačkim interesima vođenom državnom aparatu. Puno je tu posla za jednu kuću, a da ne govorim za više tisuća. Ono što mene zabrinjava jest činjenica da smo mi imali iskustvo obnove cijele Hrvatske. Ispada danas da je tada to bio puno veći pothvat, nije bilo ni Unije ni njezinih eura i ostalih integracija, a išlo je brže – zaključuje
• Branka Bakšić.
Ivo Komšić, ratni član Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine i sudionik pregovora na kojima je dogovoren Daytonski sporazum, ustrajni je kritičar hrvatske politike prema BiH. U razgovoru za Obzor Večernjeg lista Komšić nudi svoje viđenje uzroka sve zapaljivije situacije u BiH, kao i svoje prijedloge rješenja bosanskohercegovačkog gordijskog čvora.
Kako objašnjavate nedavnu šokantnu reakciju politike i javnosti u Sarajevu na najavu visokog međunarodnog predstavnika Christiana Schmidta da će jednostrano izmijeniti izborna pravila koja se odnose na izbor zastupnika u Dom naroda Parlamenta Federacije BiH?
Prvo, radi se o niskoj političkoj kulturi i vokabularu koji je ispod nivoa javnog dijaloga. Drugo, radi se o potpuno pogrešnoj reakciji koja se izjednačila s Dodikovim nastojanjem da se Uredu visokog predstavnika stvori nepodnošljivo okruženje i otkaže gostoprimstvo. To Dodik ponavlja godinama, čak je imao i Čovićevu podršku za to, a sada su se i tzv. patriotske stranke tome priklonile. Danas su protiv visokog predstavnika samo oni koji ne žele dobro našoj zemlji, koji žele čist prostor za svoje sukobe i podjele, koji žele od međunarodne zajednice skriti svoju razaračku politiku. Visoki predstavnik pravi je glasnogovornik građana naše zemlje, on jedini ima priliku reći istinu o stanju u našoj zemlji u međunarodnim institucijama. Građani su spontano izašli na prosvjede, iz zabrinutosti za svoju budućnost, za svoj status na izborima, a onda su skup preuzele političke partije i usmjerile ga u suprotnom smjeru.
Je li vas iznenadilo kada se prosvjed pretvorio u manifestaciju otvorene netrpeljivosti prema Hrvatima u BiH, najmalobrojnijem i najranjivijem od tri konstitutivna naroda u BiH?
Iznenadila me žestina netrpeljivosti prema visokom predstavniku, prije svega. Nedopustivo je njega izjednačavati s ratnim zločincima Mladićem i Karadžićem, ponižavati ga i blatiti bez ikakvog razloga. On je bio najavio mjere kojima će deblokirati funkcioniranje Federacije BiH, izborni proces učiniti transparentnijim, onemogućiti zloupotrebu nacionalnog izjašnjavanja dužnosnika koji zauzimaju javne funkcije i provesti Odluku Ustavnog suda BiH u predmetu Ljubić. Sve je to u interesu naše zemlje i njezinih građana. Tko to ne bi pozdravio?
S druge strane, moglo se očekivati da će se u jednom trenutku izliti gnjev prema Hrvatima jer dugo traje omalovažavanje i nepoštivanje naše države od vladajuće i nevladajuće politike iz Hrvatske i iz krugova oko Čovićeva HNS-a. Međutim, ovo nije bio ni način ni vrijeme ni mjesto za to.
Hrvati su samo dodani uz visokog predstavnika. Nemoć pred Plenkovićevim lobiranjem u EU u korist HDZ-a i zavist prema Hrvatskoj ispoljila se kao netrpeljivost i neprijateljstvo prema narodu s kojim se živi i koji je uz to, kako ste rekli, najmalobrojniji. Bilo je dosta sudionika na tom skupu, iz raznih društvenih i političkih struktura, ali se nisu ogradili od toga. Dobiva se dojam da je to opće stanje svijesti kod Bošnjaka, iako u narodu ne postoji takvo raspoloženje. Susrećem te ljude svakodnevno, uglavnom su zgroženi i pomalo u strahu. Čak i obični ljudi
bolje razumiju potrebu zajedničkog života od vladajuće politike, bolje razumiju važnost hrvatskog naroda u BiH za državu.
Da je Bakir Izetbegović to “prebrojavanje” izvršio od 25. veljače do 1. ožujka, to bi bilo razumljivo i opravdano. Tih dana država nam je visila o koncu, a Dodik je tada imao sve pripremljeno da proglasi samostalnost Republike Srpske, izvršio je svoje prebrojavanje, i to veoma ozbiljno, a snage s kojima raspolaže raspoređivao je na entitetsku granicu. Srbija i Rusija trebale su priznati tu samostalnost i osigurati je.
Bakir Izetbegović izvršio je “prebrojavanje” u pogrešnom trenutku, u kontekstu izmjena Izbornog zakona i dosta zaoštrene međunacionalne politike. Ta se njegova izjava, dakle, odnosila na Hrvate, i to neselektivno. To nije upućeno HDZ-u nego svima nama. Hrvati su označeni kao neprijateljska kategorija, a kada se dođe do kategorija, znači da se radi o globalnoj politici, o globalnom projektu kojemu su Hrvati kao narod na putu.
Može li se povući neka poveznica između ovoga najnovijega “prebrojavanja” s onim iz devedesetih godina?
Ne može. “Prebrojavanje” 1992. godine bilo je u funkciji obrane države od agresije. To “prebrojavanje” faktički je bilo organizacija obrane i nije bilo jednonacionalno. Njega je izvršio tadašnji ministar obrane Republike BiH Jerko Doko s generalima Efendićem, Šiberom i Divjakom. Specijalne policijske snage “prebrojio” je Dragan Vikić. To je “prebrojavanje” bilo veoma važno jer je zaustavilo prve agresivne napade na državu i dalo do znanja da će se država braniti. Predsjedništvo kao vrhovna vojna komanda bilo je multietničko. Bakirovo “prebrojavanje” je jednonacionalno, to je valjda neka bošnjačka vojska u koju se uzda. Ono nije obrambeno kao što je bilo 1992. godine, ono je prijeteće i precizno usmjereno na Hrvate. To je problem. Želim dodati i to da je svako prebrojavanje danas i nepotrebno i opasno. Brojevi ne mogu biti osnova političke strategije. Jedan narod može biti većina na lokalnoj razini, ali manjina u regiji, većina u regiji i manjina u široj regiji, većina u državi manjina u Europi. Svi smo u nekom okruženju i, ako ga učinimo neprijateljskim, onda smo gubitnici.
Na prosvjedu u Sarajevu čule su se poruke da Hrvati ionako mogu stati u dva vagona što je također znakovita poruka koja budi zastrašujuće asocijacije. Može li BiH opstati bez Hrvata?
Ove prijetnje treba shvatiti ozbiljno. Ne mislim da se mogu ostvariti silom, ali mogu dugoročno mirnim sredstvima. Moguće je Hrvatima na koje se ove prijetnje odnose stvoriti nepodnošljive uvjete za život tako da će sami “iscuriti” iz područja u kojima žive. To se ne može dogoditi Hrvatima Hercegovine ili Odžaka i Orašja, gdje čine više od 90 posto stanovništva, ali može Hrvatima Srednje Bosne. Srednja Bosna jedino je multietničko područje u BiH u kome Hrvati žive s Bošnjacima. Moja je teza još iz rata da je Srednja Bosna ključ opstanka BiH i tako mislim i danas. Bez Hrvata Srednje Bosne naša bi se država raspala. Mi smo njezini čuvari bili vjekovima s našim fratrima i danas smo i egzistencijalno i mentalno vezani za nju. BiH je vjekovima opstajala u trokutu tri samostana: Kraljeva Sutjeska, Fojnica, Kreševo. S te ravni narod se proširio na šire područje. Srednja Bosna je lakmus-papir našeg patriotizma. Tko žrtvuje to područje, žrtvovao je državu.
Iako ne mislim da je ovdje riječ o pitanju svih pitanja i uvjetu bez kojeg se ne može riješiti nijedno drugo pitanje, kao što to misle u Mostaru, ali i u Banskim dvorima i na Pantovčaku, svejedno ne mogu shvatiti zašto logičinzistiranje hrvatske strane da se okonča perverzna situacija u kojoj je Bošnjacima, zahvaljujući nelogičnim izbornim pravilima, omogućeno izabrati dio hrvatskih delegata u Domu naroda, kao i u Predsjedništvu BiH, bošnjačka politika proglašava zavjerom protiv BiH i produbljivanjem etničkih podjela u BiH?
Ustavni sud BiH razriješio je spornu odredbu u izbornom zakonu koja je propisivala izbor delegata iz kantonalnih skupština u Dom naroda Federacije. Zakon je omogućavao izbor tih delegata, a da nemaju izborni legitimitet i omogućavao je manipulaciju da se neki Bošnjak proglasi Hrvatom i zauzme njegovo mjesto u Domu naroda. Ova odluka nije provedena, iako HDZ i SDA u Federaciji imaju većinu u parlamentu i mogli su je davno provesti.
Čović se nije time zadovoljio, on je proširio zahtjev da ni jedan narod ne može imati delegate u Domu naroda Federacije ako ga nema 5,8 posto u strukturi stanovništva kantona iz koga se bira. To je Čovićev pristup tom problemu i njegov izlaz iz te “perverzne situacije”.
Međutim, time se cijela područja u kojima su Hrvati manjina isključuju iz zakonodavne vlasti države. I da stvar bude gora, Čović je to u svojim aktualnim prijedlozima suzio na tri kantona koja on drži pod kontrolom. Tako glasovi Hrvata s cijelog područja Federacije ne bi vrijedili jednako. To je antihrvatski pristup ovome problemu.
A zašto se zahtjev za legitimno predstavljanje proglašava nekakvom hrvatskom zavjerom protiv BiH ili nastavkom Tuđmanove politike podjele BiH? Hrvatskoj politici prema BiH, pogotovo u devedesetima, može se puno toga prigovoriti, ali ovdje je riječ o temeljnom demokratskom postulatu čije bi ispunjenje u višenacionalnoj zajednici poput BiH trebao biti samorazumljivo.
Taj se zahtjev od Tuđmanova vremena svodi na stvaranje hrvatske nacionalne države u BiH koja bi se onda priključila Hrvatskoj. Zato se svaki pokušaj rješavanja nacionalnog statusa naroda u BiH vezuje za Tuđmanovu politiku koja je doživjela debakl i koja je osuđena u Haaškom sudu kao zločinačka. To je politička osnova Bošnjacima kao žrtvama rata da do tančina procjenjuju nacionalnu hrvatsku politiku i da se suprotstave svemu što upućuje na ponavljanje prošlosti. Ako sada uzmemo u obzir političku retoriku najviših dužnosnika Hrvatske, sve uvrede na račun Bošnjaka, nepriznavanje presuda Haaškog suda, slavljenje osuđenih ratnih zločinaca kao narodnih heroja, razumljiva je bošnjačka bojazan i osjetljivost. U takvom političkom ambijentu negativno se reagira i na najdobronamjernije pokušaje iznalaženja rješenja koja će Hrvate osloboditi straha za opstanak i od majorizacije. Huškačka retorika samo pojačava taj strah. Treba nuditi rješenja, a ne prijetnje. Postoje modeli kojima se ovi problemi mogu riješiti, koji mogu riješiti ovaj spor između građanskog i nacionalnog legitimiteta. Međutim, postoji nešto što se mora pretpostaviti, a to je lojalnost državi. Prethodno moramo odgovoriti jesmo li za ovu državu, onakvu kakvu su njezini građani izabrali na referendumu 1992. godine. Ako smo “za”, onda je trebamo urediti da bude po mjeri svih koji u njoj žive.
Koji je to model po vašem mišljenju?
Ako ispravno identificiramo problem bez politizacije onda su rješenja moguća. Ja ga vidim u paralelnoj legitimirajućoj osnovi – građanskoj i nacionalnoj. HDZ taj problem rješava etničkom izbornom jedinicom koja je faktički uvod u treći entitet i podjelu države. S druge strane, tzv. multietničke stranke i SDA nude model građanskog legitimiranja. To su aktualni prijedlozi na kojima se konfrontiraju politike. Ovaj spor se ne može prevladati rješenjima koja se isključuju. Rješenje vidim u modelu koji ne bi bio isključiv, koji bi široku legitimirajuću građansku osnovu postavio i kao legitimirajuću nacionalnu osnovu. Na prvi pogled čini se proturječnim, ali je moguće.
Treba poći od činjenice da su svi izabrani na općim neposrednim izborima legitimni, od općinskih vijećnika, načelnika općina i gradonačelnika, do zastupnika u kantonalnim skupštinama i federalnom parlamentu. Svi oni imaju široku građansku legitimaciju jer ih građani biraju neposredno preko stranačkih lista. Njima svima treba omogućiti da na jednak način budu nacionalna izborna baza za posredne izbore – za izbor domova naroda, predsjednika i dopredsjednika Federacije BiH. Takav model je moguće izraditi. Time bi otpala ideja o formiranju etničkih izbornih jedinica i novih entiteta. Također, time otpada mogućnost zloupotrebe nacionalnog izjašnjavanja i mogućnost da jedan narod bira drugom narodu nacionalne predstavnike u vlasti.
Kako je moguće da najveći dio bošnjačke politike i tzv. građanskih stranaka ne shvaća da produljivanje ovakvog apsurdnog stanja samo dodatno destabilizira cijelu zemlju? Štoviše, čini mi se da upravo bošnjačka politika tako najviše šteti jedinstvenoj BiH, u koju se toliko zaklinje.
Problem nije u tome shvaćaju li to, nego u tome što žele. Građanske stranke koje i vi i ja nazivamo takozvanim nisu odlučne napraviti iskorak u skladu sa svojom proklamiranom političkom misijom. One nisu uvjerljive u svom građanskom opredjeljenju tako da im je ideju građanstva prisvojio Bakir Izetbegović. Nisu u stanju napraviti distancu prema njemu, i to jasnu i nedvosmislenu iako im je on izašao, da tako kažem, na crtu bojišnice. Da bi uistinu bile građanske, ono što o sebi tvrde, moraju to potvrditi praktično – politika se osvjedočuje u praktičnoj djelatnosti, ne u verbalizmu. One godinama kao multietničke stranke nisu u stanju preko svojih izbornih lista ponuditi zastupnike u zakonodavna tijela ravnopravno iz sva tri naroda i ostalih. To onda ima za posljedicu da kantonalne skupštine ostanu bez Hrvata, Srba i ostalih, a Čoviću opravdava zahtjev da ta prazna mjesta popuni iz većinskih hrvatskih kantona.
Potvrda njihova “građanstva” je i to što su predsjednici tih stranaka godinama Bošnjaci kao da nema drugih sposobnih za te funkcije. U građanskim strankama to bi trebala biti statutarna odredba. Sve to upućuje da treba biti oprezan s pojmom “građanski”.
Ako sada “bošnjačku politiku” promatramo kroz SDA i Bakira Izetbegovića, što i nije ispravno jer niti stranka niti on imaju puni legitimitet naroda, onda je razumljivo to produbljivanje našeg apsurdnog i destabilizirajućeg stanja. Bakir je jednostavno prisvojio građansku ideju i njome se zaogrnuo kako bi skrio svoj nacionalizam. Skrivanje je njegova politička strategija.
Kako se onda taj nacionalizam otkriva, kako ga prepoznati ako je skriven?
Prvo, kad govori o građanskom društvu, on građane BiH dijeli na one prvog, drugog i trećeg reda. Građani prvog reda su Bošnjaci koji dolaze u džamiju, koji su dakle prije svega vjernici koji su, po njemu, stup države i garanti njene sigurnosti i stabilnosti. Bh. građani drugog reda su Bošnjaci koji ne idu u džamiju, ali su ipak Bošnjaci, na njih se računa, neće ni oni izdati državu. Građani trećeg reda su Hrvati i Srbi koji žive s Bošnjacima i koji su također lojalni državi. On, dakle, uopće ne shvaća da su građani po definiciji slobodni ljudi jednaki međusobno i jednaki pred zakonom. On također ne shvaća da vjerska pripadnost nije nužno državotvornost. Patriotizam je politička identifikacija, a ne vjerska. Bakirovo građanstvo je prikriveni klerikalizam.
Druga njegova skrivalica je u tome što nikada, šahovski kazano, ne igra bijelim figurama, uvijek crnim, uvijek ima potez kao drugi. Dodik i Čović uvijek vuku prvi potez i očekuju prednost prvog poteza. Dodikov nacionalizam je otkriven, to je otvoreni secesionizam. On želi osamostaliti Republiku Srpsku pa što god s njom bilo u budućnosti. Zadnje desetljeće taj secesionizam je u funkciji i ruskih interesa na Balkanu i u BiH. Čovićev nacionalizam koji se podržava s Dodikovim je separatizam, on je autonomaški, on želi treći entitet i u njemu apsolutnu vlast kako bi zaštitio svoje osobne interese i interese ljudi oko njega. On nije glup, zna da ne može obnoviti Herceg-Bosnu i pripojiti je Hrvatskoj, to nije uspio ni Tuđman ratom. Bakirov nacionalizam je hinjeni, on igra na kartu da mu drugi ostvari ono što želi. On uvijek skriva od javnosti ono što dogovori sa svojim političkim partnerima. Pristaje na njihove nacionalizme jer je u njih ugrađen i njegov. On nije za Čovićev treći entitet, ali što on može ako ga ovaj formira. Pritom potpiše Čoviću Mostarski sporazum kojim mu omogućuje formiranje etničke izborne jedinice. U javnosti i pred međunarodnom zajednicom je protiv toga, on je za “građansku” BiH.
U neumskim pregovorima prihvati hrvatsku izbornu jedinicu, a u javnosti to napadne. U nedavnim razgovorima visoki predstavnik nam je rekao da na “meniju” (to su njegove riječi) nije imao ništa drugo nego prijedloge iz Neuma. To su bili Čovićevi prijedlozi, Bakir je u Neum otišao bez ičega, opet s crnim figurama. Razgovori su se svodili na prihvaćanje ili odbijanje, pod parolom “ništa nije dogovoreno dok sve nije dogovoreno”. Poslije svega se uključio u demonstracije protiv visokog predstavnika i mogućeg nametanja limita od tri posto za izbor delegata u Dom naroda iako je u Neumu prihvatio limit od 5,8 posto. Na demonstracijama je bio za “građansku” BiH. To je Bakirova klackalica, uvijek je jednom nogom na jednoj ravni, drugom na drugoj. Ne može se koračati naprijed s nogama na dvije različite ravni, to je raskorak koji vas drži na jednom mjestu. Ali i klackanje je kretanje. Samo na jednom mjestu. Tako se naša država drži na klackalici više od 25 godina.
Zar onda nisu opravdani zahtjevi hrvatske strane za “legitimno predstavljanje”? Oni imaju potporu visokog predstavnika, kao i jednog dijela međunarodne zajednice, zar ne?
Legitimni su samo oni zahtjevi koji će omogućiti svim narodima u BiH, time i Hrvatima, ista prava. To podržava međunarodna zajednica i visoki predstavnik. On je rekao da želi donijeti odluku koja će glas svih građana učiniti jednakim. To nije podržavanje zahtjeva za “legitimno predstavljanje” kakvo hoće Čović. Čović radi podjelu unutar Hrvata, jedni su legitimniji od drugih, on legitimnost sužava na tri kantona zapadne Hercegovine, ostale Hrvate žrtvuje, prepušta ih Bakirovu “prebrojavanju”.
Nerješavanje ovog problema i održavanje ovakve situacije osigurava trajnu dominaciju Bošnjaka kao najbrojnijeg naroda u Federaciji BiH. Je li možda to krajnji cilj?
Ako aktualne nacionalne politike promatramo kao borbu za teritorij, onda je jasno da najmalobrojniji narod gubi. Mi Hrvati moramo odbaciti taj princip i boriti se za ono što nam Ustav BiH omogućuje, za prava koja su nam u njemu osigurana na cijelom prostoru BiH. U borbi za teritorije mi smo gubitnici, brojniji će uvijek dominirati. Čović je suzio hrvatske interese i to se najbolje vidi po odnosu prema Hrvatima u Republici Srpskoj. U Čovićevoj politici, u njegovoj političkoj praksi i u njegovoj svijesti oni uopće ne postoje. Bošnjačka politika personificirana u Bakiru Izetbegoviću, pa i srpska u Dodiku, ima moći onoliko koliko je Čović Hrvate izvan HDZ-a marginalizirao i “halalio”.
Nije li apsurd da oni koji su bili najveće žrtve Milošeno Što mislite o izjavama čelnika SDA Bakira Izetbegovića o “prebrojavanju Bošnjaka”, koje su i oni koji se nikako ne može smatrati nelojalnima BiH, a među kojima ste i vi, označili kao ratnohuškačke? Treba li takve izjave shvatiti ozbiljno?
Dodik je otkrio svoje secesionističke težnje, a Čović želi treći entitet i u njemu apsolutnu vlast
vićeva unitarizma i pokušaja dominacije sada posežu za sličnim sredstvima? Kako su mnogi u BiH zaboravili da je koncept “jedan čovjek – jedan glas” bio i Miloševićev zahtjev i da višenacionalne zajednice poput BiH ne mogu funkcionirati ako ne osiguravaju ravnopravnost svih nacionalnih skupina?
Mislim da kod nas nije na djelu unitarizam, što se često spočitava Bošnjacima. BiH je decentralizirana i više nego treba sa svoja dva entiteta i deset kantona. Zbog toga je ona nefunkcionalna država. Naši nacionalizmi, uključujući i bošnjački, su regionalizmi. Ovdje je borba za dominaciju u regijama, država se drži po strani. Zbog toga država trpi. Dodikov nacionalizam je u funkciji secesionizma. Čovićev ga podržava jer bi u slučaju njegova uspjeha i on lakše ostvario svoje separatističke ciljeve. Bakirov nacionalizam je hinjeni nacionalizam. I on vidi priliku da u toj situaciji dobije svoj entitet. Zalaganje za “građansku državu” izjednačava se s unitarizmom što je potpuno pogrešno. Naši neposredni izbori jesu već izbori po principu jedan građanin – jedan glas. Tako biramo sve od općinskih vijeća do federalnog i državnog parlamenta. Ali uz to imamo posredne izbore koji su nacionalni i po kojima biramo delegate u domove naroda. Treba uvažiti bošnjačku osjetljivost na negiranje države, posezanje za njezinim teritorijem, jer su stradali u takvom ratu. Osjetljivost na državu nije unitarizam. Ali treba znati da se BiH kao multietnička država ruši podjednako i otvorenim i hinjenim nacionalizmom.
Može li se izvući zaključak da su i bošnjački nacionalizam, radikalizam i isključivost podjednako opasni za BiH kao i srpski i hrvatski nacionalizmi? Zašto bošnjački čelnici nisu ovako jasni i glasni i kada je u pitanju Dodikov secesionizam?
Naravno da je opasan jer se svi nacionalizmi međusobno podržavaju i jednako su opasni za BiH. Možemo čak reći da je bošnjački opasniji jer se radi o većinskom narodu. Što se tiče reakcija na Dodikov secesionizam i o odnosu prema Bošnjacima koji žive u RS-u, treba poslušati njihove zastupnike u Narodnoj skupštini RS-a. Oni neprestano cvile nad svojim položajem, ali nemaju veliku pomoć od svoje nacionalne politike. I to je dokaz da se politika vodi na teritorijalnom principu.
Čak i ako je ovdje riječ o namjernom podizanju tenzija radi mobilizacije birača uoči listopadskih izbora, a vjerojatno ima i toga, ipak se radi o igranju s vatrom, zar ne?
Retorika koja se počela koristiti štetna je u svako vrijeme. Političke stranke svoje razmirice spuštaju tom retorikom među narode, uključuju njih u to, šire netrpeljivost i mržnju. Konfrontiraju se države. Predizborna kampanja će proći, a to će ostati. To im i jest cilj jer kada mržnjom razore društvo lako će razoriti i državu. Ako je nekome stalo do države treba se suzdržati od takve retorike. Obični ljudi su zabrinuti i ustrašeni. Većina je svjesna da BiH treba Hrvatsku radi ulaska u EU, žele se prijateljski odnosi među narodima, traži se povjerenje i spuštanje tenzija. Treba odgovoriti tim zahtjevima, to su zahtjevi građana i zahtjevi nekih značajnih bošnjačkih krugova. Mora se početi raditi na tome i pokušati politike usmjeriti u tom pravcu. Mislim da trebamo što prije otvoriti barem jedan komunikacijski kanal između organizacija civilnog društva iz BiH i Hrvatske, ako već nije moguće između političkih stranaka. Građane, Hrvate i Bošnjake, s obje strane, treba čuti i uvažiti njihove ideje. Problem je što njih nitko ništa ne pita, politike idu nekim paralelnim, svojim putem. Građanima nije do sukobljavanja.
Kako objasniti paradoksalnu političku poziciju Željka Komšića? On cijelo vrijeme pokušava – i uspijeva – politički profitirati upravo na antagoniziranju “svog” biračkog tijela, odnosno većine Hrvata u BiH, iako je “hrvatski član Predsjedništva BiH”.
Ovaj antagonizam je obostran. Njega HDZ ne priznaje kao člana Predsjedništva i ne priznaje ga službena Hrvatska. Onaj tko je legalno izabran ima legitimitet sve dok se osnova te legalnosti ne promijeni. Iz Hrvatske se griješi jer svoj odnos prema državi BiH zasnivaju na odnosu prema Željku Komšiću. Tako cijelu državu drže u blokadi, orijentirani su samo na područja pod kontrolom HDZ-a, ne poštuju državni suverenitet i dolaze u ta područja kao njihova. Željko Komšić odgovara svojim držanjem i retorikom na takvu politiku. Mislim da se on trebao nekako izdići iznad toga, pronaći neki kanal za suradnju, prvo prema Hrvatima u BiH, zatim prema hrvatskim dužnosnicima. I on je pretjerano tjerao kaprice. To državnik ne radi jer interes države mora biti iznad njegove taštine i povrijeđenosti – državnici u pravilu trpe.
Ne bi li rješavanje ovog problema dovelo i do relaksacije odnosa Bošnjaka i Hrvata o čemu se već dugo govori? I nije li ta relaksacija u interesu i Bošnjaka i Hrvata, pogotovo u kontekstu sve nestabilnije situacije u cijeloj regiji?
Vjerujem da bi uklanjanje nacionalista i nacionalističkih politika koje se međusobno podržavaju s političke scene relaksiralo i naše unutarnje odnose i odnose među susjednim državama. Jednako je važno relaksirati odnose sa Srbijom, kao i s Hrvatskom. Trenutačno je hrvatsko-bošnjačka politika u fokusu jer aktualna politička retorika i s jedne i s druge strane postaje opasna i spušta se među ljude. Posebno je to važno u kontekstu agresije na Ukrajinu i ruskih aspiracija prema Balkanu i BiH posebno. Sada smo svi, najednom, postali dio globalnog svijeta i globalne politike. S relaksiranim i prijateljskim međusobnim odnosima lakše ćemo izaći iz toga, bolje ćemo sebe pozicionirati.
Vjerujete li u hrvatsku potporu članstvu BiH u EU?
Hrvatska često sama svojom retorikom obezvređuju svoju ulogu u tome. Kao članica EU ona ima posebnu zadaću u regiji pa, i ako to ne želi, mora imati aktivnu ulogu. To od nje očekuje EU. S druge strane, njoj je interes da BiH bude što prije u EU jer bi tada odnosi u BiH bili stabilniji. Stabilnost BiH važna je za stabilnost Europe, to se u Hrvatskoj zna. Vjerujem da će Hrvatska odigrati pozitivnu ulogu u tome i da neće propustiti priliku. Prije toga mora se iz BiH ići prema Hrvatskoj s dobrim namjerama.
A vjerujete li da će BiH jednog dana postati članica EU?
U to sam siguran. Proces će se otvoriti čim s političke scene budu uklonjeni
• nacionalisti i kriminalci.